Spielbergov ‘Igrač broj 1’ uspješno igra na nostalgiju gledatelja

Igrač broj 1 (Ready Player One, 2018., 140min)
Redatelj: Steven Spielberg
Scenarist: Zak Penn, Ernest Cline
Glume: Tye Sheridan, Olivia Cooke, Ben Mendelsohn, T.J. Miller, Mark Rylance, Simon Pegg

Steven Spielberg svijet je višestruko zadužio svojim filmskim ostvarenjima. Od avanturističkih filmova preko SF-a pa sve do povijesnih drama, taj produktivni redatelj stvarno je obradio široki spektar tematika, dajući time brojnim filmskim entuzijastima priliku da u njegovom opusu pronađu ponešto za sebe. Stoga nema veze ako vam pomisao na gledanje čovjekova okršaja s morskim psom nikada nije bila na vrhu popisa prioriteta, možda ste baš uživali u toploj i humanizmom prožetoj priči o simpatičnom vanzemaljcu koji se samo želi vratiti kući. A ako i niste bili od onih koji su pratili avanture pustolovinama sklonog arheologa, uvijek postoji mogućnost da vam je ekranizacija istinite priče o Nijemcu koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata spasio preko tisuću židovskih života jedan od dražih filmova.

Nije neobično zapitati se onda: Što nam ovaj svestrani filmaš koji je aktivan već preko četrdeset godina još ima za ponuditi? Odgovor je jednostavan: istovremeno putovanje u budućnost koja ne djeluje pretjerano optimistično i u prošlost koja ga je “udomila” i za kojom osjeća nostalgiju. A njegov Igrač broj 1 (Ready Player One) upravo na tu nostalgiju i igra. U ovoj ekranizaciji istoimenog romana autora Ernesta Clinea, Spielberg nas vodi u distopijsku 2045. godinu. Većina gradova postali su slamovi, a problemima se pristupa tako da se od njih bježi. No, taj bijeg nije samo metaforički – ljudi doslovce bježe od realnosti u OASIS, svijet virtualne stvarnosti u kojem provode većinu svog vremena, gdje mogu biti i činiti sve što požele.

U OASIS-u je jedino ograničenje igračeva mašta, što će reći da je u Igraču broj 1 jedino ograničenje – Spielbergova mašta. Koncipirajući film kao bogato i obilno ljubavno pismo pop kulturi nekih prošlih vremena, Spielberg od OASIS-a stvara oazu likova, pojmova, mjesta, artefakata i pjesama koji će većini “današnjih klinaca” biti potpuno nepoznati. A svima koji su odrastali 70-ih, 80-ih, 90-ih i onima koji su rođeni kasnije, ali su se svojevoljno izlagali pop kulturi spomenutih dekada, Igrač broj 1 služit će kao pravi mali vremeplov koji će i od njih tražiti da zaigraju – glavni cilj naše osobne male gledateljske igre bit će da pokušamo spaziti što više “uskršnjih jaja”, odnosno pop kulturnih referenci koje je Spielberg uspio ubaciti u svoj film, a kojih ima debelo preko sto.

Tako se igrači OASIS-a mogu, između ostalog, penjati na Everest s Batmanom, boriti se protiv Freddyja Kruegera ili koristiti Chukyja kao oružje. Moguće je i voziti se u DeLoreanu, “ući” u ekranizaciju Isijavanja ili bježati od dinosaura iz Jurassic Parka. Tu vidimo kako Spielberg sebe samog nije izuzeo iz jednadžbe (niti je trebao!), već je i neke od svojih doprinosa popularnoj kulturi s ponosom izložio i omogućio im da prave društvo ostalim klasicima koje je s velikom ljubavlju učinio dijelom ovog filmskog mikrokozmosa.

No, najdomišljatiji element tih uskršnjih jaja leži u činjenici da je riječ o metanarativnom momentu! Jer naime, kao što se od nas traži da igramo igru gledanja, traženja i uočavanja, isto se na narativnoj razini očekuje od našeg glavnog junaka! A on je Wade Watts (Tye Sheridan), sedamnaestogodišnjak zaljubljen (i zadubljen) u OASIS i njegove izgubljene svjetove kojih ima privilegij biti dio. Njegov najveći uzor, a ujedno i osoba s kojom se najviše poistovjećuje, jest osnivač OASIS-a James Halliday (Mark Rylance) koji je prije svoje smrti negdje u OASIS-u sakrio doslovno uskršnje jaje do kojeg se može doći pomoću tri ključa raštrkana po prostranstvima virtualnog svijeta. Onaj tko nađe sva tri ključa i dođe do jaja, postaje vlasnik OASIS-a. A smjernice za dolazak do ključeva nalaze se, kako je sam Halliday naglasio, u odajama njegova uma.

Ne čudi stoga da se ubrzo cijeli svijet pomami za potragom, ali nakon pet godina neuspjelog pokušavanja većina odustane, vraćajući se svom uobičajenom virtualnom životu. No ne i Wade, kojem nije bitno posjedovanje OASIS-a, već sama igra i potraga koja podrazumijeva uranjanje u psihu čovjeka kojeg doživljava toliko srodnim. To se na žalost ne može reći za konglomerat Innovative Online Industries (IOI) i njegovog šefa Nolana Sorrenta (Ben Mendelsohn), koji neće prezati ni pred čim da dođe do tog jajeta i uzme OASIS pod svoje.

I oko te klasične postavke protagonista i antagonista Spielberg gradi junakovo putovanje svog Igrača. Pravi pobjednik igre može biti samo osoba koja se pokaže dostojnom – a dostojan si ako ti je motivacija čista, a emocije angažirane, ako je razumijevanje svijeta imaginacije i saživljavanje s njim ono što te pokreće, čineći ga tvojim domom. Za razliku od njega, klasičnom antagonistu isključivo je profit na pameti pa uz sve izvanjske i naizgledne prednosti, koje uključuju ogroman broj zaposlenika koji igra za njega, zapravo ne može dogurati daleko jer suštinski ne razumije i ne osjeća bit OASIS-a.

To kao da je na neki način Spielbergovo odavanje počasti umjetnosti koja nastaje kao produkt istinske vizije i potrebe stvaratelja da ponudi i sebi i konzumentu bogat i živ odraz ljudske nutrine i koja kao takva nikada neće umrijeti, za razliku od onih proizvoda (filmskih, književnih, glazbenih) koji postoje isključivo kao bezdušno štancanje, čime su i osuđeni na kratkoročnost. Time Spielberg slavi (umjetničku) kreaciju kao ultimativnu formu eskapizma, koja pojedincu (i masama) pruža priliku za razvijanjem vlastitih kreativnih kapaciteta i pronalaženjem utočišta u svjetovima čije granice on sam postavlja.

S druge strane, koliko god Spielberg i likovi Hallidaya i Wadea nominalno preferirali iluziju nad realnošću, s radošću prihvaćajući svu njenu ljepotu i sve njene prednosti, redatelj je ipak svjestan opasnosti tog eskapizma, koji u konačnici, kao što je slučaj s budućnosti u Igraču broj 1, može prerasti u potpuno raskidanje i nesuočavanje sa stvarnošću u koju se ne usudimo pogledati jer nam je naprosto prebolna. Danas je taj sindrom više nego ikad jedan od problematičnijih segmenata naše svakodnevice, koja jasno pokazuje kako smo miljama daleko od prijeko potrebnog balansa. Dok god trenutke kada smo u fizičkoj prisutnosti drugih ljudskih bića radije provodimo zaranjajući u virtualne sadržaje drugih, u tom trenutku neprisutnih ljudskih bića, ravnoteži između zdrave doze eskapizma i odgovornosti za svjesno življenje vlastite realnosti nismo ni primirisali. A takvo je postojanje ipak jako usamljeno i isprazno, svim virtualnim prijateljima usprkos.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...