Sloboda nije jednostavan domaći zadatak

macdowellVozač koji me u četvrtak dovezao s bostonskog aerodroma brbljavi je katolik, gorljivi zagovornik oružja, fanatični lovac, otac četiriju odraslih kćeri od kojih su se tri skrasile u dobrostojećim obiteljskim aranžmanima, a četvrta će u listopadu, na svoj 24. rođendan izgubiti nevinost, nakon što se sa svojim zaručnikom, također agilnim katolikom, pet godina suzdržavala od predbračne penetracije. Njegov mu je budući zet nedavno svečano objavio da će se kresnuti na taj dan, i njemu je drago što je informiran o tome.

Neke je umjetnike već vozio u koloniju MacDowell, u kojoj ću ja provesti narednih pet tjedana. Kaže da se dobro snalazi na imanju: prvo ću se morati prijaviti u dvorcu, uzeti paket s uputama i ključevima, a kasnije će me odvesti do mog studija.

I on će, čeznutljivo je uzdahnuo, možda dobiti priliku da tamo dorađuje svoje memoare: radni naslov je “Tajne iza volana”. Naslov mu je predložio Stephen King. Upoznao ga je dok je radio kao vozač elitne kompanije čiji su klijenti često bili političari i holivudske zvijezde. Nagledao se svega: ispričao mi je kakva je Mel Gibson svinja, antisemit, nasilnik i obiteljski zlostavljač, kako u pijanstvu podemoni i premlaćuje ljude, a onda skandale zataška novcem. Od zvijezda koje je vozio, najviše mu se svidjela Cameron Diaz, ona je zabavna. O svemu će tome napisati bestseler, samo mora pričekati još dvije godine koliko treba da mu istekne stavka ugovora o diskreciji.

Prošlo ljeto bila sam u New Yorku, u drugoj prestižnoj koloniji koja iz fanatične mecenatske vjere u umjetnost pruža pomno odabranim autorima iz svih disciplina da dio godine provedu u luksuznoj osami, na zelenom imanju s jezerom, bazenom i teniskim terenom i botaničkim vrtom i knjižnicom, u raskošnim odajama i prostranom studiju, s neprimjetnom poslugom i hranom koju priprema inovativni kuhar. Znala sam da me i ovdje očekuje isto; čak sam bila pripremljena i na to da ću, nakon New Yorka, biti možda mrvicu razočarana MacDowellom. Ali, kad je vozač skrenuo na šljunčani prilaz koji je vijugao kroz šumu prema dvorcu koji se bijelio između stabala, oboje smo ispustili glasan, očaran uzdah.

Moram priznati da se nisam lako dala nagovoriti da pišem o životu u rezidenciji i da pet tjedana na Arteistu vodim ovaj dnevnik. Kao novinarki, puno bi mi lakše bilo pisati o, recimo, teškim uvjetima rada u tvornici cementa. Ovdje nema drame. Nema muke, nema borbe za opstankom, neisplaćenih minimalaca. Samo gomilica povlaštenih piskarala i parazita kojima je sjekira pala u med i sad likuju. Ljudi ne žele čitati o tome, to ih iritira, vjerojatno s pravom.

Zašto ipak pišem ovaj dnevnik? Iz sebičnih razloga, zapravo: postoji nekoliko dvojbi koje me more i kojima iznenađujem samu sebe. A najbolji način da ih razriješim je onaj koji je tako dovitljivo objasnila Flannery O’Connor: “I write because I don’t know what I think until I read what I say.”

U svom stvarnom životu, zasićenom malim, podnošljivim čemerima svakodnevice, koji isključuju mogućnost maratonskog dokoličarenja, ne razmišljam puno o smislenosti ovoga što pokušavam napraviti. (U zbirci Friend of my youth Alice Munro, koja je također bila stipendist MacDowella, naišla sam na citat kojim Munro, s prikrivenim cinizmom, određuje brak kao štit od ekstremizma čovjekove prirode; „…marriage protects (him) from a frigid parsimony or a luxuriant sloth, from squalor, and from excessive sleeping or reading, drinking, smoking, or freethinking“. Ovdje više nemam taj štit – braka, roditeljstva, iscrpljujućeg krpanja kraja s krajem. I bez tog štita, spopadaju me opasne stvari. Luxuriant sloth. Excessive freethinking.

Život u koloniji zna paralizirati umjetnost. Trenutno, moj je kašalj višestruko produktivniji od mene. Došla sam ovdje osoviti na noge strukturu novog romana. Nisam još napravila ništa. Jer zapravo ne moram, po prvi put u dugo vremena, napraviti ništa. Nemam dedlajn. Nema pasivno agresivnih urednika koji se kao neka iritantna sjena nadvijaju nad moj raspored. I usprkos tome – ili upravo zbog toga – još ništa pametno nisam napravila.

Imanje obuhvaća hektare i hektare bjelogorične šume, premrežene stazama koje vijugaju od jednog do drugog studija. Svaki je studio udaljen od ostalih, i svaki je prostrana, prelijepo uređena drvena kuća s trijemom, kaminom, fantastičnim pogledom, poviješću. Imena ljudi koji su stvarali ovdje stoje ispisana na drvenim tablama koje, bizarno, nalikuju na male nadgrobne spomenike. Moj studio zove se Star. Imena umjetnika – skladatelja, dramskih pisaca, pjesnika, slikara – počinju se izlistavati od 1911. godine. Alice Walker je bila ovdje. I Philiph Roth. Alice Sebold. Munro. Franzen.

Ovdje provodim dan; budim se rano, odbicikliram do dvorca gdje se do 8.30 poslužuje topli doručak, pokupim New York Times, svratim u knjižnicu, jedinu zgradu u kojoj ima internet, i zatim se kroz šumu, nizbrdo, sjurim do studija. Čitam i pišem do podneva, tada otprilike stiže ručak; pred vrata studija dostavlja ga diskretno gospodin Blake, dragi čovjek koji je ovdje, među umjetnicima proveo čitav život. On je hodajući leksikon američkih umjetnika 20. i 21. vijeka. Popodne prolazi u pisanju, drijemanju, šetnjama šumom. Jučer sam otkrila da se, ne tako daleko odavde, nalazi malo jezero. Nakon večere su obično prezentacije. Netko odluči pročitati komad memoara koji je ovdje napisao ili predstaviti dokumentarac koji ovdje montira. Neke od tih prezentacija bacaju me u očaj. (Ovdje, među hrpom konceptualaca i larpurlartista, ovo možda ne bih oglašavala, ali među nama, često bih zapravo mirne duše potpisala onaj iznervirani poklič „Art won’t save the world. Go volunteer at a soup kitchen, you pretentious fuck!“) Pisat ću još o ovome.

U međuvremenu, brine me ovaj moj produktivni kašalj. Traje već desetak dana i podjeća na upalu pluća. Možda sam paranoična. Ne bih htjela da mi se opet dogodi susret s brutalnim američkim zdravstvom, u kojemu sam financijski nastradala prošle godine u New Yorku, kad sam dobila upalu mokraćnih puteva i običnu kuru antibiotika platila četiristo dolara.

 Maja Hrgović

*Tekstovi Maje Hrgović, autorice romana Živjet ćemo bolje (biblioteka Arteist, 2013.), o životu u koloniji MacDowell, izlazit će na Arteistu ponedjeljkom i srijedom.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...