Staljinova kći: Mučan san o željenoj ljubavi i slobodi u sjeni neriješene prošlosti

Izdavačka kuća Sandorf obilježila je 2017. stogodišnjicu Oktobarske revolucije objavljivanjem romana kanadske spisateljice Rosemary Sullivan simptomatičnog naslova Staljinova kći: neobičan i buran život Svetlane Alilujeve u prijevodu Marka Gregorića. Uz obljetnicu, evocirana su i sjećanja na katastrofalne ratove koji su zamračili XX. stoljeće.

Koliko se tih davnih dana težilo da se prevratničkim događajima svijet učiniti humanijim, toliko se novih stradanja nagomilalo na sve one predrevolucionarne patnje pod čijim su teretom ljudski životi nemilice padali. Revolucionarnim poletom nade su nakratko zasjale, potlačeni živnuli i naglo iz mraka istupili, potom su ih razni voždovi ponovo u mrak gurnuli. Upravo se ta linija u romanu jasno ocrtava – putanja svjetla i probuđene nade do ugasnuća.

 

U četiri velika poglavlja spisateljica je skicirala životni put Staljinove kćeri od ranog djetinjstva u Zubalovu, Staljinova dača nedaleko Moskve, do kasne životne dobi u SAD-u. Prve su godine njezina odrastanja povezane sa spomenutom dačom, raskošnim imanjem bivšeg vlasnika Zubalova, armenskoga naftnog magnata iz Bakua kojega je odnijela revolucija.

Staljin je još prije revolucije organizirao i predvodio radnike u pobunama protiv neljudskih odnosa u naftnim rafinerijama Zubalova. I baš je to imanje dodijeljeno Staljinu na kojemu je njegova obitelj provela najljepše trenutke. Za kći Svetlanu, najmlađe Staljinovo dijete, bili su to najradosniji dani. No njezin je život kasnije protjecao u stalnim turbulencijama od Zubalova, pa sve do američke stvarnosti u kojoj se na kraju puta zatekla “sama, siromašna i anonimna”. Rasprostire se ta neobična i burna biografija na više od pet stotina stranica u četirima tematskim cjelinama.

Sve je započelo u Kremlju, stoga Kremaljske godine otvaraju prvu cjelinu u romanu. Te su godine označene kao “sunčano razdoblje”. Druga cjelina je naslovljena Sovjetska stvarnost. Naime, tematizirana je sovjetska stvarnost nakon Staljinove smrti 1953. Iz dana u dan nicali su diljem zemlje sovjetske svi oni nestali za vrijeme njegovih čistki, mnogi su bili puštani iz gulaga, i zbog svega toga “Svetlana je bila zgranuta njihovim brojem /jer/ teško je /bilo/ zamisliti koliko se mrtvih vratilo u život.”

Crtež Davida Lowa u Guardianu 1953.

Duboko pogođena odlučuje se na radikalne promjene u osobnom životu. Krstila se u Moskvi 1962. godine u ruskoj pravoslavnoj crkvi Polaganja Svetog Pokrova. Takvu ekshibiciju u ono vrijeme omogućilo je otapanje, bio je to politički proces uveden nakon Staljinove strahovlade. Omekšali su brojni pritisci jer je Hruščov tako htio. Popuštanje u vrijeme otapanja prouzročilo je zbrku i pometnju u političkom životu i to se izravno odražavalo na svakodnevni život.

U trećoj cjelini nakon procesa otapanja potanko se opisuje Bijeg u Ameriku. Čim se ukazala prilika, Svetlana je odlučila napustiti Sovjetski Savez pošto-poto, odluku je donijela u trenutku, iznenada bez plana i strategije. Sve se dalje odvijalo kao u kakvoj talijanskoj komičnoj operi. Kada se napokon spustila na američko tlo, nastupile su godine teških muka, iskušenja, uspjeha, iznenađenja, okrutnih udaraca, osobnih promašaja i dramatičnih prevrata. Odjednom se našla poput pijuna u rukama vještih igrača usred moderne prašume slobode. U jednom bolnom trenutku odlučila se na povratak u SSSR. Nakon tog pothvata, bio je posebno bolan konačni povratak ponovo na zapad. I u četvrtoj cjelini gusto je ispisana lekcija koja je uslijedila poslije svih iskušenja, i tek na kraju treba Naučiti živjeti na zapadu i mora prihvatiti sve što uz to ide.

Odnos Svetlane i oca bio je kompleksan do samoga kraja. Kada se ubila Svetlanina majka Nadežda, zvali su je Nadja, imala je samo šest godina, a istinu o samoubojstvu saznala je tek deset godina poslije. Malo se majke sjeća, rijetko je bila s njom, a i tada su to bila kratka druženja s premalo nježnosti i posvećenosti. Nadja je uglavnom bila zauzeta drugim poslovima htijući postati samostalna i angažirana. Zazirala je od uloge domaćice i majke vezane uz svakodnevne kućne poslove.

Svetlani je majka jako nedostajala, osobito njezina pažnja i blizina. Više joj je nježnosti i ljubavi, maženja i tepanja posvetio čelični otac Josif. Postala je njegova mezimica. Nakon majčine smrti razvila se u samosvojno i tvrdoglavo dijete koje se moglo i znalo izboriti za sebe, jedina se u ona zla vremena suprotstavljala Staljinu. Tako barem stoji u romansiranoj biografiji kojom nas suvereno vodi glas pripovjedačice. Kroz njegovo se očište ocrtavaju likovi, vide se i očituju svoj literarni karakter onoliko koliko to dopušta pripovjedačica.

Protagonistica romana Svetlana ne postiže svoju subjektivnost, njezin Ja ostaje distanciran, u stalnom je nastajanju, ali nikako da se do kraja formira. Pripovjedačica je vodi kroz njezinu biografiju pružajući uvide u događaje tek toliko da narativna svijest može slijediti kronološku nit.

Romansirana biografija Svetlane Alilujeve sastavljena je od niza fragmenata uobličenih u trideset šest naslova raspoređenih u četiri tematska poglavlja. Naslovi prate Odmetnuće glavne protagonistice, a tako u stvari i započinje priča njezina burna života. Propovjedač svaki novi fragment garnira novim epizodnim likovima koji opterećuju priču, usitnjavaju fabulativni slijed, i nestaju naglo kako su i došli u priču. Oni se poput utvara pojavljuju bez povijesti, nastupaju izvankontekstualno bez mogućnosti otvaranja paralelnih perspektiva. Povijest u romanu ostaje plošna i neprozirna, uskraćena je dubina i prostornost u tekstu.

Fragmenti iz života glavne protagonistice i gotovo svi odlomci u romanu vezani su i determinirani dociranjima sveznajuće pripovjedačice. On svojim komentarima dopunjava i dovršava životne epizode i čak ih moralno kategorizira.

No, i to je sloboda autora da glasom pripovjedačice upravlja sudbinskim nagnućima svojih protagonista i pri tom vrednuje kvalitetu njihovih života često uvjetovanim povijesnim okolnostima.

Svetlana je doduše bila višestruko uvjetovana i svaki se njezin pokušaj oslobađanja od brojnih tutora pretvarao u pobunu i postupno je vodio prema odmetnuću. Tako je njezino suprotstavljanje očevu autoritetu nužno postajalo suprotstavljanje Staljinu, neprikosnovenom voždu. Sam je čelični vođa tvrdio za sebe da nije on, a niti tko drugi iz njegove najuže obitelji, doslovno Staljin bez obzira na to što se nominalno pokrivaju tim imenom i znamenom. A tko je onda od njih Staljin, tko se smije pozvati na to ime, ni sam vožd ne može jer “Staljin je sovjetska moć. Staljin je ono što je u novinama i na portretima”, objašnjavao je vožd.

Možda zato izostavlja očevo prezime birajući ono pokojne majke pa se potpisuje kao Alilujeva ne bi li izbjegla utapanje u apstraktnoj moći zvanoj Staljin. Čitatelju preostaje da pretpostavlja, da dograđuje jer pripovjedačica determinira i onemogućuje pluriperspektivnost u pripovijedanju.

Ni o svojim ljubavima, a niti o udajama nije mogla odlučivati bez sukobljavanja s ocem i voždom u istoj instituciji i s okolnim skrbnicima o kojima je opet Staljin odlučivao, postavljao ih, dodjeljivao im zadatke i micao s položaja. Nebrojeni sustolnici, poznanici, savjetnici, službenici i još kojekakvi poslušnici nestajali bi nakon kratkoročnih zadaća u bespućima zbiljnosti.

Usred takvih okolnosti žestoko se borila za ljubav svoga života, tako je barem mislila. I naopako je ta ljubav svršila, borila se za prvi brak i na kraju uspjela, dobila sina Josifa i ubrzo se razvela. Na drugi brak naveo je Svetlanu otac i Staljin, politički mu je baš odgovarao. I rodila se iz te veze Katja. I osvanuo je treći brak, i četvrti. ali u Americi kada je dobila kćer Olgu.

Prijelomna je bila veza s nježnim brahmanom započeta u moskovskoj bolnici, a okončala se ta strasna ljubav na obalama Gange. S obala Gange do kraja se odmetnula prebjegavši u Ameriku. Nepripremljena za život u prašumama slobode, postala je lak plijen političkim i medijskim lešinarima. Naivno je vjerovala onome što je zapad nazivao slobodom, i postala je politička roba za nadmetanja i stjecanje bodova ciljanih klijentelističkih skupina i nakupina. Predstavljala je prvorazrednu političku robu koju su mediji masno naplatili. A ona je sanjala da postane i ostane do kraja života Svetlana Alilujeva željna ljubavi i slobode, da bude s kim poželi i živi kako hoće.

Na zapadu je to bilo moguće i većina je ljudi zaista tako i živjela, ali za nju je taj stupanj slobode bio nedostupan, jednostavno nemoguć.

Bila je “ono što je u novinama i na portretima”, dakle isključivo i uvijek Staljinova kći, kolektivna predodžba komunističkog istoka.

I nije vrijedilo što je prešla u katoličanstvo, svim silama se trudila živjeti kao prosječna Amerikanka. Opet je pogrešno postupila, kao onda u Moskvi kada se udala za Ždanova prema očevoj želji samo da ponovo stekne njegovu naklonost, poštovanje i ljubav, a na kraju je shvatila da je samo grubo iskorištena zbog drugih političkih interesa.

Slično se dogodilo i na zapadu kada je u Americi objavila rukopis Dvadeset pisama prijatelju. Bila je to knjiga osobnih “sjećanja o odrastanju u Kremlju.” Htjela se predstaviti nekom vrsti osobne ispovijesti, iskreno progovoriti o sebi da je upozna novi svijet u njezinim osobnim sjećanjima. Da vide što je prolazila i zašto se odmetnula. Međutim, ostala je Staljinova kći, nitko nije želio Svetlanu Alilujevu, što bi s njom, nikoga ne zanima jer nije utrživa. Previše se tada otvorila i rane su bile duboke. Ostala je sama sa svojim traumatskim sjećanjima.

U Sovjetskom Savezu bila je državno vlasništvo, ni u čemu samostalna ni slobodna. I dalje su navirala sjećanja na dane nepreboljena djetinjstva. Tada je samo začuđeno primjećivala da ljudi iz najbliže okoline nestaju i ne vraćaju se više. Nitko joj nije rekao što se doista događalo. Političke čistke počistile su rodbinu, prijatelje, ljubavnike, mile i drage. Tome nije bilo kraja, i kad se napokon probudila na tlu slobodnog zapada predodređena joj je uloga iz koje nikada neće izaći.

Traumatična sjena Staljina nije joj dopustila da postane Ja, osoba s integritetom.

Na zapadu je baš takva roba bila unosna, na tržištu medija i politike vrijedila je samo Staljinova kći i nikako drugačije. To je autorica dostatno potvrdila i potkrijepila u opremi knjige. Pripremila je obilnu i detaljnu građu iz koje se može crpsti i nadograđivati biografija Svetlane Alilujeve i cijelog tog povijesnog razdoblja. Naveden je na kraju pedantni popis intervjua, zatim popis likova s osobnih fotografija koje autorica donosi u tekstu. Također su navedeni izvori kojima se obilno služila u rekonstrukciji biografije, priložena je obilna bibliografija i bilješke raspoređene prema poglavljima. Sve to može poslužiti u vrednovanju ovako sastavljenog literarnog djela od biografskih fragmenata kronološki poredanih kako bi se dobio plastičan prikaz neobičnog i burnog života te djela glavne protagonistice.

Ostaje linearnost i plošnost životnog puta akterice, pa i same povijesne epohe. No, autorica nije od tog postupka zazirala jer se ipak otvorio prostor za niz nadogradnji. Svaki događaj fragmentarno determiniran postaje građa koja potiče na razradu i gradnju drukčijeg fabulativnog slijeda. Upravo su prazna mjesta u tekstu koja iza sebe ostavlja pripovjedačica postala neki novi i drukčiji počeci.

Alilujeva nije mogla dovršiti odmetnuće, nije mogla prerasti svoju pobunu i dostići slobodu od kolektivne predodžbe koju su joj namijenili.

Čak ni pokušajem samoubojstva u studenom, mjesecu od kojeg je cijeloga života zazirala jer u hladnom studenom majka je njezina sebi oduzela život i sa svime prekinula. I sama je pokušala prekinuti agoniju Staljinove kćeri i napokon učiniti nešto oslobađajuće apsolutno i neopozivo.

Tim je činom konačno preboljela i nadrasla suicidalnost studenog i na kraju životnog puta odrekla se posve vlastitog nedostižnog jastva i razlila se u kolektivno Mi, kojim se za smrt pripremila jer kako bi u samoći svoje osobne neriješenosti opstala nesposobna za izmirenje sa svime što u sebi nosi. I shvatila je da jedino odbacivanjem tog kompleksnog izričaja jastva može rasterećena pristupiti svijetu duhova bez osobina, i tada će s ponosom reći: “To smo mi. Znam to, jer sam sada samo duh, duša… samo?”

Ali tu nije kraj neobičnog i burnog života Svetlane Alilujeve, trauma neriješene prošlosti još tinja. Dok se ovdje ne razriješi, ni gore neće biti razriješena. Ta je muka iza Svetlane ostala svima nama zadana, zato ju i treba čitati.

                 Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...