Srbi nam uzeli i Šegrta Hlapića

Psihički sam propao. Ono torbanje u kleti sa Stojkom me ubilo.

Nisam ja za seks, to mi, koliko i muda, isisava i nešto u duši, sjebava mi centar za pisanje. Pa onda te užasne svađe sa Stojkom, njezine optužbe da sam se zaljubio u Ninu Badrić. I to odmah nakon što sam nju potorbao. A zapravo me boli kita za ikog, samo se želim vratiti u normalu, čitati, pisati, krasti Singerove romane po knjižnicama.

Toliko sam bio sjeban da nisam otišao niti jedan dan na onaj usrani Interliber. Odjebali su me i na Kiklopu, uopće me nisu uvrstili da se natječem za najbolju debitantsku knjigu godine, jebeni debilanti, nije ni čudo da je Đojsu ta Pula služila sam da u njoj ostavi pet kila govana koliko ih je već izasrao u tih godinu dana koliko je boravio u tom primorskom šupku Europe. I pun kurac mi je tog vezivanja Đojsa uz Pulu, lik je iz teškog očaja završio u tom govnjivom gradu u kojem danas dijele te usrane Kiklope uz koje ne dobiješ nikakvu lovu, samo neku moronsku skulpturu sačinjenu od plažnog kamenja izasranog galebljim izmetinama, i bocu izdrkanog Terana, steran ti Teran u… ne znam šta.

Ne mogu, dakle, nikakvu nagradu dobit, čak ni nominaciju za taj galebljeizmetni Kiklop. Još i bolje, ta je nagrada izmišljena za najteže literarne kretene, kao uostalom i sve književne nagrade u Hrvatskoj, osim Ante Gardaša i nagrade Privlačica koje se dodjeljuju u našoj časnoj Slavoniji.

A kad sam onim kretenima u Arteistovoj kokošinjastoj redakciji došao i pitao ih kada će mi isplatiti ikakav honorar za moje tekstove, odgovorili su mi:

Isplatit ćemo ti idući tjedan dvadeset lajkova.

Ha, ha, nabijem vas nakurac takve duhovite, otkačene. Jedina svijetla točka mi je to što mi je Stojka nakon što se malo smirila, rekla da su se za mene, moju osobu, zainteresirali Dražen Ilinčić i HTV-ova novinarka Danijela Stanojević, da me žele upoznati. Možda me oni mogu izvuć iz ovog mulja. Možda se, moderno rečeno, kliknemo, a možda se ja i još modernije rečeno, poautam s Ilinčićem, uzmem ja njega ili on mene na autu, na haubi.

I onda me još na godišnjicu pada Vukovara nazove izdrkani stari kojeg mi je isto više pun kurac, pijano govno, lizač mušjih krilaca dok spava, a ove mu muhe, kao kakvom dijaboliku, gmile između šljivovicom natopljenih usana, a on ih jezikom tjera od usta, i tako ime se naliže tih krilaca.

Počeo mi se derat da sam hladna kurčina, da me uopće ne interesira šta se događa gore u Vukovaru, da je policija tipa prebila na mrtvo ime, da će ponovo rat, da će nas opet sve uništit. Pito sam ga ko će nas uništiti?

– Četnici! Ti policajci koji su ga tukli, među njima ima bivših četnika! I ova vlast će nas uništiti! A mi bi trebali biti, mirni snošljivi, tolerantni kao tvoj guznojedni Jergović! Kopaju nam oči, a mi bi im trebali ponuditi da nam još iskopaju i guzicu! Jebe se tebi, vidim dobro si se uguzio u Zagrebu! Sigurno ćeš na referendumu glasati protiv!

Ta prokleta fabrijevska povijest, pomislio sam. Natopljeni smo poviješću kao bačva vinom. Zbog ovakvih sranja ne mogu se prepustiti normalnoj prozi u trapericama. Stalana izjebavanja. Jebe se Aralici i Jergoviću, oni znaju za čije uši sviraju. Al u šta ja da zasviram osim u vlastitu kitu, koju ću si najvjerojatnije i odrezati.

– Ponovo će rat, vidiš li? Evo, uzeli su nam i Šegrta Hlapića! Išao sam u kino pogledat Šegrta Hlapića, malu Gitu glumi jedna naša mala Đakovčanka, Hrvatica, zbog nje sam išao. A kad ono, Hlapića uvezli iz Srbije, mali govori ko da je iz Gornjeg Milanovca!

Ovo me i ne čudi, stari je i iz stripova o Zagoru znao iščitavati poruke o srpskoj jezičnoj okupaciji, u čemu sam ga možda i ja poticao jer sam pod utjecajem tih Zagora, umjesto “zakasnit ću u školu”, govorio “zadocnit ću u školu”. S druge pak strane, stari je kao i većina Slavonaca govorio kašika umjesto žlica i šolja umjesto šalica. Kad bih mu to rekao, prijetio mi je da će me kašikom natući po glavi.

Ali dosta me uznemirilo i ovo da Gitu glumi mala Đakovčanka. Pobrat će mi svu slavu, živio sam u uvjerenju da sam ja jedini autohtoni Đakovčanin u Zagrebu koji se pokušava probiti u umjetnosti. Uostalom, uvijek sam mrzio tog Šegrta Hlapića jer mi je stara navečer uvijek užasno patetično cmoljila dok bi mi ga čitala. Nema ništa gore nego kad vlastita majka plače pred tobom, oduran prizor. Mrzim te sentimentalne knjige koje te kao duševno osjetljive kretene natjeravaju u plač kao i film “Prohujalo s vihorom”. Tolko sam zamrzio tog izdrkanog malog postolara da sam u primjerku svog Hlapića svugdje gdje se spominjao majstor Mrkonja, prekrižio M, a napisao D, pa je ispalo majstor Drkonja.

– Jesi se učlanio u udrugu „U ime obitelji“? – pitao sam starog.

– Jesam! Odnosno nisam, ali dušom sam svojom prostom slavnonskom uz njih, učlanit ću se čim dođem dolje u Zagreb…

– Ali šta ti taj naziv ne zvuči nekako previše šupački, u ime obitelji, kao da ga je homić Proust smislio, „U ime obitelji“, „U ime mog dragog tate i mame“ – krenuo sam ga potprcavat. – Koji se kurac ne nazovu onako normalno, muški, na primjer „Istjerivači pedera“. Ili „Nabijači pedera“. „U ime obitelji“ mi je baš previše gej.

Stari se zbunio.

– Meni je obitelj sve – protuljio je nedoumno.

– Ma kurac ti je sve, imaš mene imbecila, Slavicu koja se nikad neće udat jer se previše voli torbat s različitim partnerima, imaš ženu koja te varala s kim je stigla u Domu zdravlja…

– Šuti, marvo! Puran ti pogana usta posrao! – drekunuo je stari.

– Okej, sori…

– Šuti, govno pedersko! Ako je i tako, barem smo svi na okupu, izdvajamo pare za tebe, brabonjku Ninoslava Pavića, bez nas bi, bez te svoje iskurčene obitelji, di bio kurcoljube? Šta te pederi ne posvoje takvog tulavog, nek te oni hrane i guzicu peru… Skini nam se s grbače… Otiđi u neki pederski kibuc! Odreci se nas obitelji i skini nam se jednom zauvijek sa sise, odnosno kurca…

Prekinuo sam liniju. Bio sam potresen. Nisam znao što bih sa sobom. Onda sam se sjetio da je utorak, dan kad je Krležin stan na Gvozdu otvoren za posjetitelje. Otišao sam gore da vidim u kakvom je ambijentu živio Fric. Možda mi dodirivanje nalivpera na njegovom pisaćem stolu vrati želju za pisanjem.

Nakon polusatnog razgledavanja Krležine iznimno bogate biblioteke u dnevnom boravku, naglo mi se i neodgodivo prisralo. Ušao sam krišom u Krležin vece i posrao se. I onda skužio da kotlić ne radi, da je i klonja pretvorena u memorijalni centar. Neugodna situacija. Kustos ili šta već moro je iza mene ić ta govna šefljom vadit, šefljom kojom je Bela nekad vadila juhu koju bi joj drugi skuhali. A dosta sam se izasrao, i taj je kustos tri put grabio u šolju i preljevao ta govna u kantu, pa smo ih zajedno išli bacit van u travu, a ja mu nisam imo ostavit ni kunu napojnice. Ovo Predrag Matvejević nikad nije radio.

Na povratku s Gvozda, proroštao sam po kontejneru za stari papir ispred zgrade EPH za koju sam čuo da je samo još prizemlje od EPH, a ostalo su zakupili neki japiji koji novinarima ne daju da puše dolje u prizemlju jer im dim ide gore u njihove urede, pa novinari moraju ić pušit u neku šikaru kod pruge u kojoj se iz očaja znaju i potorbat jedni s drugima, onako sirovo kao u filmu Živojina Pavića, „Zadah tela“.

Uzeo sam stare brojeve „Jutarnjeg“ i otišao ih doma prvo prelistat, a onda od njih škaricama napravit vece papir. Jebote, da mene neki gej ide guzit, mogo bi mi na guzovima pročitat čitavu Tomićevu subotnju kolumnu.

U Jutarnjem od nedjelje naišao sam na Čadežov komentar u kojem pljuje emisiju Srećka Horvata i gosta te emisije Radu Šerbedžiju. Krenem ga čitat, kad ono šifrirana poruka Čadežova upućena meni! On Šerbedžijin imidž uspoređuje u tekstu s imidžem nekog „đakovačkog kamiondžije“, da bi odmah u drugoj rečenici za Šerbedžiju napisao: „Taj svirac s gitarom“…. Đakovo, svirac… Dakle, dosjetljivi, dobri Čadež dosjetio se kako će me reklamirati u „Jutarnjem“, a da ga ne skuže da me reklamira. Jebote, pa to je ko u vrijeme staljinizma, stasija, pa to je kao u filmu „Život drugih“. Čadež disidenta iz Đakova mora u šifriranim rečenicama uvoditi u novine! Ja sam đakovački Solženjicin, ja sam Pasternak željan slavonskih pastrmki kojih nemam u egzilu! Ta me šifrirana posveta meni u Jutarnjem malo podigla. Tko zna tko li ju je još osim mene uspio dešifrirati? Tko mi ne vjeruje ili misli da sam poludio, neka nabavi taj Nedjeljni Jutarnji u kojem Čadež pljuje Horvata i Šerbedžiju, i opet Acu Stankovića. I neka pronađe te rečenice s Đakovom i svircem. Učinite li to, osjetit ćete uzbuđenje, kao da ste upleteni u neki Lekareov špijunski roman.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More