”Stare prdonje” i ”Ja ubijam divove”: pomaknuta mladost i starost

”Stare prdonje” (Les Vieux Fourneaux) Wilfrida Lupana i Paula Cauueta te ”Ja ubijam divove” (I Kill Giants)Joea Kellyja i J.M. Kena Nimure, predstavljaju dva osebujna i stilski vrlo različita pogleda na oprečna razdoblja života – djetinjstvo i starost.

Lupanove ”prdonje” francuski su strip serijal koji izlazi za Dargaud od 2014. i čija je popularnost u kratkom roku postala tolika da je prošle godine snimljena i filmska verzija. Fibrino izdanje okuplja prva četiri od ukupno pet dosad objavljenih albuma i daje odličan uvid u taj lako čitljivi i iznimno šarmantni serijal. Radnja se koncentrira na trojcu prijatelja iz djetinjstva – umirovljenog sindikalnog predstavnika Antoinea, anarhista Pierrota i pomorca Mimilea – okupljenih nakon nekoliko desetljeća na sprovodu Antonieve supruge.

Nakon pronalaska pisma zbog kojeg Antoine saznaje da mu je žena bila ljubavnica omraženog vlasnika tvornice u kojoj je radio, stvari izmiču kontroli i trojica starih prijatelja proživljavaju niz avantura, gotovo u pravilu povezanih s različitim razdobljima njihovih života. Lupano strip oblikuje kao spoj komedije situacije i komedije karaktera.

Svaki od trojice staraca ima jasno definiranu osobnost i pogled na život dok prolaze običnim svakodnevnim situacijama dopunjenim poštenom dozom društvene i političke satire. Triju glavnih likova pridružuje se Antoineova unuka Sophie koja je naslijedila putujuće kazalište lutaka njegove supruge. U njezinu liku Lupano filtrira glas razuma, ali i pruža čitatelju neutralnu perspektivu kroz koju lakše promatra trojicu staraca.

U sva četiri albuma provlači se topla, ali blago sarkastična refleksija postšezdesetosmaške ljevice, posebice u liku Pierrota koji živi u staračkoj anarhističkoj komuni u Parizu te predvodi skupinu penzionerskih situacijskih terorista ”Ni oka ni gospodara”, sastavljenu od slijepih i slabovidnih osoba koje performerskim akcijama uništavaju razne društvene događaje. Pierrot je tek donekle svjestan uzaludnosti tog djelovanja, sudjelujući u svemu ponajviše jer ga to zabavlja, ali se i dalje tvrdoglavo drži ideala iz aktivističke mladosti. Njegov frivolni, ležerni stav nervira starog sindikalista Antoinea, koji nije prestao vjerovati u discipliniranu snagu radničkog organiziranja za opće dobro kolektiva. Političko-aktivističku dinamiku dvojca remeti pustolov i nekadašnji ragbijaš Mimile. Njegovo bogato životno iskustvo u jednoj epizodi biva iskorišteno za Sophijinu lutkarsku predstavu.

Lupano svojim likovima pristupa s ogromnom dozom ljubavi. Tako im daje životnost, čak i kad ih dovodi u farsične situacije. Crtež Paula Cauueta pripada najboljoj tradiciji francusko-belgijskog humorističnog stripa, daje likovima fizionomije koje savršeno odgovaraju njihovim karakterima. Unatoč vremešnim glavnim junacima, ”Stare prdonje” nisu nostalgičan strip, nego aktualno djelo koje humorno promatra razvoj društva posljednjih pola stoljeća. Bez obzira na ekscentričnosti, junaci su iznimno svjesni okolnosti svijeta u kojem žive i neprekidno se trude poboljšati i svoj i tuđe živote, a generacijska kritika ravnomjerno je usmjerena na mlade i stare.

Ni srednja generacija ne prolazi dobro jer se na više mjesta ismijava korporativni način upravljanja i mentalitet start-up poduzetnika, koji vidi pojedinca kao nepogrešiva superheroja posve odvojena od zajednice u vlastoručnom mijenjanju svijeta. No unatoč svim tim satiričkim transgeneracijskim ubodima, Lupano priče uvijek izvodi s osjećajem za širu sliku. Njegovi likovi su tek mikroskopski dio svijeta koji ih okružuje, a njihovo ponašanje je u svakom trenutku potpuno određeno tom spoznajom. U tom smislu ”Stare prdonje” posve su realističan i uspio prikaz prihvaćanja (ne)odgovornosti za vlastiti život kao i svijeta koji nas okružuje.

Drska i impulzivna junakinja

”Ja ubijam divove” Joea Kellyja također je nedavno filmski ekraniziran. Specijal ovlaš opisuje vanjski svijet i usredotočuje se na unutrašnju borbu ekscentrične petašice Barbare Thorson. Suočena s ozbiljnim traumama vanjskog svijeta, ona stvara vlastiti magični narativ koji joj (ne) pomaže nositi se stvarnošću. Premda smo priču o djetetu koje pomoću mašte bježi od realnih problema vidjeli nebrojeno puta u popularnoj kulturi, Kelly uz pomoć sjajnog i naglašeno ekscentričnog crteža Kena Nimure uspijeva stvoriti osobni pogled na dobro poznatu temu. Barbara sebe ne vidi kao žrtvu okolnosti, nego hrabrog junaka koji ubija divove. Neposredna okolina njezin svijet mašte neprekidno izvrgava ruglu, ali joj prgavi karakter ne dozvoljava predaju pa se tvrdoglavo drži mitologije, bejzbola i ”Dungeons & Dragons” kao brane od stvarnosti, bez obzira na to došla ona u obliku nasilne razredne kolegice ili majčine neizlječive bolesti.

Kelly veliku većinu stripa provodi izbjegavajući pretjeranu sentimentalnost unatoč teškim pozadinskim temama. Barbara čitatelju, barem u prvoj polovici stripa, ne ostavlja previše prostora za suosjećanje. Drska je, impulzivna i često posve iracionalna. U nečijim drugim rukama središnja bi junakinja bila njezina starija sestra Karen koja skrbi za Barbaru i brata dok im majka leži u bolničkom krevetu. Autor tu sivu svakodnevicu cijepi fantastičnim elementima koje strip praktički dijele u dva različita narativa.

U jednom se odvija tmurna društvena drama zbog koje bi čitatelj najradije Barbari opalio šamar da se trgne, a u drugom vladaju divovi, titani i čarobni malj. Kad u završnici Kelly otkloni i najmanji element magičnog realizma i sve spoji u jednu cjelinu, Barbarino ponašanje postane puno podnošljivije jer je njezina mašta poslužila svrsi i pokazala se kao učinkovit alat u borbi s traumom. Ne znam koliko je takvo finale zdravo sa psihologijskog stajališta, ali s pripovjedačkog iznimno je učinkovito. Unutar samo nekoliko stranica Kelly pretvori Barbaru u puno simpatičniji lik, curicu koja je morala zaroniti duboko u vlastitu maštu da bi prihvatila stanje stvari u vanjskom svijetu.

Vrijedi istaknuti da Nimura podjednako briljira u realističnim i fantastičnim dijelovima te da dizajn divova i titana doprinosi snazi emocionalnog razrješenja. Premda se zbog prirode priče strip u nekim trenutcima može učiniti emocionalno manipulativnim, u konačnici autori uspijevaju postići lijep balans između pomaknutog i dirljivog. Takav ne baš malen artistički uspjeh usput objašnjava i činjenicu da je ovo jedno od ostvarenja koje je pomoglo prometnuti svojeg izdavača Image Comics kao jednu od vodećih ustanova suvremenoga američkog autorskog stripa.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More