Marija Šegvić jedna je od talentiranijih mladih glumica odnedavno s diplomom Akademije dramske umjetnosti. Kritiku je oduševila u predstavi Samo bez emocija zagrebačkog CKT-a. Uskoro je čekaju Dubrovačke ljetne igre, suradnja s Bakalom, snima film i obožava svoj posao. Pitali smo je što i kako misli, gdje je, kako je. I da, Samo bez emocija je na rasporedu 25. svibnja. Probajte ne propustiti!
Marija, očekuju vas Dubrovačke ljetne igre. Upravo ste vi jedna od mlađih glumica koje je Boris Bakal odabrao. Jesu li krenule probe i koja je ovo po redu bila audicija a da je bila dovoljno transparentna koju ste pohodili?
S nestrpljenjem očekujem probe za Dubrovačke ljetne igre koje počinju uskoro. Veselim se ovoj novoj prilici za rad, kao i ljetu u Dubrovniku. Izuzetno sam sretna što sam već na samom početku profesionalnog rada imala priliku sudjelovati na dva velika ljetna festivala. Još od najranijeg djetinjstva, zahvaljujući svojim roditeljima, bila sam redovita kazališna publika tijekom sezone i na Splitskom ljetu. I od tada sanjam kako bi bilo lijepo sudjelovati u tom kazališnom životu. Tu, za mene veliku priliku, dobila sam prvo prolaskom na audiciji za kor Hekube u režiji Feliksa Alexe i sada kod Borisa Bakala. Za svakog glumca audicija je izuzetno stresan trenutak. Na nju dolaze većinom mladi glumci željni rada, svjesni važnosti prolaska koji će im pružiti priliku za usavršavanje, rad na sebi, stjecanje iskustva, dati samopouzdanje i omogućiti afirmaciju u poslu. Imajući sve to na umu znala bih nekad od silne želje za ovim poslom probdjeti noć pred audiciju.
No s vremenom i sa sve više odrađenih audicija iza sebe moj se strah polako smirivao i lagano pretvorio u kontroliranu, uvijek prisutnu, “normalnu” tremu. U mojoj trenutnoj poziciji diplomirane glumice bez stalnog angažmana jednostavno se navikneš na činjenicu da su audicije sastavni dio tvog posla i života. Bez obzira na svu prethodno spomenutu nelagodu koju same po sebi donose želim naglasiti kako sa svih audicija na kojima sam do sada bila imam samo ugodna iskustva, bilo da su završile pozitivnim ili negativnim ishodom. O transparentnosti audicija, moram priznati, ne razmišljam. Pokušavam se koncentrirati na ispunjavanje svog zadatak najbolje što mogu i znam, a onda se nadati da će se jedna vrata jednom otvoriti. Tada se uvijek sjetim Shakespeareove rečenice iz Hamleta : “… Ako bude sada, neće biti poslije, ako nema da bude poslije, bit će sada; ako ne bude sada, ipak će jednom doći. Glavno je da smo spremni…”
Kakvo je stanje s “audicijama”, kako ocjenjujete?
Osobno mislim da je audicija premalo. Godišnje se producira dosta kazališnih projekata, ali većina njih spada pod predstave kazališta koja imaju ansambl i kojima ne trebaju glumci iz vana. Ako se i uzimaju vanjski suradnici to su većinom renomirani glumci koji dolaze na privatni poziv redatelja. Na taj način glumci koji su na svom početku ostaju zakinuti. Trenutno u Hrvatskoj ima mnogo sposobnih, vrijednih i talentiranih mladih ljudi koji imaju puno toga za ponuditi i pokazati, ali na žalost teško dobiju svoju priliku. Toplo se nadam da će s vremenom biti sve više i više audicija uz pomoć kojih će novi naraštaj naći svoje mjesto u kazalištu.
Koji je ključni problem kulturne politike RH prema kazalištu? Prema slobodnim umjetnicima?
Mislim da u ovim teškim uvjetima u kojima trenutno živimo politika RH izdvaja poprilična sredstva za kazališta. Međutim problem se javlja u strukturnoj organizaciji kazališnog sustava. Većina novaca odlazi na umjetničke projekte koji se stvaraju unutar kazališnih kuća i festivalskih događanja, a slobodnim umjetnicima koji nisu pod zaštitom određene kazališne kuće i njihovim samostalnim projektima ostaje da se bore isključivo svojim privatnim entuzijazmom.
U autorskom projektu Ivice Boban i studenata, odnosno u tom trenutku-već akademskih glumaca ste zablistali. Kritika je pohvalila upravo vaše “maske”. Osobno mi je bila najdraža Sandra, sponzoruša iz Splita. Međutim, predstava je igrala premali broj put. Koga kriviti?
Predstava Samo bez emocija igra se u Centru za kulturu Trešnjevka i nastala je zahvaljujući velikoj želji za radom i ljubavi prema kazališnom poslu nas sedmero netom diplomiranih mladih glumaca uz pomoć naše profesorice Ivice Boban kojoj se i ovim putem želim zahvaliti. S obzirom da nismo u klasičnom kazališnom sustavu već od prve probe susretali smo se sa brojnim problemima, prije svega financijskim i to je jedan od razloga što na žalost predstavu ne možemo igrati onoliko puta koliko želimo. Bez obzira na sve, mi ne odustajemo od borbe za život našeg projekta jer nam je svima prirastao srcu. Predstava Samo bez emocija meni je osobno važna iz dva razloga. U njoj sam odigrala svoje prve profesionalne uloge kao diplomirana glumica, ona me po završetku Akademije “pustila” u kazališni svijet. Također ostat će mi nezaboravna po prekrasnom i inspirativnom radu u kojem sam istinski uživala. Sve moje maskice koje su se za to vrijeme stvorile obogatile su mi život i učinile ga veselijim. Uživam u apsolutno svakoj izvedbi.
Sve maske, kako u predstavi Samo bez emocija tako i u Exitovoj Sutra (ni)je novi dan igraju na stereotipe i sigurnu “komičnost”, međutim opasnost se krije u podržavanju tog vrijednosnog sustava. Zar ne?
Podržavanje tog vrijednosnog sustava – ovisno s koje strane gledamo. Istina je da se na sceni pokazuju stereotipi. Moja Sandra i Nediljka jesu stereotipi ali smatram da su i kritika društva. U maskicama se prenaglašavaju određene ljudske karakteristike koje nam tako na jasniji način predstavljaju svijet u kojem živimo. U maskicama se ogledaju mane svijeta i ljudi oko nas, mane koje čuče u svakome bez obzira koliko ih se trudili prikriti. Ovo je predstava koja govori i publici, a i nama samima koji ju igramo, govori: ovo što gledate i pokazujete jest smiješno ali nemojte zaboraviti da ste upravo to vi i svijet koji ste stvorili. I dok se smijemo trebali bi moći vidjeti da se smijemo samo sebi.Moja bizmis vuman iz sela Livaja u publici izaziva salve smijeha ali ja se nadam da barem nekad probudi u nekome svijest da smo upravo takvu ženu postavili na jedno od vodećih mjesta jednog hrvatskog grada.
Nadam se da ova predstava može okrenuti ljude prema svojim privatnim manama kako bi ih priznali jer tek se u tom trenutku nešto može početi mijenjati. Moja Matilda bi nam svima rekla: kako kaže moj Krleža “…Čovjek živi od straha u krdu, i tu se njuška i od toga njuškanja stvara svoje vjere i bogove, i tu se tako smiono bori da postane čovjekom. Ali da li sam i ja čovjek? Sumnjam, jer kad bih doista bio to, priznao bih sebi davno već da nemam snage da to budem, dakle da nisam to što mislim da sam, i što bi trebalo da jesam, a to što spasavam svoje vlastito dostojanstvo mislima, uzvisujući značenje svoje pojave iznad ove neljudske stvarnosti isključivo samo u mislima, kao da nisam to što jesam, time još uvijek nisam izmijenio poniženje svog vlastitog dostojanstva ni za mrvu…”
Uvjerenja sam da komedija nema (ili nikada i nije imala ulogu) kritike ili emancipacije. Kako vi to vidite?
Mišljenja sam da kvalitetna komedija ima veliku ulogu kritike samo što često puta poneseni smijehom zabravimo o koliko bitnih stvari ona progovara. Na četvrtoj godini Akademije na glumačkoj klasi moj dragi profesor Bobo Jelčić je rekao da za stvoriti dobru predstavu moramo se uvijek pitati da li imamo nešto za reći i što želimo reći i ako to na sceni kažemo napravili smo dobar posao i onda žanr više nije važan.
Glumački posao je u današnjem vremenu poprilično nezahvalan jer ne donosi nikakvu garanciju ni sigurnost. Mislite li da je uvijek tako bilo i / ili to uvijek ovisi o glumcu-pojedincu?
U životu nam je uvijek potrebno malo sreće. Moja Sandra kaže: “Bolje se rodit’ bez one stvari nego bez sriće.” Bez obzira koji posao u životu odabrali nikada ne možemo znati koliko će nam sigurnu budućnost on donijeti. Ostaje nam samo da radimo puno i da volimo puno to što radimo jer tada rezultati, još uvijek optimistično vjerujem, ne mogu izostati. Potpune sigurnosti nema i nikada je nije ni bilo, kako u ovom poslu tako i ni u drugima. Ali Katharine Hepburn kaže: “Ako uvijek radite ono što vas zanima, barem je jedna osoba na svijetu zadovoljna.” A to je po meni isto mnogo.
Jeste li za ili protiv ansambala i zašto?
“…U meni su se borila ona dvojica, onaj koji želi putovati i onaj koji se boji putovati…”, napisao je Kafka u Pisma Mileni. Biti dio ansambla ima svoje pozitivne i negativne strane. Pruža onu, svima nama ugodnu, sigurnost. Kao osobi sa nedavno završenim fakultetom pod tim trenutno mislim ponajviše financijsku. Također kao mladoj glumici daje veliku mogućnost konstantnog i kontinuiranog rada. Ali s druge strane ansambl ipak jest neka vrsta okvira koji prijeti opasnošću da nas uspava namećući nam rutinu, što je pogubno kako za kazalište tako i za život.
Na čemu novom radite i gdje vas se može vidjeti?
Kao što sam rekla na početku trenutno sam u projektu Borisa Bakala na Dubrovačkim ljetnim igrama, a nadam se i vjerujem da će i u idućoj sezoni biti novih projekata.
Srđan Sandić