Zavodnička Sorokinova poetika poput halucinogenih droga iza sebe ostavlja prazninu

Mećava se raspuhala diljem Hrvatske, a i šire, ali ne ona kataklizmička, nego pripovijest Vladimira Sorokina koja je napokon zamela i naše prostore zalaganjem i trudom Frakture te njihova uredničkog tima. Prevoditelj s ruskog Ivo Alebić dao si je oduška i pripovijest suvremenoga ruskog pisca, scenarista, redatelja i konceptualnog umjetnika već nestrpljivo čeka svoje čitatelje.

Mećava je u Rusiji objavljena 2010. i odmah je prema riječima Jasmine Vojvodić, “izazvala velik interes javnosti” i to iz dvaju razloga. Prvi proizlazi iz stečena statusa etabliranog i kontroverznog pisca. Prati se svaki njegov rukopis, svi pohrle čim se objavi urbi et orbi, a drugi je razlog u samim postupcima pripovijedanja. Naime, Sorokin se u Mećavi vratio “klasičnom pripovijedanju /…/ sa znatno manjom dozom nasilja.” Čitatelji očito žele nakon ekshibicionističkih tekstova klasičnog Sorokina. Njegovu poetiku destrukcije kompetentno razlaže Jasmina Vojvodić u popratnoj riječi Frakturina izdanja, inače profesorica ruske književnosti posvećena intenzivnom proučavanju ruskog postmodernizma (Tri tipa ruskog postmodernizma, 2012).

Sorokin je prevođen na mnoge svjetske jezike, a u Hrvatskoj je prisutan od 1989. prijevodom fragmenta iz romana Rep u “vrlo utjecajnoj Antologiji alternative ruske proze Pljuska u ruci”. Taj je pisac gotovo svakim svojim djelom izazvao javno mnijenje, redale su se kritičke opservacije, polemike i žučne rasprave kako u Rusiji, tako i izvan granica ruske kritičke recepcije. Postao je respektabilan i nezaobilazan autor u svijetu suvremene literature, a njegova poetika destrukcije prepoznatljiva je nadaleko u postmodernističkoj književnosti. Za njega se može reći da je vodeći pisac postmodernističke manire. U svojim djelima redovito izokreće slijed radnje, a na kraju, ističe Vojvodić, i sam slijed “prelazi u svoju suprotnost ili se posve urušava”.

Dakle, što Sorokin izokreće u Mećavi? Radnja pripovijesti odvija se negdje duboko u prostoru Sibira. Kotarski liječnik Platon Iljič Garin zaglavio je u stanici čekajući prijevoz za selo Dolgoe u kojem ga čekaju oboljeli od nepoznate zarazne bolesti, i ubrzo je ta bolest prerasla u epidemiju. Trebao im je hitno liječnik, Garin je nastojao stići još za dana da im ubrizga spasonosno cjepivo. Sve je zapelo s državnom zapregom, zato je bio nervozan i napet. Cijeli dan je čekao na konje, to jest državnu zapregu kojom bi se odvezao u dubine Sibira. Izgubio je na kraju strpljenje jer već je bilo kasno popodne, i oštro je zaprijetio službeniku da će ga tužiti zbog sabotaže ako mu odmah ne omogući zapregu za put u Dolgoe.

“Poznata službena riječ”, sabotaža kojom pripovjedač evocira razdoblje totalitarne diktature, autoritarnosti i straha, razdoblje u kojem je riječ sabotaža za pojedinca značila progon i smaknuće. Kao da se zaledio na tu riječ i jednostavno “zaspao, prestao mrmljati i opravdavati se.” Sve je stalo u tom zamrznutom trenutku. Iz te mučne memorije izvukla ga je i u život vratila njegova žena mirnim i hladnokrvnim tonom predloživši da potraže Kašljucka, jednoga dobrohotnog seljaka. I sve se ponovo pokrenulo. Dobri seljak Kozmo, kojega su zbog intenzivnog noćnog kašlja prozvali Kašljucko, radio je kao raznosač kruha. Naravno pristao je da svojim samohodom odveze liječnika u Dolgoe. No nije imao konje kakve je koristila državna zaprega, nego malene konjiće, “nijedan konj nije bio veći od jarebice.” Oglašavali su se poput “zrikavaca” a potkove su im bile veličine kopjejke.

I krenuli su na put u Dolgoe, vuklo ih je pedeset malenih konja. Mećava je bivala sve jača, gubili su se zameteni usred mećave. Ostali su zakopani u dubokoj noći s kvarom na samohodu. Bilo je pitanje treba li se vratiti nazad ili kakvim čudom nastaviti. No, liječnik je ponavljao svoju mantru kad god bi nešto zapelo ili se ispriječilo na putu “ljudi tamo umiru, bolničari čekaju, tamo je epi-de-mija! Kako nazad?!” Svoju misiju shvaćao je nadosobno, ništa ga nije moglo zaustaviti kada su nacionalni interesi u pitanju. Ostao je poslušan do smrti, nije niti jednom pomislio zanijekati volju svemoćnog nacionalnog i religijskog autoriteta. Nacionalna i religijska kategorija koja ujedinjuje etnos u odgovarajućoj identitetskoj formi uvijek mora biti ispred i iznad pojedinačnog i nitko to ne smije dovoditi u pitanje, pa ni njegov kočijaš dobroćudni i priprosti Kašljucko.

Odrješit je bio liječnik kada mu je posilni kočijaš predložio da se vrate jer prevelik je bio rizik. Otresao se liječnik: “I ne pomišljaj. Život je poštenih radnika u opasnosti! To je, dragi moj, državna stvar. Ti i ja nemamo pravo da se vratimo nazad. To ne bi bilo ruski. Ni kršćanski.” Što je na to mogao odgovoriti najamnik, radnik i poslušnik do smrti u mećavi za državnu i kršćansku stvar? Preostaje samo jedno svakom Kašljucku na ovome svijetu, i onome tko čita Mećavu, apsolutan posluh: “S Kristom?” Kakva blasfemična sumnja, a kako drugačije. S Kristom, naravno “a kako bez njega?” I to je bilo sve. Popravili su kvar koji je prouzročila omanja piramida, zametena u snijegu mala kristalna piramida.

Ipak usred noći zaustavili su se kod mlinarove kuće. Primili su ih na konak, poslužili večerom, alkoholom i čajem. Patuljasti mlinar i njegova punačka krupna žena bili su iznimno susretljivi. Do počinka su se i napričali, križali i krstili, Bogu i Kristu zahvaljivali i napokon polijegali. Kašljucko je bio smješten kao svaki sluga u nekakav zapećak za poslugu, a nervoznog liječnika smirila je i opustila mlinareva žena, koja opet prizemljuje i sabire njegov neurotični aktivizam. Na kraju je legao s njom i doživio zadovoljstvo koje ga u potpunosti ispunjava, a ne obavezuje.

Sve se naravno odvijalo uz Božji blagoslov nakon slušanja crkvene službe i križanja uzduž i poprijeko. Ujutro su nastavili put nakon dobrog i dugog spavanja. Pripovjedač je primjereno situacijama redovito pružao lekcije moraliziranja jer valjalo je pokriti postupke u pripovijesti. Poučavao je da “nikada ne treba gaziti principe.” Naravno samo ako pojedinac kao svaki dobar Rus i kršćanin odabere ono što mu je “prirodno, /ono što ga/ neće prisiliti da se /muči/ od stida zbog vlastite neodlučnosti.” U posebnim prilikama kada treba biti na visini zadatka za državnu, nacionalnu i kršćansku stvar principi se mogu zaobići kao u njegovu slučaju spašavanja zaraženih jer “epidemija ne ostavlja izbor.”

Unatoč svim zazivanjima Božjih milosti i sljedeću su noć zapeli i ponovo potražili pomoć od Vitamindera. Bila je to zaista čudna skupina koja je u šatoru, tehnički izuzetnom sastavljenim ispred svoga vremena, provodila vrijeme konzumirajući narkotičke pripravke. Jednoga od njih kojega su pretukli u međusobnom obračunu liječnik je liječio i vjerojatno ga spasio, a za nagradu ako ne bude o tome pričao okolo dobio je prozirnu piramidu “sasvim novi, svježi proizvod”, koji pruža još neistražena halucinogena iskustva. Liječnik je svakako želio isprobati taj novi proizvod, no istog trena pomisli da on kao moralni čistunac, kao pravi Rus i kršćanin to ne bi smio, a tako je slab na užitak koji mu prethodi pa ipak “zastidjevši se svoje slabosti, zastidio se i vlastitog stida, a potom, zastidjevši se dvostrukog stida, iznutra se pobuni, obruši se na sebe bijesno i oštro”. Istoga časa osjeti “razdvajanje vlažnih usana /i/ odmah propadne u drugi prostor”.

Čuda su se događala, iskustva užasa, boli, prosvjetljenja pa strahova raznih i na momente “priziva Boga kao svjedoka” potom gubi svijest, guši se i opet “govori o Kristu, ljubavi, zapovijedima /…/ i odjednom viče od užasa.” I nakon buđenja iz stanja dubokih halucinacija liječnik se osjeća preporođenim i obnovljenim jer svi užasi kroz koje je prolazio u nesvijesti naučili su ga da je život pravo čudo jer “Stvoritelj /../ je poklonio sve to, poklonio savršeno nesebično /../ i ništa ne traži..” Kakva li je to bila samospoznaja, zadivljen je bio liječnik i shvatio ono što je pripovjedač potvrdio: “To i jest čudo! To i jest dokaz Božjeg postojanja!” I liječnik je postao ljubazan i srdačan prema kočijašu Kašljucku, ljubio ga je kao što svaki Kristov sljedbenik ljubi sebe i druge u sebi kao što ljubi Boga velikoga.

Vjersko prosvjetljenje bilo je na vrhuncu, a Kašljucko od te promjene nije mogao doći k sebi. Inače je liječnik bio vrlo grub prema njemu, tretirao ga je kao slugu iz feudalnog razdoblja. Kašljucko je sve uvrede i poniženja trpio, nije se na njima zadržavao jer tako je moralo biti. Liječnik je ipak bio gospodin i gospodar, on je predstavljao vrhovne autoritete državne, carske i vjerske. U posljednjoj kobnoj i završnoj neprilici, Kašljucko je usnuo svoj san iskupljenja. Još kao dječak nehotice je zapalio kuću. Otac mu to nije mogao oprostiti jer izgorjelo je nešto izuzetno važno ocu, i zato je napustio vrlo rano roditeljsku kuću noseći golemu krivicu na sebi.

I sad je zguren i stisnut u samohodu s liječnikom uz svoje neprežaljene konjiće usnio kako gori kuća, a on ulazi i prolazi posred plamena spašavajući najdražu očevu stvar – čahuru “velikog leptira veličine šunke”. Iznoseći čahuru iz nje se oslobodi “plavi, nevjerojatno lijepi leptir /../ uzmahuje krilima i leti k prozoru koji gori, iznosi Kozmu kroz prozor /../ kroz beskonačan plamteći prozor..” I više ga nije vratio. Liječnika su probudili neki nepoznati Kinezi, izvukli iz samohoda zgrčenog u komi i odlučili ga spasiti i povesti sa sobom tko zna gdje i tko zna kad. Bolesni i zaraženi u Dolgou i dalje čekaju cjepivo, valjda.

U Sorokinovoj Mećavi sva su čuda moguća i prolaze usput kroz pripovijest samo kako bi pojačala dojam otvorene literarne forme u kojoj se susreću različita razdoblja, feudalni mentalitet, duh carske Rusije, vrijeme Staljinove totalitarne strahovlade.

Sve je u pripovijesti prožeto vjerskim obilježjima – Bog u svemu i u svakom zakutku Rusije, ikone posvuda gdje je god ljudska noga kročila. Divovi hodaju od sela do sela, rade kojekakve poslove, sukobljavaju se sa seljanima, napijaju se i umiru usput gdje ih baci sudba i votka.

A dvojicu slučajnih službenika vukli su kroz mećavu konjići veličine jarebice, službenici su bili oslikani i karakterno prikazani baš onakvima kako je nekada bilo u Rusiji u vrijeme sabotaža. Na samome kraju u drugom planu pripovijesti iza samohoda stajao je veliki crveni konj bijele grive “visine trokatnice” i čekao na zapovijed Kineza koji su se okolo motali.

Pripovjedač pretpostavlja da čitatelj poznaje iskustva iz prethodnih društveno-političkih razdoblja i da poznaje u osnovama suvremenu povijest Rusije i komunističkog bloka čiji duh prožima pripovijest.

Svejedno, i onaj čitatelj koji ništa o tome ne zna uživat će u virtuoznom stilu pripovijesti. Međutim izokretanje slijeda tek se nazire u snovima, ali samo naizgled. Sve što ih je u mećavi snašlo bilo je očekivano, i ništa osobito ne odudara od avanture putovanja. Naglašavanjem snova kao da se zaustavlja slijed jer dubina i značenje pripovijesti nalazi se u snovima liječnika i Kašljucka. Zašto se tako nešto ne bi dogodilo na beznadnom putovanju?

Liječnik je svakom svojom rečenicom potvrđivao da je posvećen stvarima države i nije se bavio sobom. On želi biti omamljen, zato se prepuštao halucinogenim sredstvima. Kao da je želio biti do kraja prevaren, to jest zaveden i manipuliran nekakvom kvazi samospoznajom. U pripovijesti nema početka ni kraja, predstavlja stanje, ili situaciju, ili mentalitet koji izrasta i uzima maha poput mećave. Sve je kod njega izmiješano, vjerski sadržaji, državni, nacionalni, ideološki, i sve nazadno, i sve novo nakaradno, i usputno, ali zato ne manje opasno. Ako nešto tako suludo posloženo zavlada i zasjedne, kako će završiti ljudski svijet?

Kašljucko pravim imenom Kozmo ima dosljedno izgrađen životni put. Djetinjstvo, odrastanje, kompleksi s kojima živi i rekapitulacija života koja se na kraju događa u snu. Ono što za života nije mogao, u snu je nastavio i nikada se više nije vratio. Može li se u životu što ispraviti? Gotovo ništa i nikako osim preglumljivanjem i prepuštanjem manipulaciji koju će vješto iznijeti dostignuća tehnologije i ideološke formule. Kašljucko je bio zagledan u sebe i na kraju kada sve shvaća i razumije, nastupaju nemoć i nesigurnost. Na njegovo iskustvo stavlja točku pripovjedač, a točka je smrt. U njoj se jedino može poletjeti slobodno i rasterećeno baš kao u romanu Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova.

U Mećavi se nije dogodilo izokretanje koje se redovito bilježilo u Sorokinovoj prozi. Osnovna značajka njegova postmodernističkog postupka u pripovijesti je stilska lakoća i sam način kako je Mećava napisana. Zaigranost, asocijativnost, prohodnost kroz tekst, duhovitost izraza, vješto korištenje formulaičnih formi. Svakim se retkom potvrđuje uklopljenost i dosljednost naracije.

Tako se na momente čini da je tekst sam sebi svrha, posvećen sebi dokazujući virtuoznost. Horizontalno pripovijest glatko teče, ali vertikala je zanemarena i gubi se slojevitost značenja, dubina u kojoj vrijedi stati i kopati da se vidi čega sve ima i što sve otvara sadržaj. Toga u Mećavi nedostaje. Sorokinova mećavna pripovijest otvara naznake koje bi autora, ali i čitatelja mogle odvesti puno dalje i dublje u istraživanju značenja i produbljivanju likova. No na tome mogućem pripovijest staje.

Takvo poigravanje stilom bez kojega je postmodernistička poetika nezamisliva prije zavodi čitatelja pružajući užitak poput halucinogenih sredstava potpun i trenutan, ali kada djelovanje prestane nastupa neka praznina, i kao da nigdje niste bili, ništa vidjeli, radili, ništa čuli. I na kraju ostaje pitanje Jasmine Vojvodić: “Kakav je to kraj za doktora Garina?”, za liječnika koji je s Kašljuckom gradio pripovijest. Kakav je to kraj za čitatelja? Vodi li ga Mećava “u nešto posve novo?” Ističe Vojvodić “neizvjesnost budućnosti” ili neizvjesnost uopće.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...