Stanovnici Zagreba protiv Petrinje: Kako je podrška prerasla u ogorčenje

Heroji s terena vidjeli su i gramzivost i nezahvalnost i manupuliranje onih koji su u nesreći vidjeli priliku da se okoriste, da po balkanskoj navadi zatraže i kruha 'vrh pogače.

Zagrebački plavi dečki, Bad Blue Boys, bili su prvi koji su nakon potresa u Petrinji pohrlili u devastirani grad i razorena sela, zasukali rukave i počeli pomagati. Napravili su to i onog nedjeljnog jutra u ožujku kad je, nakon zagrebačkog potresa, trebalo evakuirati opremu iz dječje bolnice; fotografije koridora koji su napravili izvlačeći inkubatore za nedonoščad dirljive su slike empatije i zajedništva.

Nisu samo navijači skočili u pomoć Petrinji; iz svih su zagrebačkoh kvartova u prvim satima nakon potresa prema Moslavini krenuli kombiji i kamioni puni hrane i ljudi koji su, kao u onoj pjesmi Zabranjenog pušenja, stradalim sunarodnjacima došli ponuditi “srce, ruke i lopatu”. Oni su naši istinski heroji.

Samo pet-šest tjedana kasnije, empatija i zajedništvo na koje pozivaju šupljikave pandemijske parole, zvuče i izgledaju drugačije. Šenoinski poziv “skupi hrabrost, upri zdrave ruke!” na koji su se spremno odazivali stanovnici velikog srca iz cijele zemlje, ne budi više onakav zanos. Heroji s terena vidjeli su i gramzivost i nezahvalnost i manupuliranje onih koji su u nesreći vidjeli priliku da se okoriste, da po balkanskoj navadi zatraže i kruha ‘vrh pogače. Bilo je situacija u kojima je razlika između žrtve i profitera bila potpuno zamućena. Sve je to, valjda, iscrpilo zalihe empatije, koja se u onim prvim danima nakon potresa činila iznenađujuće obilnom.

Osjećaji prema Petrinji danas, na početku veljače 2021., bitno su drugačiji nego u prosincu. Građani centra Zagreba izražavaju i otvorenu netrpeljivost prema Petrinji. U korijenu tog obrata je Vladina nakana da proračunskim novcem obnovi stradale kuće u Petrinji i oko nje, što smatraju privilegijom koja je njima samima uskraćena. Zagrepčani će, naime, iz vlastitih sredstava sufinancirati obnovu svojih nekretnina.

“Da, a okolo ce graditi starcima od 90 godina…”, ogorčeno komentira jedna članica Facebook grupe “Potres u Zagrebu – svi mi u centru” koja je prošlog ožujka pokrenuta kao mjesto za međusobnu podršku i razmjenu informacija o obnovi nakon potresa. Tisuće članova stanari su centra, oštećeni u rasponu od crvenih preko žutih do zelenih naljepnica s napomenama. U grupi su aktivni i predstavnici ministarstva graditeljstva, državni i gradski stručnjaci za obnovu. Korisne savjete daje Damir Vanđelić, direktor Fonda za obnovu.

Premoćna većina sudionika složna je u ocjeni da je Zagreb izigran i zaboravljen, prepušten sam sebi nakon potresa. Grad se antropomorfizira i prikazuje kao živa žrtva. Metafora ranjenog tkiva grada je i zakrpano crveno srce na napukloj fasadi zgrade u centru, umjetnička street art intervencija koja se ovih dana, prigodno, uz početak kampanje za lokalne izbore, našla na jumbo plakatima.

“Zagreb je dobar samo kad daje”, piše jedan sudionik grupe. Prema Petrinji, koja prima svesrdnu pomoć i pojedinaca i institucija, sve je više usmjeren gnjev. Ima i gnjusnih komentara o Moslavini kao selendri koja služi samo tome da ljudi iz nje pobjegnu, o neukosti i zatucanosti tamošnjeg življa – ukratko, o tome kako Petrinja ne zaslužuje ni pomoć ni suosjećanje koje joj ostatak zemlje pruža. Pišući ovakve stvari, komentatori iz bespuća društvenih mreža nesvjesni su vlastitoga licemjerja i zaboravljaju da su, nakon potresa u ožujku, hejteri tako pisali i o njima, stanovnicima porušenog centra metropole. “Nabijali ste cijene najma za straćare u centru, evo vam malo Božje pravde!”, pisalo se u zluradom sladostrašću. Sad neki Zagrepčani nastavljaju lanac iracionalne mržnje prema stradalima. Internet je pun zlobnih komentara kojima su meta stradali Petrinjci.

Od zanosa zajedništva do ogorčenja

Netrpeljivost Zagreba i Petrinje pokazala je u nekoliko navrata i reciprocitet. Gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović frustrirano je početkom siječnja zavapio kako mu je dosta Zagrepčana.

– Dosta mi je ljudi iz Zagreba koji su veći Petrinjci od mene, veći katolici od pape i koji dolaze iz Zagreba i sve bolje znaju od gradonačelnika Petrinje. To su takvi nadobudni tipovi koji dolaze i još omalovažavaju, iživcirao se Dumbović.

Nije ovo puki sukob između centra i periferije, urbanog i ruralnog, snobova i kompleksaša. Petrinja i Zagreb otrpjeli su isti udes, građani obaju gradova iskusili su muku prirodne katastrofe koja im je u određenoj mjeri promijenila život. I jedni i drugi suočavaju se s jednakim strahovima: kako opet zaspati bez sedativa, kako omogućiti djeci siguran put do škole.

Jednaka je i nemoć koju osjećaju. Malo je toga što čovjek vlastitim snagama može napraviti, osobito ako je dio zajednice pa živi u stambenoj zgradi u kojoj obnovu koče nesređeni papiri, manjak interesa za obnovom (često i od zaštićenih najmoprimaca koji su u stanovima doživotno zbrinuti), slaba financijska situacija.

Potres bi trebao biti prekretnica: U Zagrebu se može i mora opet urbanizirano živjeti

Ukratko, Petrinja i Zagreb su po svemu taoci jednakog usuda. Zašto se onda u muci ne udruže, nego razjedinjuju i okreću jedan protiv drugoga? Razmišljajući o ovom fenomenu, koji me i osobno uzdrmao, posegnuo sam za kultnom knjigom Viktora E. Frankla “Čovjekovo traganje za smislom”. Riječ je o jednoj od najutjecajnijih knjiga zapadne civilizacije, u kojoj slavni neurolog i psihijatar opisuje osobno iskustvo iz koncentracijskih logora. Frankl je, pišući o psiholohgiji logoraša o kojoj je iz prve ruke, ali i iz iskustva članova svoje obitelji u Auschwitzu i Dachauu, znao puno – rekao nešto i o netrpeljivosti između supatnika. Ovaj novi animozitet između Zagreba i Petrinje postaje malo razumljiviji, ali i tužniji, ako se supostavi uz ponašanje zatočenika u gulazima i koncentracijskim logorima. U vrijeme kad se toliko govori o potrebi jačanja empatija prema unesrećenima, ova moćna mala knjiga može razjasniti zbog čega je o empatiji lakše govoriti pandemijskim parolama nego vlastitim iskustvom, vlastitom kožom.

Psihologija logoraša

Viktor Frankl se kao psihijatar najviše bavio problemom depresije i samoubojstva, osobito mladih. Imao je značajnih uspjeha u vođenju terapije mladih Bečana koje je odvraćao od samoubojstva. Knjigu “Čovjekovo traganje za smislom” kod nas je objavila Planetopija, a može se kupiti ovdje. Opisujući užase koje je sa sunarodnjacima prošao u nacističkim logorima, Frankl je u devet dana mahnitog pisanja iznjedrio djelo koje govori o šokantnom izostanku empatije među logorašima.

Iako su svi bili žrtve surovog života u logoru, većinu je isključivo interesiralo kako sačuvati vlastitu glavu i dobaciti od danas do sutra. Među njima je vladalo nepovjerenje. Kad bi netko podlegao stravičnim okolnostima, netko bi od njegovih preživjelih kolega prvo zagledao jesu li mu čizme u boljem stanju nego njegove jer imati koliko toliko solidnu obuću je katkad značilo granicu između života i smrti. Isto bi se činilo i s ostatkom odjeće. Džepovi bi bili izvrnuti ne bi li se u njima pronašla korica kruha koja umrlom više ne treba.

Frankl na jednom mjestu opisuje kako je sam sebe zatekao kako bez ikakve emocije gleda zastakljene oči umrlog kolege i žvače koricu otvrdlog kruha. Odsustvo empatije, otupjele emocije, život od danas do sutra bez ikakve projekcije budućnosti – to od logoraša koji je prošao pakao i možemo prihvatiti. Međutim, od stanovnika dvaju hrvatskih gradova koji dijele istu sudbinu, ne smijemo.

SOS Zagreb

U trenucima dok privodim pisanje ovog teksta kraju, stiže informacija da su se članovi Facebook grupe “Potres u Zagrebu- svi mi u centru” organizirali i formalno, u udrugu građana koja će i izvan virtualne stvarnosti, u ovom gradu iz kojeg se od razornog potresa 2020. godine iselilo preko 20 tisuća ljudi, njegovati aktivnu zajednicu, s ciljem brže obnove (i zgrada i ljudskih odnosa).

Na čelu udruge su Nevena Rendeli Vejzović i Vesna Blašković.

– Rođena sam u Zagrebu, ovdje sam se školovala (u školi koja trenutno nije uporabljiva), djeca idu u vrtić u koji sam i ja išla i prvi put u životu, prošle godine, pitala sam se je li vrijeme za selidbu. Zbog nesigurnosti, straha, ali najviše zbog osjećaja nemoći da se stvari ne pomiču s mrtve točke i da Zagreb nikad neće biti ono što je bio prije potresa. Odlučila sam ne pristati na takav scenarij i učiniti sve u mojoj moći ne bi li život u glavnom gradu naše zemlje napokon postao siguran i spreman za Zagreb 2.0. Obnovljen i grad po mjeri čovjeka, a ne zaboravljeni grad duhova – poručuje Rendeli, otvarajući novo poglavlje za stanare centra kojima nije do politikantstva i gorkog hejta nego do dobrog starog i nasušno potrebnog – rada za boljitak svih.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More