Stati na kraj poniženju očeva po parkovima!

Postao sam bolja osoba, prihvatio se učenja. Uspio sam prijeći na drugu godinu na kroatistici i turkologiji.

Od glume sam odustao. Previše sam ružan, dodijeljivali bi mi uvijek neke uloge teških bolesnika, ucviljenih gejeva, a to bi me sjebalo, ne vjerujem da bih uspio postati ružnjikav i polukarizmatičan poput Krešimira Mikića. A ne želim završiti kao neki ridikul koji će zabavljati malograđanske kretene preko TV ekrana. Ne želim da mi se ko Filipu Šovagoviću klinci po ulici deru: „Zadro, šupčino!“. Biti glumac u Hrvatskoj, to je kao biti zabavljač na dječjem rođendanu, osim ako nisi Filip Juričić pa možeš neko vrijeme glumit glavnog frajera po sapunjarama… Dok te ne smjeni neki novi i mlađi, baš kao što je Juričić s trona skinuo Janka Popovića Volarića.

A i na snimanjima tih sapunjara je dosta otužno, sanitarni čvorovi su dosta loši, čuo sam od Čadeža. Sve te to nekako obešćašćuje.

Redovito sam počeo odlaziti na predavanja. Najviše volim profesoricu Julijanu Matanović. Potpuno smo izgadili onu neugodnost od ljetos kad sam je pokušao zavesti u njezinom kabinetu, furajući se na Kaporovu Unu kad je zavodila onog svog jebežljivog profesora u kojeg je Kapor uvelike ugradio svoju osobnost, težnje, poglede na život.

Stojka je i dalje sjebana u mozak, i dalje pomalo autistično otkida na književnost. I dalje se ne može pomiriti s time da je Mirko Kovač mrtav. Sprema mu se otići na grob u Rovinj i u vazu staviti zamotuljak s rukopisima svojih kratkih priča koje je pisla pod utjecajem Kovačevih pripovijedaka “Ruže za Nives Koen”. Bolesno. I postala joj je glavna fora sjediti na željezničkom kolodvoru, ispijati pivo u limenci i gledat kako odlaze i dolaze vlakovi. Takve odurne, patetične, bljuzgave ideje mogu past na pamet samo ženskama s Filozofskog. Brijat po željezničkom kolodvoru, vau.

Jučer je i mene nakon predavanja povela tamo. U Importanneu smo kupili pivo. Mislio sam da bih joj možda mogao predložiti torbanje u jednom od vlakova tik prije nego krene prema Karlovcu, Rijeci, Pešti, Srbiji… To uzbuđenje rizika pospiješilo bi nam orgazam. A i ja sam dosta vježbao u zadnje vrijeme. Napunio bi vodom, ubacio u nju zrno graška i onda vrškom penisa trudio se nabost to zrno u vodi. To te napravi jebenim tehničarom, pravim Pokaram te Kidom.

Ali Stojka je željela da na tom usranom kolodvoru razgovaramo o Kunderinom romanu “Život je negdje drugdje” koji mi je dala da ga pročitam preko ljeta. Ali ja sam ipak temu prebacio na Ninu Raspudića kojim sam opsjednut u zadnje vrijeme jer mi on jedini izgleda kao neko oličenje duševnog zdravlja u svoj ovoj boleštini oko nas. On mi jedini djeluje kao da miriši po nekom zdravom siru napravljenom od ovaca koje na nekim tamo pašnjacima oko Čikole udišu neki svježiji, bolji zrak za kakvim žudi i književnik i aktivni planinar Edo Popović.

– Jesi vidjela šta je Tomić izrovario svojim rovačkim nosom… Da je Raspudić nekad pisao biografiju Modnog Mačka… Ogromni Raspudić i taj minijaturni Modni Mačak… Kao neki Don Kihot i Sančo Pansa… Mogu ih zamisliti kako su se sastajali pred malim Kavkazom, razgovarali, hodali po ulici takvi fizički nesrazmjerni… Kako je Modni Mačak ispovijedao svoj život, a Raspudić to upisivao u teku kao kakav moderni Cervantes. Opsjeda me danima ta slika… Pa onda još i to da je Raspudić pisao ljubavne romane pod pseudonimom… Da bi sad završio kao neki ozbiljan kolumnist u Večernjem listu… I ta njegova ogromna erudicija… Imat tu erudiciju, a uz nju pisat i priproste ljubavne romane za domaćice… To mi je vrhunac! Nešto me u tome užasno privlači. Kako su mi sad oni jadni, dosadni Fakovci goli kurac naspram Raspudića. Onaj jadni Ferić s onim svojim jadnim pričama o mongoloidima, pedofilima… Kakav jadan pokušaj građenja kao neke karizme… Kakva je sve to hrpa jadnih, dosadnih govana, naspram Raspudićevog suludog, baš servanteskog puta, tog njegovog pokušaja da se život zahvati u punini, od vrha do dna. Da bi se na kraju smirio u nekoj smirenoj ljubavi prema domovini, da bi prihvatio neke blage, pirandelovske konzervativne postavke koje su samo zapravo drugo ime za ljudskost, za razliku od onih prljavih kvazi ljevičara koji se nakon spolnih odnosa ne libe penis obrisati o zavjesu samo da bi dokazali da ne prizanju malograđanski red, da mrze zavjese, pegle i vaze u koje također znaju gurnuti penis iz čiste obijesti…

– Ti se ponovo gubiš u nekim svojim nebulozama… – prekinula me Stojka. – Bolje bi ti bilo da čitaš i danas vrlo aktualnog Kunderu koji, kad su ga u Parizu ispitivali je li ljevičar ili desničar, uvijek mudro odgovarao: romanopisac, ja sam romanopisac… Ne mogu vjerovati da je Kundera još uvijek živ… on je mojoj mami jednom tu u Zagrebu izradio horoskop… On je tako u komunističko vrijeme i preživljavao u Pragu, pravio je horoskope za novine.

– Znači nešto kao Dalibor Šimpraga u “Globusu” – odvratio sam. – Čuo sam da su sve horoskobdžije otpustiti iz EPH, pa sad novinari i urednici sastavljaju  horoskope…

– Jesi li pročitao “Život je drugdje”, meni je to najdraži Kunderin roman, ima mi neki nenadjebivi humor – poluafektirano će Stojka.

Jebote Kundera, pomislio sam. I onda izlio pred Stojku bujicu riječi, kad već nisam mogao nagomilano sjeme:

– Ubila me ta knjiga… Taj glavni junak, pjesnik Jaromil… Kao da je ispao iz redakcije časopisa „Poezija“.  Živi s majkom koja se torba s nekim slikarom, a otac je pobjegao od njega čim se rodio… Nije mogao gledati ženu kako se s onoliko patetične razgaljenosti brine za tog svog sina, kao Jokasta za Edipa…  U današnje vrijeme je to normalno, da se majke, kao ošugavljene vučice, brinu za svoje sinove, a očeve puštaju samo da im da te sinove izvode u park… Nikad po parkovima nisam vidio toliko očeva kao danas. Ti otužni kreteni, tupih, ravnodušnih pogleda ljuljaju te male sinove koji ih onda drsko šalju u dućan po gormite i sokove, a ovi pokorno, ko odurni lobotomizirani zombiji odlaze u taj dućan, a mali samo što ih pritom još ne napuca nogom u dupe da im dade dodatni zalet… Jadno, tužno… To je valjda i zato što danas svi nekako prestari dobivaju tu djecu…  Već su sijedi i apatični, a moraju se brinuti za nakupinu krvi i mesa koja pulsira od snage poput nekog Hulkovog zametka…  U Jaromilovo vrijeme to još nije bilo tako, to je bilo tek u povojima, Kundera je taj problem skinuo kad je ovaj bio u začetku, kao i Kafka birokraciju dok je ova još bila u začetku… Da mi je znati s koliko je Raspudić dobio dijete? Da li on dopušta takvu mlakost u odgoju, da li on sve to prepušta ženi… Netko svemu tome treba stati na kraj, tom poniženju očeva po parkovima koji ne smiju ni podignuti glas na svoje sinove jer bi im ovi odmah stisnuli majageri u glavu, i još bi ih žena doma natukla limenom kutijicom za parmezan… Čini mi se da se Raspudić baš i s tim misli obračunati. Zato ga toliko mrze i ovi lijevi aktivisti iz časopisa „Poezija“, osjećaju se da bi im Raspudić mogao oduzeti pravo na onu iskonsku nježnost koju osjećaju prema majkama i koje u svojim pjesmama vole oslikavati kao neke Jovane Orleanske koje se na tržnicu po poriluk i blitvicu zaletavaju razdrljenih košulja kroz koje im izviruju nabrekle grudi koje bi mogle podojiti i prehraniti barem trideset revolucionara i pjesnika kad se ovi odluče po HTV-ovim emisijama hrabro uhvatiti u koštac s neoliberalnim kapitalizmom i svime što on nosi sa sobom…

Stojka me preneraženo promatrala svojim literarnim, zamagljenim pogledom.

– Ma dokurca sve – promrljao sam. – Sve mi je to od ove odurne južine, pa ovo je nenormalno, jedanaesti skoro mjesec, a vani skoro trideset stupnjeva sve je otišlo u kurac.

Iduće jutro, da malo razbijem depresiju, otišao sam se ošišati kod frizerke u kvartu. Vidim, nekako je ljubazna prema meni, i svako malo namješta svoje grudi na moj zatiljak, kao da mi je glava pilić kojeg treba ogrijati. Da bi mi na kraju rekla:
– Vidjela sam vas, sused u novom Elleu, jako pozitivan tekst o vašoj knjizi… Nisam znala da pišete, djelovali ste mi tak nekako…
– Priprosto?
– Ma, ne, ne… – zarumenila se u obrazu.
Shvatio sam da imam zicer torbanje kad izađem iz melankolije. Doduše, frizerka imao oko šest banki. Ali djeluje mlada duhom, čita Elle, dotjeruje se, stalno ima drugačiju frizuru. I ta me frizerka bar nikad ne bi prcala u mozak s Kunderom, Simićem Bodrožićem, Stankom Andrićem i ostalim smorovima.

Krenuo sam na kiosk kupiti svoj primjerak magazina “Elle”. Ali kad sam vidio da košta trideset kuna, naglo sam odustao. Pitat ću frizerku da mi ga pokloni kad mu istekne rok trajanja. A ja ću njoj zauzvrat možda pokloniti svoje ninđa koplje s kojim sam, nakon toliko vježbe, u stanjuu probosti zrno graška koje poput pogubljenog meteorita pluta u bačvi punoj vode.

Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More