Što je na koncu The Boss ako ne veliki rock udarnik

My father’s house shines hard and bright
It stands like a beacon calling me in the night
Calling and calling so cold and alone
Shining ’cross this dark highway where our sins lie unatoned

Bruce Springsteen 15. prosinca 2018. održao je posljednji od dvjesto trideset šest nastupa u sklopu svoje autobiografije/monodrame/koncerta ”Springsteen na Broadwayu”. Riječ je o skoro dvogodišnjoj rezidenciji u njujorškom kazalištu Walter Kerr. Zbog ogromnog su interesa novi datumi dodavani u čak tri navrata, karte su sezale i do nevjerojatnih 850 dolara, a u preprodavača višestruko više. Dan nakon posljednje izvedbe Netflix je objavio istoimeni specijal sniman na nastupima održanima 17. i 18. srpnja 2018. Time je vizualno upotpunjen dojam koncertnog albuma objavljenog nekoliko dana ranije. Iskustvo tog specifičnog nastupa približeno je milijunima fanova koji nisu bili među sretnom gomilicom posjetitelja.

Ako ste pomislili kako je licemjerno da jedan od najpoznatijih glasnogovornika radničke klase naplaćuje masne cijene za ograničen broj sjedala na Broadwayu, sam Springsteen će vas preduhitriti odmah na početku.

”Došao sam iz vukojebine u kojoj je sve bilo začinjeno s malo prevare. I ja sam takav, ako već niste shvatili. Nikad nisam radio pošten posao u životu. Nikad nisam radio od devet do pet. Nikad nisam radio fizički posao, a postao sam apsurdno popularan pišući o nečemu o čemu nemam pojma”, izjavljuje The Boss samo se polovično šaleći.

”Springsteen na Broadwayu” je nastavak, a lako moguće i završni dio preispitivanja, i rekapitulacije karijere započetih autobiografijom ”Born To Run” i koncertnom turnejom ”The River”, kojom je obilježio trideset pet godina istoimena albuma. U svim tim projektima Springsteen svjesno dekonstruira mit koji je četrdesetak godina brižljivo gradio. Prolazeći kroz taj proces, on iznova potvrđuje koliko razumije, voli i poštuje rock’n’roll mitologiju, a rastavljajući sebe na osnovne emotivne dijelove samo potvrđuje svoje mjesto u njoj.

Nešto prije nego što će odsvirati neprepoznatljivu, blues verziju ”Born in The USA”, Springsteen govori o tome kako je izbjegao novačenje za rat u Vijetnamu i naglašava kako mnogi njegovi prijatelji nisu bili te sreće. No, ako je Springsteen izbjegao rat pukom srećom, životni stil rock’n’rolla preživio je vlastitom mudrošću i sa svojih skoro sedamdeset godina pokazao da rock zvijezda može imati radnu etiku, čak i ako u životu nije radila fizički posao. Što je na koncu The Boss ako ne veliki rock’n’roll udarnik? Uz koncerte od tri pol sata, beskonačni niz turneja i dobar dio života u fokusu javnosti, bez ikakva skandala, Bruce Springsteen jedan je od rijetkih glazbenika koji je mladost produžio duboko u sedmo desetljeće, uzevši u obzir sve aspekte od zavidne fizičke forme do neumorne izvođačke energije.

Oslobođen bombasta E Street Banda, Springsteen se tu koncentrira na pripovijedanje kao najjači dio svojeg stvaralaštva. Svaka od uvrštenih pjesama uklapa se u narativnu cjelinu koja predstavlja uglazbljenu autobiografiju. Springsteen je darovit pripovjedač, povremeno duhovit, povremeno dirljiv, unesen u priču, iako ju je u trenutku ove izvedbe ispričao preko dvjesto puta. Ipak, prava snaga uvijek leži u pjesmama.

Može on izgovoriti tisuću riječi o svojem kompliciranom odnosu s ocem, no ništa o njemu ne govori tako jasno kao ”My Father’s House”. Može sto puta izjaviti ljubav prema svojoj supruzi i članici E Street Banda Patti Scialfia, no ništa ne govori tako rječito kao ”Brilliant Disguise”. Može sto puta naglasiti kako mu nedostaju Clarence Clemons i Danny Federici, ali ništa to ne pokazuje kao ovdje uvrštena klavirska izvedba ”Tenth Avenue Freeze-Out”. Može se angažirati u svakoj zamislivoj kampanji za ljudska prava, ali ništa ne otkriva njegov politički i ljudski stav kao ”The Ghost of Tom Joad”.

Bruce Springsteen je glazbenik, a ne pisac. Njegove riječi su najjače kad su uparene s varljivo jednostavnom glazbom i vokalnom izvedbom čija energija i emocionalna uvjerljivost grije krv u žilama i nakon svih ovih godina. Možda je Boss u pravu, možda je cijeli narativ njegove karijere sagrađen na laži, ali on tu laž sjajno prodaje upravo zato što barem malo vjeruje u nju. Dekonstruiravši i rekonstruiravši samog sebe, možda je vrijeme da napiše još nekoliko poglavlja svoje velike glazbene pripovijesti. One koja će nas će nas po tko zna koji put uvjeriti da je Amerika iz njegovih pjesama mjesto u kojem bi svatko želio živjeti, makar na tri do pet minuta prosječnog trajanja.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More