Soler u gostima

Nakon što mi se doslovno na koljenima kao Očenašek ispričavao zbog onog sa Stojkom, Čadež me, u znak pomirenja, poveo sa sobom u luksuzni apartman u Splitu na premijeru predstave „Kontra progresa“ katalonskog dramatičara Estevea Solera.

Jebe mi se, ljutit se na Čadeža, to je kao da ideš pisat studioznu, opsežnu kritiku Baretićevog romana Hotel Grand, tješio sam se putem. Uostalom, nije on kriv za ono u limbovskoj klonji… Stojka ga je svojevoljno primila za stojka, ona je kriva, nju treba nekako kazniti. Možda će joj baš ovo moje putovanje s Čadežom u luksuzni apartman u Splitu bit najveća kazna. Neka vidi da mi uopće do ničega nije stalo osim do vlastite guzice. Takvi kojima je manje stalo, najbolje prolaze u ljubavi, ako je vjerovati čik lit knjigama.

U splitskom Konzumu u blizini Kazališta, Čadež nam je galantno kupio tri boce nekog boljeg vina i dvadeset deka mortadele s maslinama, plus dvije Gavrilović jetrene paštete. Sebi je uzeo i čarape jer su mu cipele promočile dok smo stajali na odmorištu u Lici. Bojao se nazeba, a ja sam baš htio da popuši zapaljenje pluća i odapne tugaljivo kao mali Nemeček u „Junacima Pavlove ulice“, mojoj omiljenoj knjizi iz djetinjstva.

Poslije predstave, Čadeža je opsjedao Davor Vuković, direktor marketinga splitskog HNK. Nagovarao ga je da napravi za Jutarnji intervju sa Solerom koji je solirao za kazališnim šankom, godoovski čekajući da ga netko intervjuira. Čadež je prvo ljubazno odbijao, a sa svakom popijenom čašom bio je sve otresitiji, čak je u jednom trenutku i opsovao:

– Ma, boli me kurac za Solera! Karizmatičan je ko moja prabaka. Niko se s njim neće družit – supijano se otresao.

Bilo mi je toliko neugodno zbog tog njegovog ponašanja da sam se ponudio Vukoviću da ja napravim taj jebeni intervju s tim Kataloncem. Objavit ću ga na portalu, rekao sam. Stavit ću i pun kurac Solerovih fotki iz press materijala, pogotovo onu na kojoj viri kroz ogoljelo granje i na kojoj u faci i po frizuri jebeno podsjeća na Algoritmovog kućnog prevoditelja, Vladimira Cvetkovića Severa.

– Ajde, napravi bar ti taj intervju, puno ti hvala – zahvalio mi je profinjeni, lijepo odjeveni Vuković.

– Možete mi dati trideset kuna za piće? – promrmljao sam.  – Ako se Soler neće ponuditi da plati to što ćemo naručiti za vrijeme intervjua… Da imam…

Vuković je pomirljivo izvukao novčanik iz unutrašnjeg džepa sakoa.

Došao sam do Solera za šank za kojim je izdvojen stajao usred te gomile mladih splitskih glumaca koji su svojom rikom i gustim grivama podsjećali na čopor gladnih lavova bačenih u smradne gladijatorske podrume Dioklecijanove palače.

– Soliraš malo, a? – rekao sam Soleru na katalonskom; pomalo sam ga natucao jer mi je stari jednom donio hrpu Zagora na katalonskom. Rekao je, kad si već zbog tih svojih Zagora naučio srpski, da te vidim, bekrijo, hoćeš li i katalonski… I fakat sam ga nešto i naučio.

– Vi ste Katalonac? – živnule su Soleru predugom samoćom umrtvljene oči.

– Slavonac. Dođe ti na isto. Bit Slavonac u Dalmaciji isti je kurac ko da si i Katalonac. Jesi za jedan intervju? Na naglo…

– Da, svakako, jako bih volio dati intervju… – bodrio me Soler da zbilja to i učinimo.

– Okej – Izvadio sam kemijsku i zgužvanu, autobusnu kartu koja mi je trebala biti nešto kao novinarski blok.

– O čemu je vaša drama? – iz neba ću, pa u rebra.

– O apsurdu života – spremno će Soler. – I o hladnoći među ljudima… I samoći, soliranju, naravno. Ali sve kroz vizuru jednog skoro pa totalitarnog apsurda. Da, dobro sam to rekao, ne totalnog, nego upravo totalitarnog, ne bježim od tog pridjeva, dapače, rado ga rabim i obračunavam se s njim u svakoj mogućoj prilici. Samo kad ga imenuješ, taj totalitarizam, onda ga tek  možeš i prokazati. Kao i đavla u kojeg ne vjerujem.

– Teatar apsurda… Šta to nije radio i Beket? – pokušao sam se uživit u nekog nadobudnog novinara kulture, toliko debilnog da još nije skužio da takva kvazi intelektualna prekenjavanja više nitko u svjetu medija ne puši, osim eventualno Davora Butkovića i Ivice Šole.

– Pa je, radio je… Ne bježim od toga. Ali ja sam taj apsurd htio približiti današnjoj publici, narodu. Zato mi je drago da u predstavi glumi i Filip Radoš kojeg narod jako voli jer se, čuo sam, među rajom,  proslavio u popularnim, humorističnim serijama o Dalmatincima u Zagrebu – obaviješteno će Soler.

– To je onda neki Beket za učenike strukovnih škola – našalio sam se, možda malo i pregrubo.

U tom trenutku je pored nas prošao Čadež i nabrzinu nešto zapisao. Ne bih se čudio, pomislio sam, da to sa Beketom iz strukovne stavi u naslov svoje kritike za Jutarnji.

– Jeste li upoznali neke tu od domaćih, splitskih pisaca? – postavio sam pitanje za koje sam čvrsto odlučio da bude i zadnje, jer me ovaj mladi dramatičar svojim nadobudnim odgovorima sve neugodnije podsjećao na katalonsku inačicu našeg Igora Štiksa.

– Jesam… Utorkaše. Ali oni su nekako nezreli, ponašaju se kao da imaju šesnaest, ne može se s njima ništa ozbiljno. Jutros su mi na rivi, dok sam đogirao, postavili flaks preko kojeg sam pao i zamalo raskrvario čelo. Onda mi je, na ulazu u Dioklecijanovu palaču, utorkaš Ivica Ivanišević agresivno pokušao prodat ciglu. Baretić mi je postavljao neka nebulozna kviz pitanja i kad nisam na njih znao odgovorit, odurno mi se smijao u facu. Pa su mi danas prije premijere natovarli u ruksak sve što su ikada tiskali i ukoričili i pokušali me natjerat da se s tim penjem na Marjan…

– Znači, još ti je tu u Splitu najbolje solirat.

– Tako ispada. Iako ne volim samoću.

– Takvi su ti Dalmoši, imaju taj neki dišpet prema došljacima, vole na njima bildati svoj uvrnuti, specifični splitski humor – procijedio sam. – Ali ipak su najgori oni koji su iz Slavonije došli živjet u Dalmaciju. Imam ja jednog takvog tu u Sumpetru rođaka, strica Vojka… Slavonci imaju u svom govoru pun kurac srbizama: ćasa, šolja, kašika, drljača… I onda dođu tu u Dalmaciju koja je ful nabrijana na izgovaranje čistih, hrvatskih riječi kakvih nije bilo ni u Budakovim romanima. I onda dobiju jeben kompleks zbog tih svojih srbizama jer im svako malo neko psuje gospu sinjsku čim, na primjer, za uštipak kažu lepinja. Nabrijanim Dalmošima i lepinja je srbizam. E, onda ti podalmaćeni Slavonci postanu još gori od tih pravih Dalmoša. Postane im opsesija sačekivat srbizme kad s nekim nemušto razgovaraju. Zato postaju jebeno osamljeni, Dalmoši ih ne jebu ni pol posto, a odjebavaju ih i njihove lege iz Slavonije jer im ide na kurac da ih se svako malo ispravlja u govoru. Tako postaju jebeni soleri, razgovaraju samo s krumpirima dok kopaju u vrtlu…

– Koja tema! Kakva grandiozna tema za dramu apsurda! Pa to bi bila suvremena Ćelava pjevačica! – Uzviknuo je i poljubio me Soler. – Tema mog života! U tu dramu mogao bih utkati i svo svoje iskustvo soliranja tu po Dalmaciji… A onda bi mi tu dramu moglo izvesti slavonsko narodno kzalište. Jako bih, nakon Dalmacije volio malo proboraviti u Slavoniji. Možda tamo ne bih ovoliko solirao… Po tebi vidim da su Slavonci puno topliji, komunikativniji ljudi…

Fakat je pljunuti Štiks, pomslio sam. Odmah je proračunao novu gažu.

U ponoć se zatvarala kazališna birtija, slična onoj iz Zafranovićevog „Pada Italije“. Čadež kojem su mladi glumci pijani srali protiv Pavića, Todorića i Jutarnjeg, doviknuo mi je da idemo s tim istim mladim, provincijskim glumcima u obližnji disko. Soler me pun zebnje gledao hoću li povesti i njega.

– Ideš i ti s nama? – altruistično ću.

– Da, da svakako!

– Okej, daj ti onda sredi ovo što smo popili, a ja ću platit upad u disko.

– Okej, kompadre – Soler se trudio zvučati nehajno, iako sam vidio da mu se baš ne mili vaditi novčanik.

U disku je Čadež plesao kao pušten s lanca. Djevojke iz amaterske glumačke grupe Mistrija iz Stobreča svako malo je bez ikakvog srama hvatao za stidna mjesta, prirodno kao kad Ivanišević hvata tenisku lopticu da ne ode u aut. Gledajući to, dodatno sam prezreo Stojku što se bez beda podala takvom besprizorniku.

Soler i ja, ko zadnji bijednici solirali smo u kutu sve dok za fajrunt nisu pustili Štulićevu „Obrati pažnju na posljednu stvar“ i popalili svijetla.

Ispred diska su se potukli neki dvometraški Dalmoši. Jedan je čitavim tijelom pao na Solera.  Nevoljni Katalonac zamalo je umjesto objave svojih prevedenih drama u Frakturi, zadobio frakturu lubanje.

– To je sigurno ponovo neka nova spačka onih mamlaza Utorkaša – pomirljivo je rekao, ustajući i otirući zemlju s kaputa.

– Mora da ti je već puna kita Splita. – Pomogao sam mu s leđa očistiti kaput.

– Ovaj Split je toliko apsurdan… Uopće me ne čudi da se ovdašnja publika toliko zagrijala za moju dramu… Pa njima ona uopće nije apsurdna! Njima je ona kao dobar dan, njima je to samo još jedan „Stipe u gostima“. Doista je redateljica Nenni Delmestre odlično napravila što je jednu od ključnih uloga u predstavi dodijelila baš Filipu Radošu, autentičnom Stipi… – Soleru se vratio entuzijazam. Neuništiv lik.

Otpratio sam ga do hotela. Na rastanku mi je ostavio mejl da mu pošaljem link na naš intervju. Puno će mu to značiti, rekao je, jer će to, kako zasad stvari stoje, ujedno biti i jedini intervju koji je dao u Hrvatskoj.

U apartmanu sam zatekao Čadeža kako zamućenog pogleda maže Gavrilović jetrenu paštetu na fetu kruha.

– Oćeš da i tebi namažem? – ponudio se.

– Može.

Dok smo jeli, pitao me što mi je ostalo najupečatljivije u splitskom HNK, s obzirom da sam večeras bio prvi put u njemu.

– One crvene, svečane stepenice iste ko u zagrebačkom HNK… Penješ se po njima, i odjednom se na polukatu prekidaju… Dalje se, jedan komad, uspinješ po nekakvim šugavim, sivo-bijelim stepenicama i imaš osjećaš da si se iz nečeg poluotmjenog naglo našao u birou za mirovinsko, tamo u Zagrebu, u Tvrtkovoj – prisjetio sam se. – I šta mi je još zapelo za ajz… Aha, glumica Prohaska… Fritule je jela u pozi Ivane Orleanske, visoko isturenog lakta… I ono kad ste se usred dvorane na domjenku grlili ti i ona iz „Pod lipom“… Nives Ivanković. Odglumili ste kao neki srdačan, prisan susret velike glumice i velikog kritičara. Fakat si trešer. To Govedićka nikad ne bi napravila. Osim možda sa Šerbedžijinom suprugom Lenkom.

Čitavu noć smrzavali smo se u apartmanu kao publicist Horvat u Vučjaku. Vani je šimunovićevski derala bura. Tek ujutro skužili smo da je iznad zahoda klima. Mogli smo je nafrljit na plus trideset da smo je ranije ukebali.

Dok smo popodne na buri pokušavali istjerati mamurluk, Čadež je na rivi kupio Jutarnji.

– Jebote, Jergović je svoj subotnji tekst nazvao „Samoća kite“ – rekao je uzbuđeno nakon što je ovlaš prelistao novine.

– Daj da vidim – radoznalo sam mu istrgnuo Jutarnji iz ruke i prevrtio ih na Jergovićevu Subotnju matineju.

– Ma, krivo si pročito – razočarano ću. – „Samoća kita“. To piše o onom Vehabovićevom kitu kojeg je ovaj minuciozno, realistično naslikao, toliko realistično da imaš osjećaj da je to nagradni poster „Životinjskog carstva“, u prirodnoj veličini…

– Još bolje… Onda ću si „Samoću kite“ uzet za naslov svoje nove zbirke pjesama. Mislio sam je nazvat „Ubojica ovce Gregora“, ali Samoća kite mi je pun kurac bolje, i baš savršeno odgovara temi… Jebeno – Čadež je zadovoljno dlanom razbarušio ulijepljene pramenove kose. – Ajmo u Fife na ribice, pa se grijat u apartman. U Fife sam prošli put napiso na poleđini računa jednu od svojih najboljih pjesama, ona će otvorit Samoću kite. „Mani Gotovac na ekstaziju“, tako sam je nazvao.

Navečer, dok smo na Trećem programu gledali film o Tomasu Manu, nazvao me stari. Kad je čuo da sam u Splitu s Čadežom u apartmanu, i da još uz to gledamo film o prikrivenom pederu Manu, odmah me krenuo podjebavat:

– Ko koga guzi, Čadež tebe il ti njega? Kolko si kurcoglav, sigurno on tebe.

 

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...