Sonja Švec Španjol: Promjena je nužna – nezavisni kustosi su loše plaćeni, umjetnici nikako, a kritika je predvidiva

Freelanceanje je budućnost mnogih struka. Kad-tad će obožavatelji redovitog sjedanja novaca na račun postati toga svjesni, na ovaj ili onaj način. Freelance fotografi, prevoditelji, PR-ovci već su uobičajena pojava. Međutim, freelance kustosi u našim krajevima, u ovim našim vremenima doista su egzotična pojava. S takvom jednom nedavno sam razgovarala o tome zašto smo prestali pisati kritike, za čijom odvažnošću nostalgično čeznemo i priželjkujemo da je bar u promilima imamo, tko je kriv za sramotnu razinu kulturno-umjetničke naobrazbe u Hrvata.

Sonja Švec Španjol povjesničarka je umjetnosti i muzeologinja koja se aktivno bavi kustoskim radom i srodnom likovnom kritikom. Lani je organizirala 30 izložbi, neke je odradila posve besplatno, jer tražena sredstava za njih nije dobila, ali nakon mjeseci rada i dogovora nije mogla dopustiti da projekti propadnu „samo zato“ što netko nije prepoznao da su vrijedni ulaganja. Na portalu PerceiveArt koji sama uređuje i vodi redovito piše o izložbama koje priređuje, objavljuje intervjue s umjetnicima, sve u svemu intenzivno prati hrvatsku likovnu scenu. Otvorena je i za suradnje s civilnim sektorom: lani je u suradnji s udrugom Prizma sudjelovala u projektu Sketchbook station u kojem je sudjelovalo 23 umjetnika iz različitih zemalja. Svaki je napravio jedan rad u slobodnoj tehnici (crtež, slika, kolaž, grafika) koji je potom priložio u mapu i poslao na adresu sljedećeg sudionika. Mapa je proputovala Europu i na svakoj postaji dobivala jedan novi autorski rad. Početna i završna postaja ovog umjetničkog putovanja bila je Hrvatska. U Galeriji Laval Nugent u Zagrebu prošle godine održana je završna izložba projekta koja se od jučer može razgledati u Zavičajnom muzeju Buzeta.

Izložba Mercedes Bratoš u Galeriji Zvonimir, foto: Juraj Vuglač

Sonja je i knjiški moljac tako da redovito premeće po katalogu NSK-a i ondje boravi u čitaonici periodike gdje pažljivo proučava stare novine. „Osim čitanja velikih klasika poput Tonka Maroevića i Vere Horvat Pintarić za ovaj vid bavljenja umjetnošću neophodno je redovito posjećivati izložbe i pratiti aktualna zbivanja na umjetničkoj sceni. Danas je područje bavljenja likovnom kritikom znatno drugačije. Likovni kritičari najčešće prate izložbe svojih prijatelja i uskog kruga umjetnika s kojima surađuju, tako da točno znam o čemu će pisati koji kritičar u dnevnim novinama, odnosno koga će pohvaliti. Tužno je koliko je to predvidivo. Divan primjer transparentnog praćenja umjetničke scene pronalazim u nažalost prerano preminuloj Ani Lendvaj. Ona je bila najviše posvećena modnoj i tekstilnoj sceni, ali je pisala i o likovnim izložbama. Svaki put kad bih otvorila novine dočekalo bi me nešto što nisam očekivala. Ana je pratila scenu onako kako smatram da je ispravno – pogledaš aktualne izložbe i ono što smatraš vrijednim pažnje popratiš tekstom.

Danas je prostor za umjetnost i kulturu jako sužen. Postoji nekoliko portala i blogova koji aktivno prate područje umjetnosti, ali smatram da ih je i dalje premalo. Premda istovremeno postoji jako puno projekata u kulturi, o njima se jednostavno ne piše. Da ne bi bilo da iznosim samo negativne činjenice ističem i primjer jedne dobre inicijative koja pokazuje odlične rezultate. Nedavno sam bila gost u Podcast Inkubatoru. Riječ je kanalu koji se može gledati uživo putem live streaminga, a nakon emitiranja može se pogledati i naknadno u bilo koje vrijeme na YouTubeu. Vrijeme gostovanja nije ograničeno, što je za nas iz kulture naprosto čudnovato, jer inače u informativnim emisijama dobijemo maksimalno minutu do minutu i pol za reći sve važno o projektu kojeg predstavljamo.“

Slažemo se da su iscrpne kritike rijetke, možda upravo zbog toga i gube na važnosti, pa na koncu i na svrhovitosti. Danas ih u medijskom prostoru gotovo i nema. „Umjetnici nekad misle da se tekst može napisati za sat vremena i neki vjerojatno i mogu, ali ja sam spora i temeljita i pristupam svemu kao istraživačkom radu. Moj radni proces se sastoji od razgovora s umjetnikom, posjeta ateljeu, istraživanju dosadašnjeg djelovanja umjetnika, razrade pristupa u prezentaciji ciklusa radova koji će biti zastupljeni na izložbi i na kraju sjedam za stol i pišem tekst. Suprug mi često zna napomenuti da bih trebala malo više spavati i da ne mogu uvijek sve tako detaljno raditi, ali jednostavno sam takva i ne mogu, a i ne želim, napraviti nešto površno. Možda to nije uvijek dobro, ali ne mogu protiv svoje naravi.“

Likovni kritičari najčešće prate izložbe svojih prijatelja i uskog kruga umjetnika s kojima surađuju, tako da točno znam o čemu će pisati koji kritičar u dnevnim novinama, odnosno koga će pohvaliti. Tužno je koliko je to predvidivo.

Ovu inspirativnu kustosicu često angažiraju sami umjetnici kada dobiju natječaj za određenu izložbu. „Moj opseg posla varira od angažmana do angažmana. No, u pravilu on najčešće uključuje pisanje predgovora izložbe, likovni postav, govor na otvorenju izložbe i PR izložbe. Osim osmišljavanja likovnog postava često je potrebno i fizički postaviti radove, jer neke galerije nemaju muzejske tehničare, pa taj posao ostaje na umjetniku i kustosu što je popriličan izazov kad imate radove metar puta dva metra ili veće i teške brončane ili kamene skulpture.

Uz sve navedene poslove bavim se i projektnim menadžmentom“, priča Sonja te pojašnjava: „Sam osmisliš projekt ili ti se javi udruga ili umjetnik s nekom inicijativom pa zajedno razradite projekt, pronađete partnere i prijavite projekt na ministarstvo ili EU fondove… To podrazumijeva jako puno koordinacije i komunikacije s poslovnim suradnicima, te sastavljanje troškovnika što uključuje i mnogo praktičnih, na prvu loptu banalnih, točaka kao što su organizacija plaćanja prijevoza, odlučivanje o tome hoće li katalog biti zajednički ili će svaka ustanova imati svoj itd.“

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) broji preko 1000 slikara, a koliko je još onih koji niti nisu članovi HDLU u Zagrebu. Jednostavno mi je nemoguće za pojmiti da prema njihovim kriterijima postoji samo 20tak kvalitetnih slikara koji se ponavljaju svake dvije godine. Hrvatska likovna scena je izuzetno bogata i raznovrsna, samo se na bijenalnim i trijenalnim izložbama često ne daje prostora umjetnicima izvan Zagreba.

Slušajući Sonjine peripetije i načine na koje se nosi s njima i kako rješava situacije lako se da zaključiti da bi danas kustosi trebali imati sposobnosti i vještine menagera i head huntera jer pronalaze umjetnike, guraju ih pred publiku, a onda i na tržište. Međutim, kustosi mogu imati sve navedene sposobnosti i vještine, ali samo će u iznimno rijetkim slučajevima biti propisno i pošteno za njih plaćeni.

„Za putujuću izložbu Ive Šebalja u početku sam komunicirala s 25 ustanova, na koncu nismo dobili sredstva od Ministarstva kulture i projekt je odrađen gotovo na volonterskoj bazi. Pokriveni su doslovce osnovni troškovi da bi se projekt mogao realizirati i moram pohvaliti ustanove koje su sudjelovale u projektu, jer smo zajedno izuzetno kvalitetno i profesionalno surađivali i unatoč manjku financija smatram da smo obavili vrhunski posao. Općenito je naplaćivanje intelektualnih usluga tabu tema u našem društvu. Banalan primjer: svatko zna da teti u pekari mora platiti kruh ili tiskari tisak kataloga, ali kad se treba platiti tekst u katalogu i organizacija otvaranja izložbe ljudi jako teško posežu u novčanik.“

Otvaranje putujuće izložbe Ive Šebalja u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku

Sonja iz dugogodišnjeg iskustva zna da će organizatori prije platiti tiskaru i domjenak (da se ne bi mislilo da su škrti), ali kustos će gotovo uvijek biti zadnji na popisu radnika zajedno s umjetnikom za kojeg je isplata honorara za izložbu više mit nego praksa.

„Često se znaju čuditi, jer im se čini da tražimo velik honorar za “samo” tekst. Međutim, to nije samo tekst, riječ je o istraživanju, pisanju, tvom vlastitom angažmanu u postavljanju izložbe, komuniciranju s umjetnikom, dogovorima oko tehnikalija, govoru na otvaranju, izdvojenom vremenu za putovanje u drugi grad / državu za potrebe izložbe… Čini mi se da naše društvo zna valorizirati i platiti samo razmjenu materijalnih dobara, jer naplata intelektualnih usluga nije samo problem kustosa, već i drugih sfera poput lektora, prevoditelja… Ono što mediji prenose samo je posljedica toga.“

Organizatori će prije platiti tiskaru i domjenak nego kustose koji su zadnji na popisu radnika zajedno s umjetnikom za kojeg je isplata honorara za izložbu više mit nego praksa.

Slikar Fedor Fischer u jednom intervju koji je Sonja radila za Konturu kaže da je jako teško opstati kao slikar u društvu u kojem mladi imaju komentare tipa „ne volim ti ja tu modernu umjetnost“. Sonja se sjeća te epizode i potvrđuje da taj njegov komentar zapravo najbolje ocrtava problematiku nedovoljne educiranosti mladih u polju umjetnosti.

Nedavno je prisustvovala jednom incidentu koji samo potvrđuje rečenu tvrdnju: „Klinci dolaze na kulturne događaje, jer moraju, a ne zato što žele ili zato što ih zanima. Bila sam u Lisinskom na koncertu i u dvoranu je ušla skupina tinejdžera. Na samom početku koncerta svi od reda su počeli okidati selfie s mobitelima kako bi imali dokaz da su došli na koncert. Nakon što su zadovoljili formu i osigurali dokaz boravka u Lisinskom svi odreda su napustili dvoranu. Vjerujem da velika krivica pada na manjak opće kulture (današnja mladež stalno visi na mobitelima, igraju igrice, ne znaju komunicirati), ali i na loš obrazovni sustav i potplaćenost profesora koji nemaju energije i vremena biti proaktivni.“

Postavljanje izložbe ‘4. trijenale autoportreta’, Galerija Prica, Samobor

Naš uspješni i talentirani kipar Ivan Fijolić u intervju za arteist lani je izjavio: „likovni odgoj je ključ obrazovanja. Zato, pet sati likovnog tjedno! Likovna kultura je jedini predmet gdje nešto ne mora biti onako kako je to netko drugi zamislio. Svatko će nacrtati drugačije, dobit će se sto rješenja i sva će biti točna, odnosno, niti jedno neće biti krivo! To je opasan predmet za sustav. Biti likovno obrazovan, pa to znači prijetiti sustavu.“

Sonja napominje i da nedostaje razgovora i druženja među umjetnicima i među kritičarima i umjetnicima. „Fokus točke društvenog života nekoć su bili ateljei. Ljudi su se tamo družili. Umjetnici su posjećivali jedni druge i kritičari su se družili s umjetnicima i razmjenjivali ideje i mišljenja. To nam nedostaje. Umjesto toga danas imamo razne „struje“ koje se suprotstavljaju jedna drugoj i u tim se nepotrebnim prijeporima, koji ne donose baš ništa konstruktivno ni plemenito, ljudi troše i osipaju. Događa se često da kritičari napišu likovnu kritiku o izložbi koju nisu niti pogledali, a bitno je osim samih radova vidjeti kako oni funkcioniraju u prostoru, porazgovarati s kustosom, prolistati katalog. Osim toga, kritičari danas rijetko prate razvitak i rad umjetnika. Većina najčešće prati izložbe svojih prijatelja i prema njima su uvijek blagonakloni. Na vlastitom primjeru sam shvatila koliko se širi spektar kada posjećujete više izložbi. Onda radiš komparacije i širiš vlastite obzore. Nije nužno doći na otvorenje i minglati se, barem ne meni osobno, ali bitno je u miru pogledati aktualne izložbe i obići galerije i muzeje. Manifestacija Reli po galerijama je dobar primjer u praksi kako se na zanimljiv način može privući ljude u galerije.“

Mogućnosti izlaganja za Sonju variraju od grada do grada. Navodi nekoliko galerija u Zagrebu koje mladim umjetnicima na početku karijere nude priliku izlaska pred publiku: „Galerija SC, Galerija VN i Galerija Šira u sklopu Akademije su dosta orijentirane umjetnicima mlađe i srednje generacije. Umjetnici koji ne žive u Zagrebu rijetko imaju priliku predstaviti se na samostalnoj izložbi u glavnom gradu Hrvatske, a njihovi radovi se rijetko odabiru i za grupne izložbe u Zagrebu. Primjerice, Bijenale slikarstva, čiji je nositelj HDLU, izložba je na nacionalnoj razini iako u pravilu većinu izložbe čine radovi zagrebačkih umjetnika ili umjetnika sa zagrebačkom adresom, dok su autori iz drugih gradova izuzetno slabo zastupljeni. Takvom selekcijom su zakinuti i publika i sami umjetnici, jer je ovakav tip izložbe izvrsna šansa da se svi zajedno upoznamo s aktualnim strujanjima u slikarstvu u cijeloj Hrvatskoj. A ovako zagrebačka publika vidi nekolicinu umjetnika čije radove je vjerojatno već vidjela na nekoj ranijoj samostalnoj izložbi u drugim izložbenim prostorima u Zagrebu.

Otvaranje putujuće izložbe Ive Šebalja u Galeriji umjetnina Slavonskog Broda

HDLU broji preko 1000 slikara, a koliko je još onih koji niti nisu članovi HDLU u Zagrebu. Jednostavno mi je nemoguće za pojmiti da prema njihovim kriterijima postoji samo 20tak kvalitetnih slikara koji se ponavljaju svake dvije godine. Hrvatska likovna scena je izuzetno bogata i raznovrsna, samo se na bijenalnim i trijenalnim izložbama često ne daje prostora umjetnicima izvan Zagreba. Tu je razlog i činjenica da u žirijima uvijek sjede jedni te isti ljudi koji biraju jedne te iste umjetnike. Stoga ne bi bilo loše promijeniti članove žirija s vremena na vrijeme u svrhu transparentnog izbora i presjeka zastupljenih umjetnika. Tada bismo sigurno imali puno širu paletu umjetnika na repertoaru u galerijskim prostorima.“

Osim što priređuje izlože Sonja je voditeljica kultnog ZILIK-a koji je preko 10 godina vodio kunsthistoričar Nikola Albaneže. Sonji ga je prepustio svojevoljno uz objašnjenje da je ZILIK-u dao sve što je mogao i da je vrijeme da netko mlađi nastavi. Sonja i danas cijeni tu plemenitu gestu cijenjenog kolege. Smatra problematičnim što jako puno ravnatelja muzeja i ljudi na rukovodećim mjestima ne želi ići u mirovinu kada dođe vrijeme pa se ne oslobađa prostor za nove ljude. „Postoje mnoge likovne kolonije u Hrvatskoj, ali ZILIK je poseban, jer je osnovan primarno za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nositelj projekta je upravo karlovački Dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi Vladimir Nazor. ZILIK je osnovan kako bi djeca tijekom zimskih praznika imala neku zanimaciju, kako bi se veselila i družila. Kroz godine mnogi su eminentni hrvatski umjetnici sudjelovali na ZILIK-u i darovali svoje radove tako da trenutno fundus ZILIK-a broji više od 2000 umjetnina. Kolekcija je raznovrsna, fundus ima djela Miroslava Šuteja, Ivana Rabuzina, Nives Kavurić-Kurtović, Vinka Srhoja… “

Sonja Švec Španjol u Stedelijk muzeju u Amsterdamu

Sonja pojašnjava kako postoji Veliki i Mali ZILIK: „Veliki ZILIK je klasična kolonija tijekom koje umjetnici borave u domu za djecu, slikaju i druže se s djecom, a Mali ZILIK je posvećen radu s djecom i sastoji se od likovnih radionica za djecu. Svaki dan jedan akademski umjetnik osmisli radionicu koju održi ujutro i popodne i tako djeca tijekom tjedna nauče različite likovne tehnike, kreativno se izražavaju i druže s prijateljima. ZILIK završavamo izložbom dječjih radova i radova umjetnika koji su boravili u domu tijekom ZILIK-a. Sam ZILIK se otvara izložbom doajena hrvatske umjetnosti koja bude organizirana u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu. Tijekom godine u znak zahvale akademskim umjetnicima koji su održali likovne radionice za djecu Dom organizira samostalne izložbe u Galeriji ZILIK u Karlovcu. Otvorenja uvijek prođu u vrlo ugodnoj atmosferi, tete iz doma pripreme kolače, učenici glazbene škole odsviraju klasičnu kompoziciju po izboru, izložbu prati i besplatan katalog, no nažalost posjećenost nije uvijek velika. Naši vjerni posjetitelji su svakako djeca iz doma koja dođu pozdraviti umjetnike s kojima su se družili za vrijeme ZILIK-a, ali karlovačku publiku je malo teže nagovoriti da dođu na otvorenje, što me pomalo čudi s obzirom na tradiciju Karlovca i okolice koji su dali Vjekoslava Karasa i Slavu Raškaj. Tu se vidi da publiku treba od malih nogu odgajati za izložbe. Sadržaja ima i kvalitetni su, ali publika je tvrd orah.“

Nužno je definirati i poboljšati položaj samostalnih umjetnika u Hrvatskoj, uvesti kvalitativnu evaluaciju realizacije projekata i ujediniti likovnu scenu – da se svi borimo za bolje stanje i veća izdvajanja financija za kulturno-umjetničke projekte.

Ovogodišnji 45. ZILIK održao se od 22. do 26. siječnja 2018. Poznati vizualni umjetnik Lonac bio je prvi u nizu umjetnika koji su radili s djecom. Ovogodišnji ZILIK posvetila sam snažnim ženama pa je po prvi put od osnutka kolonije ZILIK svečano otvoren izložbom ženske umjetnice i to poznate karlovačke akvarelistice Vanje Krmpotić. S djecom su radili i grafičar Miran Šabić, slikarica-grafičarka Sanja Pribić (koja je prije točno 10 godina sudjelovala na Malom ZILIK-u), profesor sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Siniša Reberski i slikarica Katarina Vojković koja je i kći jedne od osnivačica ZILIK-a, poznate kiparice Katarine Parađ-Vojković. Kraj ovogodišnjeg ZILIK-a kao i uvijek obilježen je izložbom radova nastalih za vrijeme radionica.

Sonja je surađivala s mnogim muzejima i galerijama diljem Hrvatske. Optimistična je po pitanju malih ustanova čiji zaposlenici savjesno i odgovorno rade svoj posao. „U Hrvatskoj postoje ustanove koje su agilne, vrijedne i čiji zaposlenici žive svoju struku poput Muzeja grada Pakraca, Doma Marina Držića, Gradske galerije Labin, Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku itd. Oni su primjer u kojem jasno vidimo da kvalitetno vodstvo i zaposlenici mogu učiniti čuda u većim i manjim ustanovama, no opet, obzirom da se ne nalaze u Zagrebu, rijetko kada dobiju medijsku pažnju ili priznanja koja zaslužuju. Nasuprot njima postoji cijeli niz krajnje inertnih i neproduktivnih ustanova koje vode politički podobni ljudi koji često nemaju veze s umjetnošću i kulturom, a i ako imaju krajnje su nesposobni za vođenje ustanove u kulturi.

Otvaranje izložbe slikara Dragana Šijačkog, Galerija Laval Nugent, Zagreb

Nitko ne provjerava kvalitetu njihovog rada pa se oni niti ne trude, već aljkavo obavljaju svoj posao i bitno im je samo da plaća redovno sjeda na račun. Užasno je svjedočiti toj inertnosti ljudi koji su na pozicijama koje im omogućavaju široki opseg djelovanja i poboljšanja stanja u našoj struci, ali ih jednostavno nije briga. I tako se ne trude oko projekata, pa ne dobivaju financije za svoj program, pa očekuju od umjetnika da podmire troškove realizacije izložbe i na kraju ispadne da svi drugi sve rade, a oni pobiru zasluge za realizirane programe.

Naravno da takva situacija izaziva frustraciju i kod umjetnika koji će pristati na nehumane i neprofesionalne uvjete, jer im se ipak pružila prilika za izlaganjem, ali i kod vanjskih suradnika čiji se rad i angažman uopće ne cijeni, a često niti ne financira. Ono što je svakako nužno potrebno jest definirati i poboljšati položaj samostalnih umjetnika u Hrvatskoj, uvesti kvalitativnu evaluaciju realizacije projekata i ujediniti likovnu scenu – da se svi borimo za bolje stanje i veća izdvajanja financija za kulturno-umjetničke projekte. No, takve promjene bi trebale prožeti sva područja našeg djelovanja – od angažmana samostalnog umjetnika do aktivnog djelovanja Ministarstva kulture, a mislim da smo mi jako daleko od toga…

Anita Ruso

 

 

 

 

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...