Smrt pisca kojeg je Stojka najviše voljela

Bauljao sam po skoro pa pustoj đakovačkoj obilaznici. Zadnji traktori povlačili su se s barikada. Pobuna je propala.

– Nama seljacima, piscima, glumcima, slikarima, izdavačima, filharmoničarima je zajedničko to što bi svi propali bez državnih poticaja. Pa zašto nam onda nisu došli pomoći, bunit se s nama? – pitao me s traktora Hrco, frend od starog.

– Jebi ga sad su po moru, stipendijama, di se već kako ko uspio ogrebat. Glumataju po Lovrijencu pred ministricom Zlatar, slažu instalacije od iscijeđenih limunovih kora i izgriženih “Pipi” slamki, čitaju ulomke iz svojih debilnih autobigrafskih romama koji zanimaju samo njihove mame da saznaju s koliko su im točno godina sinovi počeli pušit travu i drkat – odvratio sam frustriran i željan konflikata. – I niste više seljaci. Šta nisi čuo, premijer želi da vas se naziva poljoprivredni djelatnici.

– Zvuči gore od umjetna oplodnja. – Pljucnuo je Hrco s traktora u gustiš pored ceste.

Uhvatila me depresija od tog naglog zatišja. A i ljetu je bio skoro pa kraj. Čekali su me jesenski, zadnji ispiti, a ništa tu u Đakovu nisam učio… Šta ako fakat roknem godinu?

I onda me još, dok sam ulazio u “Hajduk” nazvala na mobitel Stojka. Umro je Mirko Kovač.

– S njim je umrla kod nas i književnost. On je još jedini znao pisati, on nam je bio jedina mentalana veza s danima kad je književnost još postojala, a to je u ovoj pustari nešto značilo… – glas joj je podrhtavao, čulo se da je potresena.

– Na kraju nisi s njim napravila onaj intervju za “Kiklop” koji si toliko čekala.

– Ne… Baš sam mu jučer krenula slat mejl… I sanjala sam ga… I onda čujem, umro je.

– Te odurne, usrane smrti…

Tišina.

– A što će sad bit s onom njegovim romanom, onim memoarima “Vrijeme koje se udaljava”? – pitao sam se. – To je još jedina knjiga koja me od te kao naše književnosti zanimala da je pročitam… Da me malo vrati u prošla vremena iz ove smrdljive sadašnjosti… Preko tih Kovačevih opisivanja počeo sam za tim vremenima osjećat tešku nostalgiju kao da sam i ja živio tamo s njima, s tim Pekićem, Kišom, Bulatovićem, Živojinom… Ta ekipa, i Kovač, postali su mi bliži od vlastitog starog. Za koji se kurac tada nisam rodio… Koliko bi imao boljeg materijala… Pisat o današnjim piscima, to je kao hrskati jeftini kikiriki iz Bile nakon paške janjetine. Ili kao nakon Nila Janga postat grupis Ivana Zaka.

– Valjda će se to objavit… Ako i nije skroz dovršeno – rekla je Stojka. – Mogu ti pročitat najdraži odlomak iz “Kristalnih rešetki”? Meni je to njegov najbolji roman…

– Ajde… Ako već imaš na mobitelu kuna na bacanje – proradio je cicija u meni.

S druge strane čulo se šušketanje, listanje stranica. A onda Stojkin ozbiljan, ravnomjeran glas kao da čita spikerica s Trećeg programa hrvatskog radija:

– “… Tu sam dugo sjedio kao da očekujem nekoga. U posljednje vrijeme opsjedala me pojava Neznanca, pa sam stalno iščekivao njegov dolazak. Katkad sam mislio da je taj Neznanac neko moje Ja i da ću jednom, u blaženoj tišini, kao u ogledalu, spaziti svoje mladoliko lice i tada spoznati one mijene, unutarnje i vanjske, a sve razdaljine vremena, sve potisnute misli i sve boli, u jednom hipu i na jednom mjestu, objediniti. Možda je taj čas već kucnuo?”.

Nakon tog razgovora sa Stojkom, obuzelo me još gore crnilo. Možda sam manični depresivac… Kažu da je ta duševna boljka danas kod ljudi rasprostranjenija od alergije na ambroziju. Ništa neobično. Čerčil je ta svoja stanja teške depre nazivao “crnim psom”.

Opsjela me nezdrava pomisao… Trebalo bi pustiti ploču od Igi Popa i objesit se na tavanu o kuku za šunku tregerima koje sam nosio kao klinac. Sad sam u idealnim godinama za to. Dvadesetsedam… Kurt Kobejn si je s toliko karabinkom propuco facu. Đenis Džoplin dokrajičila se do tada već cugom, kemijom. I Morison… Koji kurac se dalje zajebavat… Stalno nešto na silu pokušavat, a ništa nejde… Alkohol je pomagao, ali ne mogu više trpit te odvratne mamurluke. Znam, naravno da se neću koknut, ali želim, barem na riječima, zadržat ovaj trenutak mraka kad mi se to činilo tako lako i zavodljivo kao narezat svježe rotkvice na sendvič sa sirom i pršutom.

 Pavle Svirac

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More