Spoj iz snova: U čudesnom svijetu Sare Vrgoč miješaju se grafike i tetovaže

Sara je ljubav prema tetovažama i grafici spojila u sasvim posebnu priču sa sve više poklonika, a ako ideje ovako nastave šibati, baka će joj morati dignuti kredit za novu prešu.

S obzirom da je riječ o trajnom zapisu, biste li ikad pristali na tetovažu koja je osobna priča umjetnice, a ne vas, i koja se, k tome, nastavlja na rad koji negdje leži i nije s vama čitavo vrijeme? Zvuči avanturistički i komplicirano, ali je, zapravo, jako moguće te uz puno rada, ljubavi i odricanja nastaje u malom umjetničkom svijetu Sare Vrgoč, grafičarke koja je tetovaže i grafike spojila u jednu posve osobnu priču.

Grafikama se bavi od srednje škole, a tetovažama zadnje četiri godine. Njihov spoj, priznaje nam, nije bio jednostavna misija, od početne vizije sve do same provedbe. “Još otkad sam upisala Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci trudim se i mozgam kako spojiti tetovažu i grafiku, godinama mi zbilja nije uspjevalo. Grafike koje sam radila na fakultetu bile su uglavnom apstrakcije za koje sam bila uvjerena da ljudi ne bi voljeli nositi na koži jer se s njima ne mogu poistovjetiti. U ključnom trenutku, taman kada sam mislila odustati, odvojiti tetovažu od grafike i pomiriti se sa činjenicom da neću još tako brzo doći do rješenja, pojavila se Melinda Kostelac, trenutna prodekanica za nastavu, studijske programe i studentska pitanja. Otvorila mi je jedan novi prostor razmišljanja, da nije bilo nje, ne bi bilo ni svega što danas gledate, za to sam jako zahvalna”, priča nam Sara i dodaje da je to bio tek početak njezina umjetničkog traženja – metaforički i doslovno.

“Na početku nisam mogla procijeniti jesu li ljudi zainteresirani jer je sve bilo besplatno”

“I dalje sam bila uvjerena da neću dobiti pretjerano pozitivnu reakciju pa sam prvih godinu dana naokolo po Akademiji lovila kolege smatrajući da su to ljudi koji će prvi shvatiti i biti otvoreni za takvo što, predstavljala im svoju ideju i molila ih za povjerenje, da svoje tijelo “žrtvuju” u svrhu diplomskog rada. Bile su dovoljne prve dvije tetovaže grafika koje sam napravila i u ljudima se dogodio interes. Na početku nisam mogla procijeniti jesu li ljudi zainteresirani jer je sve to bilo besplatno ili ih zbilja zanima i uistinu im se sviđa malo drukčiji pristup tetovaži”, kaže Sara.

“Tetoviranje više nije neka taboo tema, pa se tetoviraju svi, bez obzira na godine, stavove, subkulturu, načine razmišljanja… Danas to više ne ovisi o tome pripadaš li nekoj alternativnoj skupini ili si ubio čovjeka pa nosiš suzu ispod oka ili si preplovio nekoliko tisuća milja pa nosiš lastavicu, danas se motivi biraju po osobnom značenju, tako da tetoviram ljude od 18 do 60 godina. Od motiva su još uvijek najčešći neki natpisi, imena, datumi i slično, pretpostavljam zato što je to doslovan i brz podsjetnik na nešto čega se ljudi žele sjećati. A ponekad im samo treba ponuditi neki drugi izbor i mogućnost koja će imati isti smisao i nositi istu poruku”, otkriva nam mlada umjetnica i priznaje da joj zadovoljstvo klijenta najveći poticaj za rad na sebi.

“Inspiracija dolazi od rada”

“Najljepše je kad je tetovaža gotova i kad na licu čovjeka koji je nosi vidim zadovoljstvo, ponos jer je pretrpio bol, sreću jer je ispunjena neka njegova želja i zahvalnost jer sam mu tu želju ispunila dobro i kvalitetno. Ta sreća kad se na izlazu iz studija bacaju zadnje riječi zahvale”, kaže. Inspiraciju, pak, pronalazi u malim, svakodnevnim stvarima, ali i nju je, tvrdi, na neki način trebalo izučiti.

 

 

“Uvijek me zanimalo odakle umjetnici crpe inspiraciju, jer nisam znala odakle je ja crpim. Smatram da inspiracija dolazi od rada. Puno rada tjera nas na razmišljanje, kombiniranje, proučavanje mogućnosti, na pomicanje granica… Produktivnost dođe i ode ovisno o tome kako se osjećamo i u kojoj smo fazi života, no jednom kada umjetničko izražavanje prijeđe u naviku svakodnevnog funkcioniranja, inspiracija se nalazi u svakodnevnim situacijama”, priča nam Sara i dodaje da se, unatoč ljubavi prema tetovažama, uvijek voli vratiti svojoj prvoj ljubavi, grafici.

Sve tetovaže koje radim su trajne, beskompromisno, go hard or go home!

“U grafici su mi daleko najdraže sve tehnike dubokog tiska, dakle, bakropis, akvatinta, reservage, suha igla… Duboki tisak pruža mnogo prostora za eksperiment. Jedna matrica (jedna bakrena ili cinkova ploča) može na sebi nositi svaku od ovih tehnika u isto vrijeme, što daje nevjerojatno bogatstvo i punoću koja dovodi do neke nove dimenzije i osjećaja koji imate kada gledate u završni otisak. Jako puno puta matricu možemo izložiti utjecaju kiseline, taj isti dio obrusiti, izgladiti, izravnati, pa ponovno zasititi i tako u nedogled dok ne dobimo željeni efekt. A postoji i taj moment iznenađenja u kojem interveniram na matricu, prenašam svoj crtež, no on nikada ne ispadne kao na skici. Tu su uvijek odstupanja koja diktira sam materijal, postoji mnogo faktora koji utječu na izgled završnog otiska”, priča nam umjetnica koja, unatoč čudnim vremenima, za sebe i svoj rad ima velike planove, a možda i – mecenu.

“Planiram uveseljavati ljude koji to žele, planiram usavršavati sebe i svoje zanate, planiram naći prostor za atelje i zamoliti babu da digne kredit za moju prešu kako bih mogla raditi još grafika van prostora akademije”, zaključuje.

Dorijan Klarić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More