prvo slovo kulture

SofijaSilvia: Vlastita nas superiornost danas najviše ugrožava

Kada govorimo o kulturnoj diplomaciji i najuspješnijim primjerima u Hrvatskoj, među prvim asocijacijama će se svakako naći Francuski institut. Osnovan 1922. godine ovaj Institut već devedeset godina radi na promociji francuske kulture i jezika, znanosti i visokog obrazovanja te podupire festivale, kulturna događanja i kulturne institucije u hrvatskoj sredini. Među mnogobrojnim stipendijama i programima koje taj institut nudi je i rezidencija Cité Internationale des Arts u Parizu. Cilj je rezidencije pozvati umjetnike u glavni grad Francuske na tri do šest mjeseci kako bi odabrani umjetnici razvijali projekt i stvarali djela u suradnji s jednim ili više partnera iz područja kulture: arhitekture, urbanizma, vizualne umjetnosti, dizajna, grafičkog dizajna, scenske umjetnosti, digitalne umjetnosti, književnosti, stripa, filma, animacije, kustoskih projekata, klasične i suvremene te filmske glazbe.

SofijaSilvia pseudonim je Silvie Potočki, jedne od najzanimljivijih suvremenih fotografkinja u Hrvatskoj. Kao rezultat njezina boravka na rezidenciji Cité Internationale des Arts Zagreb je dobio još jednu sjajnu izložbu u prostorijama Francuskog instituta na križanju Preradovićeve i Tesline ulice. Izložba pod nazivom “Captivating / Captivant” predstavlja seriju fotografija koje su nastale u pariškim muzejima i vrtovima: Musée de la Chasse et de la Nature Paris, Ménagerie du Jardin des Plantes i botaničkog vrta Serres d’Auteuil. Sa SofijomSilviom razgovarali smo o rezidenciji i izložbi u Zagrebu, njezinom pseudonimu, životu u dvjema državama, te o samom značenju i odabiru naslova fotografske izložbe “Captivating / Captivant” pored koje zaista nije bilo moguće ne zaustaviti se.

“Institut français mi je dao na raspolaganje prekrasan atelje u centru Pariza, a to je velika privilegija”, rekla mi je SofijaSilvia na samom početku razgovora. “Već sam prostor i lokacija bili su vrlo inspirativni za stvaranje. Podrška Francuskog instituta olakšala je lokalnu komunikaciju, zaista su bili susretljivi, vrlo angažirani i od pomoći. Suradnja se i dalje nastavlja, a ova izložba je jedan od rezultata te suradnje.”

Fotografije okupljene pod nazivom izložbe “Captivating / Captivant” prikazuju zanimljiv koncept spoja čovjeka i prirode u kojoj on nastoji “osvojiti” divljinu i predstaviti njezino “kroćenje” kao junački uspjeh koji zahtijeva trijumfalni spomenik ili trofej. Ukazuješ li ovim na probleme “kroćenja” nekih drugih sloboda u društvu koje se u populističkom diskursu također prikazuju kao divlje, neprirodne?

– Ljudska osobina poimanja sebe kao superiornog u odnosu na sve što nas okružuje, ono je što nas danas najviše ugrožava. U odnosu prema prirodi i životinjama to potiče još od vremena kada je osvajanje i kroćenje divljine smatrano esencijalnim za naš opstanak. Taj osjećaj ugroženosti i konkurencije, pa stoga dominacije, povod je i za sva druga kroćenja slobode u društvu. Kroz ove cikluse koji su nastali u Parizu, a koji se nadovezuju na neke ranije cikluse, bavim se ljudskim odnosom prema prirodi i okolišu, ali i baštini, osvrćući se na povijest tih odnosa. Naše djelovanje dramatično se odražava na okoliš, a klimatske promjene postaju tako očigledne, da je nemoguće ne pojmiti koliko je alarmantna situacija.

Fotografije iz botaničkog vrta Serres d’Auteuil pod nazivom About to Leave, bilježe dramu i simboliku biljaka kao zatvorenika u staklenicima; prerastajući veličinu staklenika, sežući za svjetlom i slobodom rastu, pripijene uz staklene površine, proviruju kroz otvore u konstrukcijama. One su metafora zaštićenosti staklenim zvonom koje nas čuva i štiti i održava na životu, no pod cijenu slobode. One također propituju ulogu koju su biljke i staklenici imali kada su prikupljane i dovezene u Europu; u vrijeme kada ljudi nisu putovali i nije bilo fotografije koja bi pokazala kako priroda izgleda na dalekim, egzotičnim mjestima.

Istodobno se događaju i neke promjene u samom botaničkom vrtu Jardin des Serres d’Auteuil?

-Da, velika drama odvijala se u botaničkom vrtu kada je odlučeno da će se dio vrta i staklenika žrtvovati za izgradnju novog Roland Garros stadiona. Uskoro će slikoviti vrt i povijesni staklenici služiti kao kulisa za zabavu masa koje će posjećivati teniske turnire svega nekoliko tjedna godišnje. Bez obzira na napore predstavnika Društva za zaštitu krajobraza i estetike Francuske, zagovornika za očuvanje nasljeđa i šire javnosti, izgradnja nije zaustavljena. Staklenici su s vremenom izgubili svoju prvobitnu svrhu, a očigledno je da baština, memorija i mjesta tišine i kontemplacije ne mogu konkurirati ekonomskoj vrijednosti koja se danas čini jedinom relevantnom.

Osim toga, u Ménagerie du Jardin des Plantes zaprepastili su me uvjeti u kakvima se drže životinje. To je prvi javni zoološki vrt koji je pripadao, i dalje pripada, prirodoslovnim muzeju. To je prekrasna arhitektura iz doba secesije, no te životinje i dalje se drže poput dekorativnih predmeta u skučenim nastambama. Jedna od fotografija prikazuje pitona koji živi u dva kvadrata betona, s malo vode, dvije suhe grane i naslikanom šumom na zidu. Tužna zmija mi je posebno važna fotografija jer je teško izazvati sućut kod ljudi kad je u pitanju zmija. Ciklus nosi naziv Captive in the Old Ménagerie.

Garage su fotografije iz podzemne garaže muzeja lova, a izgledaju poput surealne scenografije. Djeluju kao metafora za odnos čovjeka i životinje u današnjem urbanom okruženju. Podzemni prostor simbolički tumačen kao podsvijest  –  svijet snova, strahova, tajni  –  izaziva asocijacije na fetiše i tajne koje skrivamo od svijeta. Kako se uloga lova promijenila u odnosu na ulogu koju je imao u prošlosti? Sva tri ciklusa objedinjena u postavu u Institut français nose zajednički naziv Captivating / Captivant, koji sam odabrala zbog dvosmislenosti koju sadrži. Korijen riječi potiče iz captive što znači zarobljenik, a captivating iznačava nešto zadivljujuće.

Sama ideja za postav inspirirana je staklima s fotografija About to Leave i jako dobro funkcionira zato što dovodi promatrača u situaciju u kojoj sam se nalazila kada sam fotografirala biljke i životinje promatrajući ih kroz staklo; stvara određenu barijeru i distancu. Što je na kraju okolina i kako mi promatramo i percipiramo tu okolinu… Ne doživljavamo sebe kao dio cjeline, ne percipiramo sebe kao dio te prirode i prirodu samu, već smo nešto strano, pa tako i postupamo. U našoj svijesti postoji čovjek i postoji priroda, kao dva odvojena entiteta.

Čovječanstvo se nalazi na prekretnici, način na koji se odnosimo prema baštini, okolišu – prirodi, životinjama – i uopće, mora se promijeniti ako želimo preživjeti. Imamo nove odgovornosti koje zahtijevaju drugačiju svijest. Mislim da se ta promjena u svijesti već počela događati. Pogled nam je zamućen, na prvi tren ne znamo u što gledamo, potrebno je poraditi na tome da bismo vidjeli što je s druge strane.

Živiš na relaciji Pariz – Pula. Koliko ti takva udaljenost pomaže, a koliko odmaže u radu? 

– Svakako mi pomaže. Dovoljna je već sama činjenica da imam gdje razviti film i fotografiju. A osim toga ne dozvoljava zaboraviti na trenutnu globalnu situaciju. Tamo si suočen s terorističkim napadima, izbjeglicama u privremenim kampovima u gradu koji preživljavaju u nemogućim uvjetima, naoružani vojnici hodaju ulicama, napetost koja je vladala na nedavnim predsjedničkim izborima, uloga koju Francuska danas zauzima  politički, a i po pitanju ekološke situacije i mjera koje se uvode, sve to održava te svjesnim onoga što se događa na globalnoj razini. To mi je uvijek bilo bitno, kao i kada sam bila u Londonu. Veliki centri ti istovremeno omogućavaju predivne i inspirativne doživljaje po pitanju kulture, ali istovremeno ne dozvoljavaju da zaboraviš na surovost današnjice.

Otkrij nam zašto koristiš pseudonim SofijaSilvia već od 2000-ih?

– Nastao je slučajno, nekad davno kada sam otvarala svoju prvu e-adresu, pa sam uz svoje ime stavila ime svoje bake koje mi se oduvijek sviđalo, a onda su me ljudi tako počeli zvati. Svidjelo mi se to, djelovalo mi je oslobađajuće, oslobođeno formalnosti. Kao što sam već jednom rekla, SofijaSilvia stvara i slobodna je, a Silvia Potočki potpisuje dokumente, ima putovnicu, OIB, ide na poštu i radi sve te dosadne stvari.

Jelena Tamindžija

 

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...