Spielbergov “Lincoln” – američka inačica “Olujnih tišina”

Mušketiri Arteistovog dvoboja, Marin Raster i Željko Špoljar, ovaj put su poraženi od novog filma Stevena Spielberga, “Lincoln”. Dotukao ih je propagandnim parolama i jeftinim američkim patosom.

Špoljar: Žalio sam jadnike koji su nadobudno otišli u kino gledati one jadne „Jadnike“, a sad se, nakon gledanja još jednog favorita za Oscara – SpielbergovogLincolna“ – osjećam vjerojantno još gore od njih, tih jadnika čijim sam se jadom, priznajem, naslađivao. Sad mi se to obilo o glavu.

Raster: Sigurno si imao prevelika očekivanja od ove filmske biografije najvažnijeg američkog predsjednika, znam da voliš biografije. Ja ne. Ne na filmu. Osobito ako se radi o američkom političaru u američkom visokobudžetnom filmu, kao u ovom slučaju. Ne znam zašto, ali uvijek to ispadne neko isforsirano ispiranje mozga patriotizmom, a podjela likova po sistemu crni i bijeli. Sjećam se kako sam bio ljut nakon onog biografskog filma o dugovječnom direktoru FBI-ja, koji je jednako pretenciozan kao i ovaj Spielbergov uradak koji – ne mogu shvatiti zašto – skuplja visoke ocjene kod kritičara. Radnja se, nismo još rekli, vrti oko nekoliko tjedana u Lincolnovu životu, neposredno prije izglasavanja povijesnog trinaestog amandmana koji je sve građane SAD-a učinio slobodnima i jednakima pred zakonom.

Špoljar: Ovaj film je dobar primjer kako ti smrdljiva umjetnost može pokvariti dobro mišljenje i divljenje prema ličnostima od krvi i mesa. Tako mi je ovaj filmski Lincoln zamalo napravio antipatičnim i pravog Licolna koji je uspio u Americi ukinuti ropstvo i kojeg su na kraju upucali u kazalištu. Odmah sam dobio poriv da otrčim doma pročitat neke dokumentarne knjige o Lincolnu da sperem ovu Spielbergovu bljuzgu iz grla, te su knjige kao mineralna voda kojom ću neutralizirat okus ovog propagandnog američkog ricinusa.

Raster: Uspjeli elementi u filmu su, nimalo iznenađujuće, kolosalne masovne scene na ratištu (jer radnja se zbiva dok traje građanski rat između robovlasničkog Juga i slobodnog Sjevera) gdje polje nakon bitke izgleda kao klaonica na otvorenom, a dobro je pogođena i atmosfera visokopolitičkih kružoka sredinom polovicom 19. stoljeća, i osobito one lude, nabrijane verbalne bitke između demokrata i republikanaca u parlamentu. I na maskama je napravljen lavovski posao, vidi se to već na Danielu Day Lewisu koji tumači Lincolna; uspješno je preobličen u blago grbavog, visokog, krakatog, bakalarno suhog predsjednika koji ubrzano stari. Ipak, sve su ovo sporedne stvari. Ono što je (meni) bitno je scenarij, koji djeluje kao da ga je napisala osoba s bipolarnim poremećajem: baš počneš cijeniti ona razmetljiva, raskošna prepucavanja članova kongresa, počneš uživati u oživljavanju arhaičnog jezika koji te upravo šokira svojom melodioznošću i sitnim vrckavostima, odjednom osjetiš napadaj panike jer Lincoln na velikom platnu odjednom počne trzati obrvama i pričati glupe pričice kao kakav alkos progorjelog mozga koji ti se prilijepi u tramvaju. A svako malo nastupi i monolog u kojemu netko – vojnik, udovica, general, političar, bilo tko – počne deklamirati parole o svevišnjoj američkoj demokraciji, kao da čita fraze s Obaminih predizbornih plakata. Ta prazna retorika, filana šupljim patosom, to je ono zbog čega nakon ovog filma ostaje okus, kako kažeš, ricinusa u grlu.

Špoljar: Spielberg naravno nije netalentiran redatelj, kao što ni Daniel Day Lewis nije netalentiran glumac, ali u ovom je filmu ispao kao Goran Višnjić u „Olujnim tišinama“. Nije on kriv, dobio je takvu ulogu i takvog redatelja, čije su ipak najveće dostignuće po mom mišljenju Goonies i Poltergeist, činilo se kao da preko one stvari glumi tog američkog predsjednika čije monologe kao da je scenarist direktno bez prepravljanja prepisivao iz nekog osnovnoškolskog udžbenika, a on kao da je to odglumio samo da plati stanarinu. A za kakvu su današnju propagandu odlučili iskoristiti lik i djelo velikog Lincolna? Kako sam vidio, u filmu se obilno poziva na to da se u rat mora po svaku cijenu – ako nisi papak i izdajica. I da se, ako je cilj plemenit, katkad i ne moraju birati časna sredstva da se do njega dođe. Lincoln je, naravno, imao plemenit cilj,oslobađanje od ropstva. A šta je danas plemenit cilj za mladog Amera koji se želi pokazati patriotom i dobrim vojnikom? Hvatanje i ubijanje islamističkih terorista?

Raster: Americi je dobro došao ovaj film kao kolektivni trening jačanja nacionalnog ponosa, kao vježba iz građenja nove solidarnosti, ustvari kao tretman ispiranja mozga. Možda će ga nagraditi i kojim Oscarom. Iz pozicije gledatelja kojemu se fućka za jeftine parole u političkim kampanjama, meni će svaka od nagrada koje će Spielberg ovime osvojiti biti razočaranje. Pretjerujem? Je, možda sam prestrog jer sam ljut što sam bacio skoro tri sata na tu budalaštinu u kojoj je jedina stvar zbilja vrijedna spomena glumačka izvedba Tommyja Lee Jonesa, koji ovdje igra namćorastog, neugodnog vođu republikanaca.

Špoljar: Bolje da smo umjesto ovoga išli gledat „Parkera“ s Jasonom Stathamom i Jennifer Lopez, to mi se čini kao poštenije američko sranje.

 

*

“Lincoln” (2012., r. Steven Spielberg)

uloge: Daniel Day-Lewis, Sally Field, David Strathairn, Joseph Gordon-Levitt, James Spader, Hal Holbrook, Tommy Lee Jones

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More