Otvara li se smrću posljednjeg Joycea svijet književnog genijalca

Posljednji izravni potomak Jamesa Joycea, njegov unuk Stephen Joyce, preminuo je na Ile de Réu u 87. godini života. Akademska je zajednica, međutim, predahnula.

Rođen izvan Irske poput njegova oca Giorgija i tete Lucije dobiva nedavno irsko državljanstvo. Netom prije smrti djeda Jamesa, prebjegao je u Zürich koji nije bio zahvaćen ratom. Nakon Drugog svjetskog rata studirao je na Harvardu, a cimer mu je kratko bio Paul Matisse – unuk francuskog impresionista Henrija. Ubrzo se počeo baviti ekonomskom suradnjom s afričkim zemljama nakon dekolonizacije, ali najznačajnija funkcija njegove karijere bila je ona rukovoditelja zaklade Jamesa Joycea. To je podrazumijevalo kontrolu obiteljske ostavštine, odnosno tantijema, autorskih prava, tiskarskih i distribucijskih prava, ali i informacija o članovima neposredne i proširene obitelji. Novinari i joyceofili nazivali su njegova jedinog živućeg nasljednika ”utjerivačem nepravde”.

”Djed bi umirao od smijeha vidjevši što se radi od njegova djela”

Od 1. siječnja 2012. Joyceova je modernistička ostavština napokon lišena okova restrikcija dodatno ojačanih rigidnim karakterom nepristupačna unuka. Ironično, Stephen nosi ime prema heroju nekoliko Joyceovih proznih djela. Desetljećima je sputavao teoretičare, kritičare i stručnjake u direktnom korištenju citata i fragmenata, revoltiran objavom djedovih korespondencija Nori Barnacle, prepunih seksualnih pikanterija kakve bismo danas promatrali s manje zgražanja.

James Joyce i Nora Barnacle

Richard Ellmann, Joyceov biograf, zaslužan je za ”kolektivizaciju” nefikcionalnih, ali svakako slikovitih djela javnosti. Upravo je on bio okidač lavine bijesa Stephena Joycea, koji je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon nebrojeno mnogo eskapada oko djedove ostavštine, uništio većinu pisama koje bi mogle dodatno naštetiti ugledu njegove obitelji. Prisjetimo se i Joyceove kćeri Lucije, odnosno njezine rane ljubavi prema Samuelu Beckettu – inače očevu pomoćniku.

Unuk bi se tijekom života pojavljivao na nizu znanstvenih skupova, simpozija i konferencija, na koje bi bio redovito pozivan, no odbijao je sudjelovati. Isticao je kako je on Joyce, a ne joyceovac, i da bi mu djed umirao od smijeha vidjevši što se radi od njegova djela. Nerijetko je i ponižavao stručnjake. Oni bi mu uzvratili provokacijom da može aktivno sudjelovati ako uplati standardnu konferencijsku kotizaciju.

Otkako je Ellmann 1982. objavio najiscrpniju Joyceovu biografiju, koja je istraživačima jednako dragocjena kao i sami književni tekstovi, agresivnim se restrikcijama nije čuvao isključivo integritet obitelji. Čuvao se, rekao bi posljednji Joyce, i integritet cjelokupnog korpusa, a posebice njegovih revalorizacija i reinterpretacija (postmodernističkih tendencija se posebno bojao). Osamdesetih se godina u različitim sferama (popularne) kulture javljala ideja o inkorporiranju fragmenata piščevih djela ne bi li se dodatno legitimiralo val različitih bricolagea, pa se mogućnost referiranja na Joycea svela na vješto parafraziranje, uz rijetke iznimke samodopadnog unuka. Pjevačici Kate Bush zabranio je korištenje dijelova unutarnjeg monologa Molly Bloom u pjesmi ”The Sensual World”, no poznato je kako je do iznimki dolazilo uz prilaganje određene svote novca.

Upravljati ostavštinom ipak je stvar prestiža. Istek autorskih prava trebao se dogoditi pedeset godina nakon Joyceove smrti u Zürichu, točnije 13. siječnja 1991. Stephenovim nastojanjima i usklađivanjem irskih odredbi s Europskom unijom, prava su se produžila na dodatnih dvadeset godina.

Ograničavanje

Ograničavanje slobodnog korištenja korpusa jednog od najvećih književnika moderne književnosti nije samo rezultiralo zakidanjem publike od suvremene biografije upotpunjene novim saznanjima i analizama, nego i stvaranjem, odnosno poticanjem izrazito opasne kulture parafraze. U nizu njihovih manjkavih izdanaka, kakvih će jamačno odsad biti manje (s novom godinom bit će premijerno predstavljene kazališne adaptacije, stripovi i, napokon temeljite analize), neće se naći promašena djela poput postojećih filmskih adaptacija.

Problematičnim ostaju neobjavljena djela do 1. kolovoza 1989. jer zabrana korištenja traje do 2039. Istraživači i teoretičari nisu se zavarali 2012. godinom kao simboličkim pragom u vrata otkrivenja. Razlog tome su upravo privatni rukopisi kao glavni izvor stručnjacima. Riječ je o korespondencijama između Nore, Joycea i Stanislausa, njegova brata, potencijalnog ljubavnika svoje šurjakinje.

Kontroverzna povijest obitelji ili ekshibicionizam s ponosom?

Stephen Joyce je zdušno volio tužiti pojedince i institucije. Najveći mu je grijeh uništavanje većine korespondencija Lucije Joyce, koja je stigmatizirana nikad dijagnosticiranim psihičkim bolestima. Promatranje neobično erotične dinamike odnosa supružnika Joyce predstavljala mu je veliku sramotu i kontroverzu. No poklonici takav dio genetičke analize književnosti ne smatraju žutilom, kao ni materijalom za deplasiranje, degradiranje i devaloriziranje.

Stephen Joyce u sredini, Nacionalna knjižnica 1992.

Dijabolička narav nasljednika ipak je empirijski djelomično opravdana zbog serije banalnih prezentacija dotičnih dijelova korpusa. Posebno se ističe trotomna publikacija Uliksa određena prema obujmu knjige. Znajući kako u Joycea slučajnost i banalnost nisu bili uvažavani koncepti, Stephen je svoju kampanju učinio još agresivnijom, pa je tako od zabrana postavljanja izložbi, zaustavljanja praizvedbi uprizorenja jedine drame Izgnanici, čak prekida javnih čitanja, došao i do zakonodavne vlasti 2004. godine kada je pokušao zabraniti izložbu rukopisa prigodom 100. obljetnice Bloomovdana. Naime, značaj, ali i političnost te manifestacije potvrđuje ad hoc donesen zakon irskog Parlamenta kojim se mijenja zakon o autorskom pravu kako bi se rukopis Uliksa, njegove radne verzije i skice, moglo javno izložiti u Nacionalnoj knjižnici. Revoltiran razvojem situacije unuk sam organizira čitanje Uliksa u Zürichu.

Lucia Joyce bila je pored plesa poznata po kaligrafiji

Spaljivanje života Lucije Joyce

Na Bloomovdan 16. lipnja 1904. mladi James Joyce upoznaje Noru Barnacle i smješta Uliksa. U njega pisac postavlja totalitet ljudskog iskustva u svojoj banalnosti, karnalnosti i svakodnevici, nasuprot grandioznim romanima koji su mu prethodili. Suština jest upravo iskustvo bez tabua, ideje kontroverze i katoličkog srama. Međutim, unuk to neće tako shvatiti. Na isti taj dan 1996. Stephen Joyce ponosno potvrđuje uništenje pisama tete Lucije, među kojima su bili i Beckettovi telegrami. Otac Giorgio, koji je također dao hospitalizirati suprugu i oteo vlastitoga sina Stephena u Ameriku, ukorijenio je stavove prema obitelji sinu koji je zauvijek zatvorio mnoga vrata u svijet književnog genijalca.

Igor Jurilj

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More