“Ovo nije tipičan tekst za našu struku, ali smatramo da se trebao objaviti jer na konkretnim primjerima dokumentirano progovara o stanju hrvatske baštine od stvaranja Hrvatske države do danas te odnosu politike i administracije prema njoj”, kažu nam u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske koje je ovih dana objavilo knjigu “Medvedgrad na Oltaru domovine” autora Drage Miletića.
Povjesničar umjetnosti i konzervator Drago Miletić pozabavio se, naime, fatalnim Medvedgradom i pretvaranju ovog srednjovjekovnog grada u kulisu za spomenik devedesetih godina prošlog stoljeća. S obzirom na to da je radni vijek proveo u Hrvatskom restauratorskom zavodu, posvetivši se istraživanju, zaštiti, obnovi i prezentaciji napuštenih hrvatskih povijesnih gradova i burgova, njegov najnoviji tekst o sudbini srednjovjekovnog grada Medvedgrada u recentnoj hrvatskoj povijesti kritički je doprinos našoj struci, kažu nam u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske.
“Predlažem da se preimenuje u Spomenik ljudskoj gluposti”, kaže Miletić predstavljajući novu knjigu koja, više od 25 godina nakon njegova postavljanja, oživljava priču o Oltaru. “Nakon odmaka od tih 25 godina, bilo je dobro da se javnost upozna s pozadinom, naprosto da bi se ubuduće izbjegle ovakve stvari. Sve dođe na vidjelo, kada tada!”, kaže Miletić.
“Mislim da nije dobro da je Služba zaštite spomenika uklopljena u Ministarstvo kulture. Ona mora biti samostalna institucija, neovisna o politici, strogo stručna i ne voditi se kodeksom državnih službenika već kodeksom konzervatora kojeg mi još uopće nemamo”, ističe tek neke od problema promovirajući svoju novu knjigu.
Knjiga, stoji u predgovoru, progovara o sustavnom devastiranju spomenika kulture u Hrvatskoj posljednjih tridesetak godina. Da stvar bude ciničnija, sve to uz prešutno, ponekad i glasno odobravanje struke, ponajprije konzervatora. Nizom drugih spomenika koji su pretrpjeli teške degradacije, od Trogira i Šibenika do Hrvatskog zagorja, Drago Miletić neprestano ističe odgovornost struke. Njezina slabost, koja se pokazala u pritiscima političkih moćnika, najviše se prepoznaje upravo na Medvedgradu, središnjoj temi knjige. Brojni dokumenti koji su ovdje doneseni, od zapisnika i rasprava na kojim su sudjelovali istaknuti političari, ali i stručnjaci iz naše sredine, dragocjen su kapital koji rad Drage Miletića pomiče iz strogo stručnoga štiva i daje mu jasan politički, štoviše moralni dignitet.
Velik dio protagonista koji su odgovorni za sudbinu Medvedgrada više nije na životu, ali dio njih jest. Zanimljivo je da su svi oni zaboravili na svoju profesionalnu neodgovornost, političku, a prije svega moralnu nekorektnost, pa je taj Gesamtkunstwerk tuđmanizma danas zaboravljen. Zaboravljen i zanemaren, ali i opomena mnogima, ponajprije konzervatorskoj struci. Miletićev pogled izbliza na sve događaje Medvedgrada koje je sredinom 19. stoljeća započeo komentirati i dokumentirati Ivan Kukuljević Sakcinski na dramatičan je način na stranicama ove knjige okončao veliku povijesnu priču i doveo je do tragičnoga kraja.