Stela, poplava: Ovo nije himna očaja, nego isprazni cinizam

I don't tell the truth, I tell what ought to be the truth.

Vjerojatno nikad nije bilo bolje biti mladi dramski pisac u Europi. Kazališta i festivali u zemljama poput Njemačke ili Velike Britanije mnogo ulažu u razvoj dramskog pisma, te su u vječnoj potrazi za novim glasovima tijekom međunarodnih rezidencijalnih programa. Zadovoljiti stroge uvjete tih programa znači s jedne strane i uklopiti se u trenutačne trendove poput, primjerice ženskog pisma, manjinskih i ugroženih prava, fragmentiranosti dramske strukture i sl. U taj se europski prototip donekle uklapa i Dino Pešut, peterostruki dobitnik Nagrade Marin Držić, sudionik Neue Stücke aus Europa u Wiesbadenu, Stückemarkta berlinskog Theatertreffena i uskoro polaznik međunarodnog rezidencijalnog programa u londonskome Royal Courtu. S nepunih trideset godina Pešut ne pripada isključivo jednom od plodnijih, izvođenijih i nagrađivanijih domaćih pisaca (HNK Split, ZKM i Gavella), nego i debitira kao romanopisac s ”Poderanim koljenima” (Fraktura, 2018.).

Kritičari su već od njegovih debitantskih ”Pritisaka moje generacije” (HNK Split, 2013.) ustanovili kako je riječ o generacijskom piscu, onome koji je uveo tzv. milenijalce u naše kazalište i književnost. No, od prvijenca je prošlo gotovo šest godina te se tematski i stilski nisu dogodili neki tektonski pomaci. Premijera ”Stele, poplave” u Gavelli možda je trebala biti potresna himna očaja disfunkcionalne obitelji i usamljena sina u tuđini, no ona nažalost nije pružila ništa više od ispraznih deklamacija s naglašenom notom suvremenoga cinizma. Trodijelna drama obilježena je karakterističnim kratkim rezovima, koje redateljica Selma Spahić rješava izmjenom svjetala, zvučnom napetosti (Alen i Nenad Sinkauz) i iznimnim pokretom (Pravdan Devlahović). Naglašeni tamni tonovi u kostimima Marite Ćopo i kutna, pogurnuta naprijed hotelska soba (Igor Pauška) čitavoj predstavi daju blagi osjećaj već viđenog u nekim od predstavama Mateje Koležnik.

”Stela, poplava”, kroz prizmu posvete jednoj glumici i njezinu povratku u za nju sudbonosno Sarajevo, načinje mnogobrojne tematske slojeve – dosadu generacije i klišeje postojanja ranih tridesetogodišnjaka, odnose centra i provincije, homoseksualizam, prebacivanje krivnje i težinu uspostavljanja bliskosti. Odnosi su nezavršeni, scene se nižu i nema zanatske discipline koja bi te odnose učvrstila i izložila potrebom riziku. Najveći se dramski potencijal nadaje u pokušaju zahvaćanja anatomije tuge i usamljenosti Stelina sina, homoseksualca Maka. U trenutku kada Mak, opterećen odnosom s majkom, gotovo nemoćno i duboko jeca o vlastitoj usamljenosti u Berlinu te zajedljivo egoistički ponižava volontera festivala Senada, događa se pokušaj istinske drame, koji se kao i sve u toj postapokalipsi ubrzo prekida.

Jelena Miholjević kao Stela ulogu donosi u melodramatskim pretjerivanjima, jecajima i s izrazitim tragikomičnim potencijalom, no ne uspijeva do kraja iznijeti sve promjene raspoloženja i lomove karakteristične za divu nekih prošlih vremena. Jer Stela je sve samo ne suvremena – ona je zvijezda bivše Jugoslavije, sigurna i autoritativna, sebična i ranjiva, grabežljiva i vulgarna. Filip Križan suptilno igra ”oštećenog” Maka, koji se voli rasplakati nad vlastitom idealizacijom. Izgrađuje ga naoko malenim gestama, pokretom i nijansama koje čak ni u trenutku najvećeg pijanstva ne odlaze u karikaturu. Tena Nemet Brankov korektno i disciplinirano donosi njegovu sestru moderno usredotočenu na karijeru. Igor Kovač sugestivno oblikuje Senada, koji ne želi biti nikakva žrtva ”zvjezdanih” mentaliteta. Ksenija Pajić u relativno kratkoj pojavi na sceni već sam držanjem i izgledom najavljuje cijeli spektar unutarnjih stanja te s malo riječi donosi iznimno uvjerljivo prostodušno lice suicidalne novinarke, supruge i majke.

U hotelskoj je sobi jedna drukčija, osviještena i otvorena obitelj bez obzira na sve disfunkcionalnosti. Ne nedostaje tu ni humornih dosjetki, zagrebanih emotivnih vrtuljaka i pretjerane didaktičnosti. Lica prozivaju kapitalizam, provincijalizam i politicizam u poetskoj formi malih i velikih bogova. Spahić taj poduži apokaliptični dio same drame mudro skraćuje te ga na sceni donosi u obliku glasa-megafona i scenskog pokreta. Bol je tijekom čitave izvedbe otvorena, no posve bezopasna u toj bujici riječi.

Veliki je Harold Pinter u govoru tijekom primanja Nobelove nagrade za književnost rekao kako je pisac ”prepušten sam sebi, tamo vani u limbu. Nema zaklona ni zaštite – osim ako ne laže – jer se tako štiti, i onda bi se moglo reći, da bi čak mogao postati i političar.” Pešut je ”Stelu, poplavu” obložio mnogim riječima i retoričkim frazama bez ikakva posebna rizika u priči, odnosima i podtekstu. Režijski i glumački relativno solidna Gavellina treća ovosezonska premijera možda i jest drama u duhu vremena neke nove Netflix generacije, no u svakom izbirljivijem gledatelju ona će izazvati stoičku strpljivost i pokoje nezadovoljstvo.

           Anđela Vidović

Foto: Ines Stipetić

*Kritika je prvotno objavljena u tjedniku Express (broj 454) te se uz dopuštenje uredništva prenosi na Arteist.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...