Što je bilo prvo, glazba ili jad?

Kao i svaka poštena priča, i ova počinje s time da je jednom davno postojala jedna cura i jedan dečko.

I dečko je, eto, bio budala pa je curu ostavio večer prije maturalne večeri, što je izazvalo slamanje srca razmjera omanjeg pomaka tektonskih ploča, a cura je provela ljeto do u besvijest maltretirajuć album Daleke obale. Da, upravo tako – Daleke obale.

Bilo bi na ovom mjestu superkul reći da sam – otkrivam svoj identitet, cijenjeni čitaoče – srcolom veličine republike bivšeg Sovjetskog Saveza izliječila nečim što bi mi podiglo street cred, kao na primjer Mizarom, Nick Caveom ili Joni Mitchell, ali jok. Ubijala sam tu vražju Daleku obalu zbog one pjesme sa stihom i htio sam, htio sam viknuti glasno ne idi, ne idi vrati se, htio sam viknuti glasno, ali šta mi to vrijedi, više je nema. Slušala sam taj album dok mi uši nisu iscurile i dok traka na toj kazeti nije od pretjeranog slušanja jednostavno – pukla. A pukla je, taman u trenutku kad sam mogla prestati nositi sunčane naočale pri svakom izlasku iz kuće da bih mogla u miru plakati. Tako to biva kad imaš 18 i kad misliš da nitko nikad nije tako volio, a vjerojatno nikad ni neće.

Kao i svaka poštena priča, i ova glavnu junakinju razotkriva već u prvom pasusu kao pomalo opsesivnu osobu, sklonu dramatičnom doživljavanju svijeta oko sebe i traženju smisla u pop pjesmama, što nas vraća na ono Hornbyjevo pitanje: što je bilo prvo, glazba ili jad? Ne znam kako ostatak normalne i emocionalno uravnotežene populacije doživljava glazbu, ali ja sam je uvijek slušala sve dok od same glazbe ne bi ostalo ništa. Sve dok ne bih znala odabrani album zviždukati u rikverc. Prvi je takav bio – začudo, jer nikad nisam bila preveliki fan metala – Metallica. Ne znam zašto je bio baš taj i zašto je baš taj tako sjeo, ali sjeo je i tjednima na mom walkmanu nije bilo druge muzike. Svaka je pjesma imala smisla. Prvi sam put stvarno razumjela glazbu. Nešto je u tome rezoniralo u mojem tinejdžerskom kaosu, nešto je govorilo onom nečem važnome u meni. Dobro, nije odmogla ni činjenica da mi je tadašnja simpatija bila najveći hodajući fan Metallice.

Ljubavi dođu i prođu. Poneka od njih odnese i nešto glazbe sa sobom – jedan bivši mi još duguje dvostruki Dylanov Before the flood, dvije narančaste kazete koje sam u amanet dobila od oca, a koji je obilježio našu kratkotrajnu i burnu vezu. Neobično je kako neku glazbu možeš intenzivno živjeti mjesec, dva, pet, doslovno je živjeti, i svaka pjesma točno opisuje neko mjesto u tvojem danu, svaki važan trenutak, svaki moment sreće ili nesreće, a onda odjednom svega nestane i tvoje uši pronađu nešto drugo. A kao i sa svim pravim ljubavima, ona rebound ljubav koja dođe nakon takve opsesije nikad nije toliko snažna, divna, uzbudljiva, razveseljujuća. Obično je mirnija, ugodna. Primirje, zavjetrina prije sljedeće bure. Godinama već, stvarno godinama, nisam u cjelosti poslušala taj album – Before the flood – a tih sam nekoliko mjeseci ustajala i zaspivala uz Stage fright i posebno The night they drove old Dixie down i Most likely you’ll go your way and I’ll go mine.

Ne znam zašto se toliko navlačim na albume. Daleko od tog da nemam i opsesije pjesmama: okrenula sam nebo i zemlju ne bih li pronašla i nabavila MP3 pjesme Deliver me Robin Holcomb jer sam je davno, davno čula u predstavi Magic + Loss u ZKM-u i tad mi je nekako, ne znam kako ni zašto, sažimala sve što sam si mislila o svijetu. Album me razočarao: imao je samo taj dragulj među drugim prosječnijim pjesmama. Pa je to bio neki glazbeni ekvivalent one night standa: volimo se ta pjesma i ja, ali samo u određenim okolnostima i pod određenim svjetlom.

Nisu svi albumi osuđeni da plešu jedno ljeto: Caveov Let love in je i dalje glazbeno remek-djelo koje mogu slušati bilo gdje i bilo kad, u svim raspoloženjima, stanjima, mislima. Svaka od pjesama ima svoje mjesto, svaka nešto znači, svaka nešto govori. Toliko sam obožavala taj Let love in da sam se ozbiljno posvađala s Nickom kad je izbacio Murder Ballads, jedini album koji sam čekala u ponoćnoj prodaji i za koji bih bila dala lijevi bubreg i desno oko. Ili tako neki klišej iz narodnih mudrosti, a koji čitatelju treba sugerirati da sam iz Tkalče jurila kući kao ona japanska buba iz crtića na spidu, znajući da ću ga sad – evo samo što nisam – preslušati cijelog. Znala sam da ima svu silu gostiju, posebno me zanimala jedna – PJ Harvey. A tamo, avaj. Nick Cave i PJ Harvey – očekivala sam nuklearnu eksploziju, a ono… kukanje i jadikovka. Pa slušam svoj obožavani Let love in koji je ljut i bijesan i mračan, a kao ljubavan, pa slušam ovu papazjaniju o smrti i umiranju i najradije bih istukla i Cavea i Blixu i svu prateću družinu. Zašto, o zašto, zapomaže poludjeli fan i bijesno raskida vezu s umjetnikom kojeg je nekoć jako volio. Pa kad me ljudi pitaju zašto ne idem na njegov koncert, i danas – 20 godina kasnije – odgovaram da je to zato što je zadnji dobar album bio Let love in, a da je nakon toga odlučio raditi komercijalni emo dark drek. Principijelna sam ja, ali svejedno kupujem svaki od albuma nadajući se – kao u svakom pravom opsesivnom odnosu u kojem ti objekt opsesije nevjerojatno ide na živce, a ipak ga se ne možeš riješiti – da će se čarolija vratiti, ali avaj.

Mislio bi čovjek da opsesivnost jenja s godinama, ali ne. Barem u mojem slučaju ne. I dalje pronalazim luđačke veze između svojih unutarnjih previranja i glazbe pa mi je savršeno normalno da su Silver Jewsi soundtrack mojeg boravka u bolnici i bliskog susreta sa smrću. Pa kad ona pjeva if it ever gets really really bad, if it ever gets really, really bad, a on joj odgovori let’s not kid ourselves, it gets really, really bad, a pjesma je o njegovom neuspjelom samoubojstvu, to je soundtrack mojeg ležanja na kardiologiji i raspravljanja s liječnicima smijem li ustati i pogledati kroz prozor ili ipak možda ne. I taj sam album preslušala do neslušljivosti.

Opsjednutost ide tako daleko da ne mogu trčati bez Booksa ili Milesovih Bitches Brew na ušima, da mi pri svakom ubijanju brda biciklom društvo pravi The National, štoviše da si tempiram neke uzbrdice i nizbrdice prema playlisti kako bih mogla neke pjesme odvoziti širom raširenih ruku, onako… filmski. Prošlu mi je godinu obilježila glazbena ljubav koja je počela, kako to ljubavi ponekad znaju, iz prijateljstva nekog. Naime, poznavali smo se Andrew Bird i ja nekoliko godina. Slušala sam ga, znala sam što je radio i poštovala, ali nekako me zaobilazio. A onda se lani odjednom poredaju zvijezde i ja se zaljubim. Mahnito, luđački, bez ostatka. I četiri mjeseca ili više, doslovno ne slušam ništa drugo. Ne slušam ništa tako da mi prijatelj gura glazbu s napomenom “Pusti malo Andriju na miru“. Pa slušam koješta i svidi mi se koješta, ali onda se nekako vratim kući, Andrewu, i slušamo se on i ja. Mogla bih esejčinu napisati o tome zašto je Armchair Apocrypha briljantan album. I zašto su mu ova dva prošlogodišnja predivne lamentacije o smrtnosti i samoći. Dovoljno je reći da od 150 gigabajta glazbe na raznim računalima ja otvaram samo folder na kojem piše Andrew i sve je nekako na svome mjestu.

I pustit će me. Prestat ću u nekom trenutku svaki dan započinjati s njegovim what’s mistaken for closeness is just a case of mitosis i završavati s onim urlikom, you didn’t write, you didn’t call, it never crossed your mind at all. Prestat ću jer će u jednom trenu cijeli taj mentalno-emotivni džumbus koji proživljavam utihnuti i pronaći ću komadiće te čarolije u drugim pjesmama, drugim glazbenicima. A onda će – za godinu ili dvije – netko nov snimiti album koji ću čuti onako usput, ne očekujući ga, i dopustiti mu da me pomete s nogu i da mi se zavuče u kožu, i dublje, između prsnih kosti, gdje stanuje ona nemirna pumpa za krv koja voli kucati u ritmu metronoma.

Trenutno volim vjerovati da će taj netko biti Andrew s novim albumom, ali tako je to uvijek dok je ljubav najjača – ne možemo zamisliti da će itko drugi doći na njegovo mjesto.

Iako… National već dugo nije izdao album.

Dylan je hiperproduktivan posljednjih godina.

Black Keys su izvrsni uvijek.

… jedva čekam da se opet zaljubim.

 

Iva Ušćumlić Gretić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...