Sloboda u rezervatu: Prvo su došli po ugostitelje…

Kako bi Tin Ujević doživio zatvaranje kavana? Da ga je - njega, velikog pjesnika kavane - neki dekret odozgo zadržao vani, pred vratima Blata ili neke druge kavane u kojoj je ispisivao mozaik svoga opusa, stih po stih, papirić po papirić, u stolu u kutu, s politrenkom u malom bokalu ispred sebe?

Kad su u novom valu postrožavanja epidemioloških mjera u subotu “pali” kafići i restorani, zahuktala se rasprava u kojoj se opet pokazalo koliko smo kao društvo duboko podijeljeni. Zapravo, nije to rasprava, više je nalik bacanju buzdovana iz dva srednjovjekovna tabora: na jednom je brdu Gradec, na drugom je Kaptol, a između je Krvavi most. Tako nekako.

Fanovi restrikcija likuju, ostali žale. Petokoronaši jedva čekaju priliku da omraženog susjeda prijave kovid redarima jer mu je za Božić došlo šest, a ne pet članova obitelji. Puno snažnih emocija je oslobođeno na obje strane: samodopadne zadovoljštine, žuči i ogorčenja. I tuge, ali o tome malo kasnije.

Ništa od tih emocija, uglavnom toksičnih, nije se razblažilo u danima nakon uvođenja zabrane rada ugostitelja. Jučer u Splitu, čovjek je snimio McDonalds u trgovačkom centru, redove pred blagajnama, prepun restoran. Snimao je mobitelom, čuje se i njegov glas. “Sramota, sramota”, govori slomljeno. U isto vrijeme na drugom kraju zemlje, inspekcija daje nalog istarskom ugostitelju Antoniu Debeljuhu da ukine uslugu drive-in posluživanja kave koju je, poštujući sve propisane mjere, uspostavio dan ranije, kako bi spasio svoj posao i sačuvao zaposlenike. Mali Debeljuh ne može ono što može veliki McDonalds. Tiranija ima svoju logiku, koja ne poznaje red ni zakone morala. Nije ni čudo da ljudi pucaju, metaforički i doslovno.

Malo ulja na razbuktalu lomaču: najavljuju se i daljnji epidemiološki koraci prema istrebljenju virusa ili potpunom uništenju ekonomije. Što god dođe prvo! Zasad je, naravno, izvjesnije potpuno uništenje ekonomije. Poduzetnici traže hitno razrješenje ministra gospodarstva Ćorića, ali to je kao da je netko zavitlao buzdovanom s Gradeca. Dobacit će do Krvavog mosta, ako i to. Isprika zbog defetizma.

Za one koji ne mogu shvatiti dalekosežnost problema istarskog ugostitelja Debeljuha, evo male pomoći od Martina Niemöllera.

Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.

Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.

Zatim su došli po sindikaliste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalist.

Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant.

Kada su došli po mene,
više nije bilo nikog
da se pobuni.

Dok čekamo kako će država odgovoriti na pitanje o bizarnom srazu između povlaštenih velikih i ugnjetavanih malih, između korporativnog McDonaldsa i privatnog drive-ina, između fitness centra kojemu je rad zabranjen u trgovačkom centru koji normalno radi – vratimo se na pitanje tuge zbog zatvorenih lokala. Odakle tako snažni osjećaji Hrvata prema kafićima? Može li nam ih objasniti naša književnost?

Ima biti da smo, kao narod, nekako organski srođeni s kavanom, gostionicom, krčmom, kafićem. Nitko o toj simbiozi, koja je i blagotvorna i otrovna, nije bolje pisao od Veselka Tenžere. Prezirao je elitizam, mrzio da se narod sili ići u kazališta, govorio da mu je filozofiranje za šankom dragocjenije od bilo koje premijere. Tim je stavom budio žestoke kotroverze, napadali su ga, ali ga nisu prestajali čitati, nisu mogli. Uzmite njegovu “Slobodu u rezervatu” (Moderna vremena, Zagreb, 2012.) da vidite zašto.

Kako bi Tin Ujević doživio zatvaranje kavana? Da ga je – njega, velikog pjesnika kavane – neki dekret odozgo zadržao vani, pred vratima Blata ili neke druge kavane u kojoj je ispisivao mozaik svoga opusa, stih po stih, papirić po papirić, u stolu u kutu, s politrenkom u malom bokalu ispred sebe? Zamišljam to kao prizor iz serije Stranger Things: Tin u svom dickensovski ofucanom kaputu, u nekom maglovitom prosinačkom danu kakav je ovaj, zarobljen u memljivoj dimenziji postojanja, u nekom gnjilom podzemnom svijetu koji je skoro isti kao ovaj naš, samo što dolje nema radosti – samo svakidašnja jadikovka. I Tin, kao izgubljeni dječak u strahu od jezivog Demogorgona, visi pred vratima lokala kao neko ojađeno zvono, gleda u karton s rukom napisanom obavijesti “Zatvoreno dekretom odozgo”, preobražen najednom u pripadnika klase kojoj je on sam nadjenuo ime: ljudi za vratima gostionice. Ima li veće tragedije za našeg barda?

Ujević je znao reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačava i vinskih podruma (Foto: Wikipedia)

“Dosta ih kola po gradu od rakijašnice do rakijašnice. Njihova šuštava i smušena dikcija svjedoči da su mjesečari koji predaju saopćenja s Kumovske Slame. Svakako je bolje da govore nego da pišu, ako je dno pomalo prazno. Po rakijašnicama se obrazuju pripovjedači. Epoha besjednika spava u rodoljubivim podrumima vina”, piše Ujević u eseju objavljenom 1938. godine.

Tin je znao reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačava i vinskih podruma. “Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci” – napisao je. To je možda objašnjenje te duboke veze s birtijom, sa šankom.

Ne budi gašenje kafića toliko emocija zbog ukidanja mjesta za konzumaciju pića nego zbog ukidanja zajednice koja se stvorila na tom mjestu. Lako je za piće, za to ćemo se snaći, možda kao junak Petokoronaša, prvog romana o životu u doba korone, koji je divlje izlaske u prvom valu epidemioloških mjera proljetos zamijenio druženjem na novozagrebačkim klupicama.

“U nimbusu alkoholne magle svi su ljudi, za ovaj put, kao i drugom prilikom braća. Sjetio sam se da je historija u jednom periodu bila domen kavedžija i gostioničara. To je bilo vilinsko doba grabancijaša. A danas, u epohi najvećeg razmaha, nismo stigli ni do cocktaila”, piše Ujević.

Takav je, bratski, odnos u zajednicama koje su se oformile izlaženjem u Kolaž, Jabuku, Kino Europa, Kinoteku, No sikiriki… Neka od ovih mjesta u Zagrebu zatvorila su se trajno i prije najnovijeg dekreta, neka ne priznaju poraz nego se još žilavo bore za opstanak… I ako u toj borbi uspiju, bit će to zbog zajednice, zbog bratstva.

 

*Maja Hrgović nagrađivana je novinarka i književnica. U Biblioteci Arteist objavljena su dvije njezine knjige, roman Živjet ćemo bolje i zbirka eseja Žena, majka, glupača. Komplet od obje knjige dostupan je po akcijskoj cijeni od 130 kuna, a dostava je besplatna. Naruči na info@arteist.hr, a uz svaku narudžbu poklanjamo ti i Arteistov blokić.

Ostala izdanja Biblioteke Arteist pogledaj ovdje.

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More