“Staromodni užitak gledanja”: Lovro Artuković u Zagrebu predstavlja novi ciklus radova

"Ima nečeg fassbinderovski bolnog u timbru Artukovićevih slika berlinskih ulica i barova. U nježnosti teksturizacije likova i bešumnosti kojom oni nastanjuju prizore, u muklim svjetlima razornog intenziteta, koja im tijela izvlače iz nevidljivosti."

Izložbom “Usporavanje” slikar Lovro Artuković nakon dugo se vremena ponovno predstavlja zagrebačkoj publici, a u Modernoj galeriji moći će se razgledati od 5. do 29. studenoga. Izložba se u Zagrebu trebala održati u Umjetničkom paviljonu, u okviru ciklusa Ambijentalne izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika. U međuvremenu, Zagreb je pogodio potres koji je nanio velika oštećenja Umjetničkom paviljonu, zbog čega je galerija zatvorena do daljnjega.

Govoreći o svojim recentnim radovima Lovro Artuković kaže da to što slikama namjerava doseći zahtijeva sve više vremena. “Slike bivaju sve napučenije detaljima, a način slikanja, bezbrojna prelaženja jednog te istog mjesta na slici lazurama da bih dobio željenu prisutnost i gustoću naslikanog, uzima sate i sate koji nekako neprimjetno prolaze. Često, sjedeći zarobljen danima na jednom detalju slike, mislim kako bih trebao ubrzati postupak slikanja, biti produktivniji, raditi adekvatnije vremenu u kojem se sve odvija sumanutom brzinom i u kojem, ajoj, ionako nitko neće imati ni strpljenja niti koncentracije da se staromodnim užitkom gledanja upusti u promatranje moje slike”, istaknuo je umjetnik.

U najavnom tekstu “Usporavanje ili O događaju slike” Leonida Kovač, među ostalim, propitkuje razlike, odnosno enigme “toga nečeg neimenovanog što Lovro Artuković slikajući namjerava doseći”.

“Ima nečeg fassbinderovski bolnog u timbru Artukovićevih slika berlinskih ulica i barova. U nježnosti teksturizacije likova i bešumnosti kojom oni nastanjuju prizore, u muklim svjetlima razornog intenziteta, koja im tijela izvlače iz nevidljivosti. Kažem teksturizacije, a ne tekstualizacije (jer teksturu shvaćam divergentnom tekstu), pozivajući se pritom na Proustovu distinkciju po kojoj je pisanje nešto potpuno suprotno opisivanju. Analogno tome, slikanje Lovre Artukovića nije prikazivanje; zato ne kažem prizorima s berlinskih ulica i iz berlinskih barova, nego slikama ulica i barova. À propos Proustove fatalne opčinjenosti­ Vermeerom, figurirane ‘malom frazom’ petit pan de mur jaune, Didi-Huberman zapisuje sljedeće: Proust je bio daleko od traganja za nekakvim pseudo-’fotografskim nepomičnim vremenom’ u vidljivome; naprotiv, on je tražio drhtavo trajanje, ono što je Blanchot nazvao ekstazom – ‘ekstazom vremena’. Shodno tome, Proust u vidljivome nije tražio argumente deskripcije, nego prije bljeskove odnosa. I Lovro Artuković daleko je od traganja za takvim pseudo-fotografskim nepomičnim vremenom, premda svakoj njegovoj slici prethodi opsežni foto-session, ili,
ako hoćemo, performans za kameru. Potom slijedi ono: kako iz petrificiranog trenutka, mortificirajuće snimke, pokrenuti događaj slike?” (…)

“U prednjem planu jednog od barskih prizora smjestio se autoportret Lovre Artkovića. Naslikao se iz profila kako sjedi za šankom, odjeven u vjetrovku, duboko zamišljen, pogleda usmjerenog prema praznoj čaši koju drži u desnoj ruci. Lice mu je s prednje strane obasjano crvenim barskim svjetlom, a s bočne plavim odsjajem vjetrovke. Na sceni su još Natascha, Anian i Charly. Nitko od njih nikoga ne gleda i nitko ni sa kim ne razgovara; Natascha puši, Anian pere čaše, Charly se odsutna pogleda dlanovima upire o rub sudopera. Naslov slike je Bad Thoughts (2019.). I ovdje u podlozi slike obitava uklopljeni citat, međutim, ovaj put nije citiran određeni vizualni nego verbalni motiv – naslov serije performativnih foto-slika, koju su 1975. izveli Gilbert & George, a u kojoj je boja koja potapa figure performera, njih dvojice s čašama u ruci i njihova doma-studija, krvavo crvena. Toj je seriji prethodio niz radova objedinjenih naslovom Drinking Pieces.”

“Ovdje nije na odmet spomenuti i to da su se na samom početku karijere Gilbert & George, koji sebe od tada do danas deklariraju kao živu skulpturu, “portretirali” u tipičnom engleskom krajoliku. Izvedeni u velikom formatu ti crteži ugljenom i kredom na papiru naslovljeni su The Nature of Our Looking (1970.), a ulja na platnu naslikana godinu dana poslije nazvali su jednostavno slikama: The Paintings (with Us in the Nature). Naslovi su, dakako, ironijski jer je predmet njihovog interesa bila i ostala kulturalno proizvedena naturalizacija diskursa moći. Te su slike, kao i radovi Lovre Artukovića danas, artikulirale pitanja o mjestu događaja slike; o vidljivim refleksijama i o bljeskovima što prolaze ispod praga percepcije.”

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More