Sretni jer nas svijet nije zaobišao

pinkmanPred sam kraj zatvaranja sezone, Zagrebačko kazalište mladih je u utorak 17. lipnja ugostilo trupu Globea.

Gostovanje je dio velike dvogodišnje turneje tog kazališta, pod nazivom The Globe to Globe Hamlet, povodom 450. godišnjice rođenja Williama Shakespearea (1564.-1616.). Turneja je počela na službeni dan Shakespearova rođenja 23. travnja 2014. i riječ je o jedinstvenom kazališnom pothvatu koji će obuhvatiti 205 naroda svijeta, a predstave će se izvoditi u nacionalnim kazalištima kao i na gradskim trgovima i brojnim drugim mjestima.

U priči o ovoj impozantnoj turneji ne govorimo samo o vitalnim, mladim boemima koji su spremni do zadnje izvedbe 23. travnja 2016. izmjenjivati prijevozna sredstva i mijenjati san za aplauz. Ne. Stari Hamlet i Polonije pregazili su pedesetu, ali nježna starost ostavljena je u londonskom Globeu gdje će ih čekati do onog dana kada Shakespeareova riječ još jednom bude raspršena svijetom. Koliko ima ljudi, toliko ima i različitih tumačenja smisla kazališta, no, ova opipljiva želja za bliskošću kazališnih dasaka i sjena u publici koja će ujediniti 205 naroda svijeta – to je možda ono na što bi se revolucionari novog kazališta u 21. stoljeću trebali osvrnuti. Govorimo li ovdje o onim istinskim boemima, glumačkim trupama koji su putovali sve dok su mogli skakati iz kože u kožu? O onim boemima koje viđamo u starim filmovima, ili o antikvarnim knjigama koje mirišu na prašinu? Vjerojatno ne. Ali ovo je najbliže tome, barem što sam ja dosada imala priliku vidjeti.

Priznajem, bila sam skeptična oko izvođenja ovog “velikog” Hamleta u prostoru ZKM-a. Smatrala sam da je produkcija Londonskog Globea stvorena za Hamleta na otvorenom, gdje će ljudi uz pivu i cigaretu još jednom pomisliti o bitku. Međutim, prostorija dvorane Istra, koja je bila ispunjana do zadnjeg sjedišta i do zadnje stube, nestala je onog trenutka kada je autentična engleska glazba navela zidove da se oznoje prenoseći djelić prave šekspirijanske atmosfere. Vesela trupa, gdje svatko svira barem jedan instrument, pozdravila je publiku i nakon nekoliko minuta na sceni se pojavljuje Hamlet.

Predstavu u režiji umjetničkog ravnatelja kazališta Globe Dominica Dromgoolea i glumca i redatelja Billa Buckhursta izvodi dvanaest glumaca toga kazališta, koji se izmjenjuju u nekoliko uloga – Keith Bartlett, John Dougall, Ladi Emeruwa, Phoebe Fildes, Miranda Foster, Beruce Khan, Tom Lawrence, Jennifer Leong, Rawiri Paratene, Matthew Romain i Amanda Wilkin.

Scenograf i kostimograf predstave je Jonathan Fensom, a skladatelj Bill Barclay.

Dosad sam imala prilike pogledati pet izvedbi Hamleta (ipak govorimo o najizvođenijoj tragediji u svijetu). Neke od njih bile su klasične (HNK Split), neke potpuno nekonvencionalne (koprodukcija talijanskog kazališta i Sarajevskog narodnog pozorišta), neke izmijenjene verzije (Frljićev Hamlet), različita čitanja, intepretacije i plasiranje različitih poanti koje idu u korak s vremenom u kojem živimo. U svim tim ”Hamletima”, Hamlet je bio ozbiljan, grčevit, nesiguran, nestabilan, no tjeskoban, sjetan i u nezavidnim pozicijama koje bi navele publiku na sjetu, gdje bi čemer njegove sudbine bio toliko opipljiv da bi se gledatelj barem jednom tijekom predstave pronašao pitajući sam sebe ”Biti ili ne biti?”. Međutim, meni osobno najdraža stvar u ovoj trosatnoj predstavi je to što je Hamlet bio veseo. Da, bio je vesel. Bio je vrckav, maničan, djetinjast, i nadasve zanimljiv u jadu koji proživljava.

Trenuci u kojima Hamlet spušta glavu i grize nokte, prizivajući misao na usputnog psihopata iz, na primjer, serije Breaking Bad, vrijedni su pažnje svakog para očiju u publici. Njegov emocionalni kaos na taj način bio je opipljiv  i prepoznat, iako je toliko drukčije prikazan nego što sam to dosad vidjela. Hamletu sjaje oči, a u scenama gdje izražava potpunu gorčinu pretvara se u Hulka. Prava, psihijatrijska manična depresija. Hamlet je u ovoj izvedbi toliko lud da nas je sve učinio ludima. Odgrizla sam pola noktiju sjedeći na onom jastučiću i pitajući se tako jednostavno pitanje: ”Kome je to palo na pamet? Tko je zamislio ovakvog Hamleta?”

Glumci su se izmjenjivali u nekoliko uloga, gdje bi svatko od njih u svakoj ulozi bio jednako dobar. Polonije (nešto stariji nego što sam ga zamišljala) – Rawiri Paratene, nasmijao je publiku do suza. Smijali smo se, pitali se, razmišljali, uživali u glazbi i iznova oživjeli Shakespearea.

Predstava je trajala tri sata, a uvertira činovima je bila glazba. Zvuk vjetra su glumci ”stvarali” , a glazbeni instrumenti pomogli su u gotovo svakoj sceni koja se odigravala vani, jer se gotovo svaki zvuk može prenijeti barem jednim od tih instrumenata.

Poslije predstave uslijedila je još jedna predstava, ovog puta u Polancu. Turbulentni ZKM pozdravlja se sa ravnateljicom Dubravkom Vrgoč. Sviraju The Roots, služi se vino, jedu se salate. ”Tulumu” je prisustvovala i trupa londonskog Globea. Vraćeni smo u 2014. godinu. Nije problem zavjera na dvoru, već BDP, izmjena intendanata, neisplaćeni honorari, neizdrživa putovanja, premalo slobodnog vremena, izbrisana granica između boema i klošara. Sve smo to zalili crnim vinom. I bilo je gotovo. Dubravka Vrgoč seli u HNK. Gotova je još jedna sezona ZKM-a. Londonski Globe nastavlja svoje putovanje.

Već odavno znamo da je Bog mrtav. Znamo i da čovjek umire. Gasi se njegova čovječnost, ostaju samo kosti. Ali, Hamlet! Hamlet će nadživjeti sve. I zato je svaka izvedba te čuvene Shakespearove drama reinkarnacija čovjeka. Trebamo biti sretni što nas barem ovaj put svijet nije zaobišao.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...