Sound of Metal (2019., 120 min)
Režija: Darius Marder
Scenarij: Darius Marder, Abraham Marder
Glume: Riz Ahmed, Olivia Cooke, Paul Raci, Lauren Ridloff, Mathieu Amalric
Nedavno je na streaming platformu Amazon Prime stigla drama “Sound of Metal”, prvi igrani film Dariusa Mardera, koji je 2008. režirao dokumentarac “Loot”, a 2012. radio s Derekom Cianfranceom (“Tužna veza”, odnosno “Blue Valentine”) na scenariju za Cianfranceove fantastične “Grijehe očeva” (“The Place Beyond the Pines”). Suradnja je očito bila i više nego zadovoljavajuća jer je potonji pomogao Marderu u razvijanju priče za “Sound of Metal”, dok je scenarij Marder napisao zajedno sa svojim bratom Abrahamom. Film je snimljen u samo četiri tjedna, a glavne uloge tumače Riz Ahmed, britanski glumac kojeg znamo iz miniserije “Kobna noć” (“The Night Of”) i filma Noćne kronike (“Nightcrawler”) te Olivia Cooke, poznata kao protagonistica serije “Bates Motel”. Reakcije kritike i publike na Marderov igrani redateljski debi izrazito su pozitivne, a šuška se i da bi Ahmed mogao i trebao ući u konkurenciju za Oscara u kategoriji najboljeg glavnog glumca. Takvo priznanje njegovoj dubokoj i nijansiranoj izvedbi bilo bi i više nego zasluženo.
Ahmed tumači Rubena Stonea, bubnjara heavy metal dvojca Blackgammon čiji je drugi član njegova djevojka Lou (Olivia Cooke). No, za vrijeme turneje, Rubenu se počne događati nešto neočekivano – naglo krene gubiti sluh, a predviđanja su da bi vrlo skoro mogao i skroz oglušiti. Opcije su mu prigrliti svoju neminovnu gluhoću ili nabaviti basnoslovnu količinu novaca za ugradnju umjetne pužnice. Ta situacija prijeti gurnuti preko ruba ovog bivšeg ovisnika koji je već četiri godine čist. Ne nužno svojom voljom, Ruben završi u ruralnoj zajednici predviđenoj za gluhe ovisnike na odvikavanju. Tu zajednicu vodi Joe, koji je sluh izgubio u Vijetnamskom ratu, i čija se cijela životna filozofija vrti oko koncepta da gluhoća nije nešto što se mora popraviti. Lišen ikakvog kontakta s vanjskim svijetom i u nemogućnosti da prihvati svoje okolnosti, Rubenu misao vodilja postaje operacija koja će mu, uvjeren je, omogućiti da se vrati svom starom načinu života.
A dok Ruben prolazi kroz proces učenja “kako biti gluh”, mi kao gledatelji pomno pratimo svaki njegov korak, svaku mikroekspresiju, svaki pomak u percepciji (ili manjak istoga) koje Ahmed nepogrešivo komunicira s publikom. Stoga ni ne bi trebao čuditi podatak da se glumac stvarno kvalitetno pripremao za ovu ulogu koju je odradio s nevjerojatnim senzibilitetom: osim što je šest mjeseci pohađao satove bubnjeva kako bi bio uvjerljiv kao profesionalni glazbenik, Ahmed je također naučio američki znakovni jezik.
I više nego prikladno s obzirom na tematiku, film “Sound of Metal” najmanje od svega oslanja se na riječi kao sredstvo prenošenje emocija i poante. A kada su i korištene u tu svrhu, onda ih se ni na koji način ne zloupotrebljava, čime se vješto izbjegava zalaženje u žanr melodrame. Umjesto da ide linijom manjeg otpora i naprosto nam kaže, Marder koristi sve filmske alatke koje su mu na raspolaganju s ciljem da nam – pokaže. Rezultat je iznenađujuće suptilna i, u nedostatku boljeg izraza, nenapadna drama koja hipnotizira gledatelja svojim autentičnim i nimalo senzacionalističkim prikazom neočekivanih životnih teškoća i načina na koje je moguće nositi se s njima.
Jedna od spomenutih alatki koje redatelj upogonjuje svakako je zvuk, kojim se Marder služi kako bi nam približio Rubenov doživljaj svijeta, kojeg zvuk polako, ali sigurno prestaje biti dio. No, i u tome je ovaj filmaš odmjeren, nikad ne pretjerujući s korištenjem potpune tišine, već spretno kombinirajući ozvučene segmente s onima koji to nisu. Upravo zbog toga scene koje su uronjene u protagonistovu (auditivnu) perspektivu imaju priliku još snažnije odzvoniti. I nas kao publiku duboko ganuti.
“The Prom”: Afirmacija života i veličanje različitosti u hit-mjuziklu Ryana Murphyja
Jer u konačnici, glavna tema koju “Sound of Metal” tako nenametljivo i organski obrađuje upravo je prihvaćanje. Kada su u pitanju životne situacije koje rezultiraju potpunom promjenom paradigme i od pojedinca zahtijevaju opraštanje od svih poznatih mu iskustava, prihvaćanje nipošto nije stanje koje dolazi lako i spontano. Takav gubitak za svakoga bi bio devastirajuć, a tim je teže ako je riječ o nestanku onoga što je usko vezano s čovjekovom strašću i/ili pozivom. A za Rubena je to osjetilo sluha. Njegov put prema prihvaćanju odvija se kao i svaki značajan proces – ide pa stane pa krene samo kako bi ponovno zapeo. Teško je u toku gledanja predvidjeti koje će točno biti posljedice odluka koje protagonist donosi, a još je teže biti prisutan s njim u njegovom razočaranju koje će neminovno nastupiti kada spozna da je zvuk kakav je poznavao nepovratno nestao.
Zbog cijelog naizgled nezahvalnog puta kojeg je glavni lik morao proći, “Sound of Metal” tako je lako mogao ostaviti gorak okus u ustima. No, film u svojim zadnjim trenucima dovodi Rubena tamo gdje mu je namijenjeno biti. Tada i nama i njemu postaje jasno da je jedino proživljavanjem iskustva koje mu je razbilo sve iluzije i uništilo nadu za koju se tako grčevito držao, mogao doći do istinskog prihvaćanja onoga što jest. U jednom jedinom trenutku, tišina prestaje biti prijetnja i postaje utočište. No, ono što je još važnije – ona po prvi postaje njegov svjesni izbor, a ne defekt koji treba pobijediti ili popraviti. Ali mi ne ostajemo u zabludi da je to kraj njegova puta ili trajno stanje zauvijek lišeno sumnji i prepreka jer prihvaćanje to ni nije. Ono je “samo” prestanak opiranja stvarnosti, a do toga je Ruben mogao doći tek nakon što je učinio sve kako bi tu stvarnost promijenio. “Sound of Metal” to razumije i s nevjerojatnom lakoćom prenosi. I u tome je možda njegovo najveće postignuće.