Stela, poplava: Ovo nije himna očaja, nego isprazni cinizam

I don't tell the truth, I tell what ought to be the truth.

Vjerojatno nikad nije bilo bolje biti mladi dramski pisac u Europi. Kazališta i festivali u zemljama poput Njemačke ili Velike Britanije mnogo ulažu u razvoj dramskog pisma, te su u vječnoj potrazi za novim glasovima tijekom međunarodnih rezidencijalnih programa. Zadovoljiti stroge uvjete tih programa znači s jedne strane i uklopiti se u trenutačne trendove poput, primjerice ženskog pisma, manjinskih i ugroženih prava, fragmentiranosti dramske strukture i sl. U taj se europski prototip donekle uklapa i Dino Pešut, peterostruki dobitnik Nagrade Marin Držić, sudionik Neue Stücke aus Europa u Wiesbadenu, Stückemarkta berlinskog Theatertreffena i uskoro polaznik međunarodnog rezidencijalnog programa u londonskome Royal Courtu. S nepunih trideset godina Pešut ne pripada isključivo jednom od plodnijih, izvođenijih i nagrađivanijih domaćih pisaca (HNK Split, ZKM i Gavella), nego i debitira kao romanopisac s ”Poderanim koljenima” (Fraktura, 2018.).

Kritičari su već od njegovih debitantskih ”Pritisaka moje generacije” (HNK Split, 2013.) ustanovili kako je riječ o generacijskom piscu, onome koji je uveo tzv. milenijalce u naše kazalište i književnost. No, od prvijenca je prošlo gotovo šest godina te se tematski i stilski nisu dogodili neki tektonski pomaci. Premijera ”Stele, poplave” u Gavelli možda je trebala biti potresna himna očaja disfunkcionalne obitelji i usamljena sina u tuđini, no ona nažalost nije pružila ništa više od ispraznih deklamacija s naglašenom notom suvremenoga cinizma. Trodijelna drama obilježena je karakterističnim kratkim rezovima, koje redateljica Selma Spahić rješava izmjenom svjetala, zvučnom napetosti (Alen i Nenad Sinkauz) i iznimnim pokretom (Pravdan Devlahović). Naglašeni tamni tonovi u kostimima Marite Ćopo i kutna, pogurnuta naprijed hotelska soba (Igor Pauška) čitavoj predstavi daju blagi osjećaj već viđenog u nekim od predstavama Mateje Koležnik.

”Stela, poplava”, kroz prizmu posvete jednoj glumici i njezinu povratku u za nju sudbonosno Sarajevo, načinje mnogobrojne tematske slojeve – dosadu generacije i klišeje postojanja ranih tridesetogodišnjaka, odnose centra i provincije, homoseksualizam, prebacivanje krivnje i težinu uspostavljanja bliskosti. Odnosi su nezavršeni, scene se nižu i nema zanatske discipline koja bi te odnose učvrstila i izložila potrebom riziku. Najveći se dramski potencijal nadaje u pokušaju zahvaćanja anatomije tuge i usamljenosti Stelina sina, homoseksualca Maka. U trenutku kada Mak, opterećen odnosom s majkom, gotovo nemoćno i duboko jeca o vlastitoj usamljenosti u Berlinu te zajedljivo egoistički ponižava volontera festivala Senada, događa se pokušaj istinske drame, koji se kao i sve u toj postapokalipsi ubrzo prekida.

Jelena Miholjević kao Stela ulogu donosi u melodramatskim pretjerivanjima, jecajima i s izrazitim tragikomičnim potencijalom, no ne uspijeva do kraja iznijeti sve promjene raspoloženja i lomove karakteristične za divu nekih prošlih vremena. Jer Stela je sve samo ne suvremena – ona je zvijezda bivše Jugoslavije, sigurna i autoritativna, sebična i ranjiva, grabežljiva i vulgarna. Filip Križan suptilno igra ”oštećenog” Maka, koji se voli rasplakati nad vlastitom idealizacijom. Izgrađuje ga naoko malenim gestama, pokretom i nijansama koje čak ni u trenutku najvećeg pijanstva ne odlaze u karikaturu. Tena Nemet Brankov korektno i disciplinirano donosi njegovu sestru moderno usredotočenu na karijeru. Igor Kovač sugestivno oblikuje Senada, koji ne želi biti nikakva žrtva ”zvjezdanih” mentaliteta. Ksenija Pajić u relativno kratkoj pojavi na sceni već sam držanjem i izgledom najavljuje cijeli spektar unutarnjih stanja te s malo riječi donosi iznimno uvjerljivo prostodušno lice suicidalne novinarke, supruge i majke.

U hotelskoj je sobi jedna drukčija, osviještena i otvorena obitelj bez obzira na sve disfunkcionalnosti. Ne nedostaje tu ni humornih dosjetki, zagrebanih emotivnih vrtuljaka i pretjerane didaktičnosti. Lica prozivaju kapitalizam, provincijalizam i politicizam u poetskoj formi malih i velikih bogova. Spahić taj poduži apokaliptični dio same drame mudro skraćuje te ga na sceni donosi u obliku glasa-megafona i scenskog pokreta. Bol je tijekom čitave izvedbe otvorena, no posve bezopasna u toj bujici riječi.

Veliki je Harold Pinter u govoru tijekom primanja Nobelove nagrade za književnost rekao kako je pisac ”prepušten sam sebi, tamo vani u limbu. Nema zaklona ni zaštite – osim ako ne laže – jer se tako štiti, i onda bi se moglo reći, da bi čak mogao postati i političar.” Pešut je ”Stelu, poplavu” obložio mnogim riječima i retoričkim frazama bez ikakva posebna rizika u priči, odnosima i podtekstu. Režijski i glumački relativno solidna Gavellina treća ovosezonska premijera možda i jest drama u duhu vremena neke nove Netflix generacije, no u svakom izbirljivijem gledatelju ona će izazvati stoičku strpljivost i pokoje nezadovoljstvo.

           Anđela Vidović

Foto: Ines Stipetić

*Kritika je prvotno objavljena u tjedniku Express (broj 454) te se uz dopuštenje uredništva prenosi na Arteist.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More