Ovaj tekst prvotno je objavljen u Vijencu br. 679. Uz dopuštenje glavnog urednika Gorana Galića prenesimo ga u cijelosti na Arteist. Izložba “Igra sporta i umjetnosti” bila je otvorena do 22. ožujka.
„Zatvorite usta.
Ustanite.
Stavite ruku na srce.
Svira Lijepa naša.“
Ivan Posavec
Druga najvažnija stvar na svijetu prije sada već skoro dvije godine bila je ne samo tema svakog razgovora svakog Hrvata već je u likovnom smislu iznjedrila prvu izložbu koja se sustavno pozabavila temom prikazivanja nogometa u slikarstvu. Tadašnji ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, Marin Ivanović i kustos Milan Bešlić priredili su u Galeriji Dulčić Masle Pulitika izložbu „Nogomet u hrvatskom slikarstvu“ na kojoj je prikazano dvadeset i pet radova među kojima su se našli klasici poput Iva Dulčića, Ljube Babića i Omera Mujadžića, ali i renomirani živući slikari kao što su Boris Švaljek, Joško Eterović, Boris Bućan, Tomislav Buntak, Matko Vekić, Stipan Tadić, Grgur Akrap i drugi. Posebna dragocjenost izložbe bila su dva djela Miljenka Stančića predstavljena široj publici po prvi put: „Dječak s nogometnom loptom“ i „Dječak koji hvata nogometnu loptu“.
U međuvremenu smo u Klovićevim dvorima, na izložbi „Umjetnost i život su jedno: Udruženje umjetnika Zemlja 1929.-1935.“ vidjeli još jedan rad na temu nogometne utakmice slikara Ivana Tabakovića iz 1927. Prije toga Klovićevi su nas 2018. imali retrospektivu Vaska Lipovca na kojoj su se našli razni prikazi njegovih sportaša. Oni se trenutno mogu vidjeti, uz njegove kultne Bicikliste, u lisabonskom Nacionalnom muzeju kočije gdje su postavljeni u sklopu kulturnog programa kojim se Hrvatska predstavlja Europi za vrijeme predsjedanja Vijećem Europske unije.
Dio navedenog uskoro će se moći vidjeti u Hrvatskom športskom muzeju koji je u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika i Akademijom likovnih umjetnosti iz Zagreba predstavio u Meštrovićevom paviljonu poprilično impresivne artefakte iz svog fundusa kojim se najavljuje novi stalni postav Hrvatskog športskog muzeja. Njegova povijest seže u šezdesete godine 20. stoljeća kada se javljaju inicijative za osnivanjem takve jedne ustanove. U zgradi današnjeg Kineziološkog fakulteta 1977. je osmišljen stalni postav „Muzeja fizičke kulture Hrvatske“ gdje se nalazio do 1988. godine. Od 1990. nosi naziv „Hrvatski športski muzej“.
Najpopularniji sport bio je biciklizam, a prva utrka održala se na Zrinjevcu 1886. godine. Krajem 19. stoljeća iz Engleske dolaze razni sportovi poput nogometa, tenisa, atletike i automobilizma. Sve njih je afirmirao u Hrvatskoj otac hrvatskog sporta, Franjo Bučar koji je posvetio život popularizaciji sportova, sokolstva, tjelesnog odgoja i olimpizma.
U prostranom kružnom prostoru galerija Prsten i PM autor izložbe „Igra sporta i umjetnosti“ Marijan Sutlović izložio je predmete kojima se prezentira razvoj sporta i primijenjene umjetnosti u području sporta. Saznajemo da su prve sportske discipline kao mačevanje i streljaštvo bile vezane za ratovanje te da je zagrebačka streljana na Tuškancu (na mjestu današnjeg kina) bila središnje mjesto na kojem su se odvijala brojna društvena i sportska okupljanja. Iz tog su početnog razdoblja sačuvane brojne medalje, plakati, diplome i skulpture koje su se dodjeljivale kao sportske nagrade. Uz to, vrijedno su svjedočanstvo vremena i fotografije poput one koja prikazuje tečaj za učitelje gimnastike (Vaso Margetić, 1985). Zanimljiv je kuriozitet uz brojne muškarce na fotografiji primijetiti i jednu ženu koja se uz kolege priprema postati učiteljicom gimnastike.
Osim što je imao važnu ulogu u razvoju tjelovježbe i sporta, Sokolski je pokret kao važan dio povijesti sporta u Hrvata imao širi društveni značaj. Osnovan je 1874. kada je na vlasti bila Narodna stranka na čelu s banom Ivanom Mažuranićem. U djelatnosti Sokola pažnja se posvećivala skupnom vježbanju čime se slala poruka o brojnosti Hrvata i snazi nacionalnog identiteta stoga ne čudi što su im simboli bile boje hrvatske zastave kao i hrvatski grb uz neizostavnog sokola koji je predstavljao otpor režimu predstavljenom carskim orlom. Navedene elemente najviše su koristili u mediju plakata te su tako otvorili velika vrata razvoju sportskog plakata u Hrvatskoj. U polju vizualnog izražavanja tada se ističe Klement Menci Crnčić, a nakon Prvog svjetskog rata Marko Rašica, Jozo Kljaković i Ljubo Babić.
Uz njih se u formatima sitne plastike ističe Ivo Kerdić te nešto kasnije Frano Kršinić i Ivan Meštrović koji postaju velemajstori u tom formatu. Vrijedan portret jednog svestranog sportaša, Rudolfa Vrhovca (1892. – 1977.) napravio je 1923. slikar Ivan Tišov koji pod Bukovčevim utjecajem postaje jedan od utemeljitelja hrvatske moderne. Šteta je što nisu izložena neka od spomenutih slika s izložbe u Dubrovniku. Tako bi se premostio jaz između Tišova i naših suvremenika. Izložene su i najrazličitije medalje, plakete, nagradne statue koje je izradio umjetnik i sportaš Bojana Stranić. Izložene su u sklopu povijesnog pregleda i naslovnice popularnog zagrebačkog časopisa Svijet na kojima se našla tema sporta u razdoblju od 1926. do 1932. U art deco stilu časopis je oblikovao Otto Antonini.
Iz vizualno i informacijama poprilično zasićenog uvodnog dijela izložbe kružno kretanje nas vodi u upoznavanje sa suvremenim hrvatskim umjetnicima koji se u svom radu dotiču teme sporta. Ovaj je dio izložbe predstavljen i zasebnim katalogom čiji je tekst napisao Željko Marciuš. Uz radove umjetnici su predložili i kratak komentar na temu koju prikazuju. Posebno se ističe komentar fotografa Ivana Posavca kojim poziva na poštivanje prema himni koja se intonira prije nastupanja sportaša. Iz Posavčeve fotografske mape odabrane su fotografije naših sportaša iz 2012.: Filipa Udea, Filipa Hrgovića, Ivana Balića, Nevena i Nenada Žugaja te Sandre Perković. Vesovićevi crno-bijeli portreti bodybuildera su iz 1980. godine. Jedan od najimpresivnijih radova je svakako rad Marina Marinića iz 2012. Prikazuje goleme, zastrašujuće kipove igrače ragbija koji prije utakmice izvode haku, tradicionalni maorski ratnički ples.
Marinić je i sam kao „Tarara“ (Hrvat na maorskom) igrao ragbi na Novom Zelandu. Svjetlan Junaković zastupljen je figurom simpatičnog dugorukog „Šampiona lake kategorije“ (2017.) i kompozicijom „Ples“ (2014.) u kojoj nogometašice oponašaju pokrete Matisseovih slavnih aktera na istoimenoj slici iz 1910. Kričavo rozi Fijolićev Bruce Lee replika je onog brončanog izloženog 2005. u Mostaru. Novu verziju, u tehnici bojanog poliestera Fiolić je napravio kao svojevrsno ispitivanje svijeta replika i kopija u kojem živimo. Postavljanje Brucea Leea još jednom pred oči publike može se povezati i s nezadovoljstvom koje je kod Leejevih obožavatelja prouzročio Tarantino ne prikazavši ga u nepobjedivom svjetlu u svom novom filmu „Once upon a time in Hollywood“.
Dva velika Buntakova bareliefa na medijapanu konkurenciju u dimenzijama imaju samo u slikama s nogometnom tematikom Matka Vekića. Nogometu je blizak i Akrap koji još za vrijeme studija radi portrete nogometaša po uzoru na sličice koje se skupljaju tijekom većih natjecanja. Zoltan Novak pad prikazuje između ostalog i scenu igranja šaha odmičući se od najzastupljenijih sportova. U tome se okušao i Buntak slikajući akvarelom vaterpolo kojim se i sam bavio. Josip Rončević također se odmiče od najčešće sportske teme prikazujući maraton i picigin. Nasuprot spoemenutih djela velikih dimenzija nalaze se minijature iz zajedničkog rada fotografa Bojana Mrđenovića i slikara Stipana Tadića. U „Grčkom dnevniku“ ova su dva umjetnika sakupili dojmove s biciklističkog putovanja Atikom i Peloponezom u ljeto 2016.
Martina Granić i Martina Miholić jedine su zastupljene multimedijskom instalacijom nazvanom „Try hard“ kojom naglašavaju i istražuju poimanje ženskih kretnji u sportu. Svojom instalacijom autorice naglašavaju koliko više truda žene trebaju uložiti u odnosu na muškarce da bi postigle jednake rezultate u sportu. Uz Maju Rožman dvije Martine su jednine predstavnice suvremenih umjetnica. U unutarnjem dijelu Prstena, odnosno u Galeriji PM postavljeni su isključivo radovi Zlatana Vrkljana. Njegovi biciklisti jednakih dimenzija postavljenih u jednakom ritmu osim što daju dojam savršene simetrije ne postižu nikakav dodatni efekt.
Najzanimljiviji dio izložbe bez sumnje su plakati iz svjetske mape grafike „Sport and art“ za Zimske Olimpijske igre u Sarajevu 1984. Autori iz mape redom su poznati svjetski umjetnici: Andy Warhol, Henry Moore, Gabrijel Stupica, Mimmo Paladino, Michelangelo Pistoletto, Cy Twombly. Osim njih predstavljeni su plakati Nedeljka Dragića s Univerzijade Zagreb 1987. kao i brojna vizualna rješenja od kojih su neka već kultna poput plakata za Mediteranske igre u Splitu 1979. Borisa Ljubičića ili onih za konjičke trke na Hipodromu Zagreb iz 1975. Borisa Bućana.
Ova vrijedna izložba na površinu izvlači dva zapažanja: kakva šteta da umjetnici nemaju tako puno upliva u likovni jezik sporta kao što su imali nekada* i kako je dobro kada se umjetnost i sport udruže pa produkcija izložbe i katalog vidno uživaju dobrobiti ove simbioze koju se nadamo što više susretati u novom stalnom postavu Hrvatskog šprtskog muzeja.
Anita Ruso
—
*Nedugo nakon objavljivanja ovog teksta u Vijencu saznajemo iz francuskog časopisa Beaux Arts kako je Roland Garros jedina sportska manifestacija za čiji su vizualni identitet oduvijek zaduženi isključivo likovni umjetnici. Za ovogodišnji, 40. turnir plakat je izradio slikar Pierre Seinturier. Prvi put su na plakatu prikazani “ljudi iz sjene”, odnosno radnici koji održavaju zemlju na terenima.