Smilja Savin: Iza zelenih vrata

Ona vrišti od užitka i leti zrakom. Gleda odozgo Zdravkovu izbrijanu glavu, pada mu u  ruke, zatim opet leti uvis. Baca je iznad glave i hvata oko struka i tako se igra ponavlja unedogled. On miriše na jabuke i svježinu, košulja mu je bijela kao snijeg.

Mala zna što je snijeg. Hvatala ga je na dlan kad je padao iz visine i bosim stopalima gazila meki, hladni pokrivač po dvoru.

– Prasac ludi ostavi dite, oćeš da ti ispadne! – viče barba Mate. Iz usta mu izlijeće vodoskok sićušnih kapljica pljuvačke i pada Maloj na obraz. On miriše na brijačnicu.

Mala sjedi na kamenoj skalini i kroz komadić zelenog stakla škilji u sunce. Barba Mate je bocom gađao Zdravka i boca se rasprsla u tisuću stakalaca.

Po krovu od kamenih ploča lijeno šeta štakor velik kao mačak. Za valjkastim tamnosivim tijelom vuče se dugi rep. Zastaje kod rascvjetanog busena samoniklih žutih papučica.

Kruži oko njega. Zdravko baci kamen. Prasak. Kamen se odbije od ploče i poskoči još nekoliko udaraca. Štakor munjevito jurne preko krova i nestane na drugoj strani. Mala se strese od gađenja.

– Šta je Maloj, šta se dere? Jesi li je ti rasplaka, mulac? – barba Mate zamahne teškim dlanom i zahvati Zdravka po šiji. Zdravko posrne prema naprijed i spremno izbjegne novi udarac.

Mala je prije desetak minuta išetala iz dvora u maminim bijelim salonkama na rupice, teturajući i izvrćući kao igla tanke potpetice. Pod rukom je nosila kožni mamin boršin.

Čim je prošla kroz poluodškrinuta zelena vrata i krenula niz Borčićevu pred nju su iskočili braća Radovnikovići i oteli joj cipele i boršin.

– Paulinaaa! – derao se barba Mate ispred Radovnikovićeva dvora –  Vrati maloj postole i boršin! Paulinaaa!

– Šta je, šta je? – izašla je na prozor Paulina – Koju se gospu dereš radi tih vlaji? Šta oćedu, nek se vrate iza brda, oklen su i došli!

– Paulina, nemoj se zajebavat, pape joj je oficir, dovest će ti miliciju, vrati postole i boršin!

Kroz prozor lete salonke i boršin.

– Evo, evo govna vlaška, gubite se odavle, marš na svoja guvna!

 

Barba Mate i Zdravko su jutros iznijeli krevet s nonom Palmom u dvor. None Palma miriše na konobu.

Mala cijelo jutro razgovara s njom.

– Zašto ti stalno ležiš?

– Jer sam stara i bolesna, zlato moje.

– Jesi li ti Zdravkova none?

– Jesan, kanarinčiću.

– A jesi li ti barba Matina none?

Sipljivi starački smijeh.

– Nisan, ja san žena barba Mati, srićice.

– Aaaa.

– A jesi li ti none teti Mariji?

– Ja san rodila tetu Mariju, ko šta je tebe rodila tvoja mater, ribice.

– Zašto barba Mate tuče Zdravka?

– Zato šta je zločest i zato šta Zdravko nije njegov, ljubice.

– Aaaaa.

Teta Marija sjedi uz krevet u dvoru i hrani nonu Palmu pilećom juhom.

– Ajde mama još ovu žlicu.

– Ne mogu ćerce, niman apetita.

Teta Marija miriše na kolače.

 

Mala igra zogu koju je na dvoru kredom nacrtao Zdravko. Skakuće na jednoj nozi i gura plosnati kamenčić.

Zastaje i gleda razjapljena, bezuba usta none Palme. Teta Marija joj stavlja žlicu u usta, niz bradu se cijedi juha s komadićima tjestenine.

 

Mala sjedi na bančiću i igra se svojom novom bebom. Tata je jučer došao, ljubio je nju i mamu i vrtio je kao vrtuljak. Donio je pašte za mamu i bebu za Malu.

Zdravko se, gol do pojasa, pere iznad kamenog korita. Dlanovima hvata vodu iz špine u zidu kuće i pljuska je po obrijanoj glavi. Kapljice se cijede po mišićavom torzu i svjetlucaju kao dragulji.

Odjednom zahvati dlanovima mlaz i baci ga prema Maloj. Kapljice padaju po njoj, ona skače i vrišti. Jurne prema njemu, sitnim šakama ga udara po butinama, dok se on smije na sav glas. Saginje se i diže je , baca je iznad svoje glave, ona leti, leti..

– Razbojniče, ubit ću te, ubit ću te –  urla barba Mate, čuje se tresak, nešto teško je palo. Teta Marija zapomaže: – Nemojte šjor Mate, ajme, ne sikiru, neee….

Tata i mama se sjure niz skale i ulijeću u kuću none Palme.

Mala drhti i plače na balaturi.

– Čoviče šta radiš, jesi li poludija?

– Ubit ću ga, ubit ću ga!

 

Zdravko zastaje pred zelenim vratima dvora, spušta veliki smeđi kufer na pod, okreće se i još jednom pogleda Malu. Tako je mršava i sićušna. Maestral joj podiže svijetlo ljubičastu haljinicu i kuštra ricastu kosu. Na vrhu glave leprša čipkasti bijeli fjok.

Podigne ruku i mahne joj.

Zelena vrata se zatvore za njim, škripeći.

Smilja Savin

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More