Isprazni stereotip o radničkoj klasi

Sleaford Mods
Sleaford Mods, dva ne baš talentirana tipa sa sjevera Engleske, lani su podigli zapanjujuće veliku prašinu na glazbenoj sceni. Najkraći opis onoga što rade jest “najsirovije moguće repanje na jednako sirovu i neukusnu glazbenu podlogu“. Premda stilski – ako se za nekog tko uopće nema stila može koristiti ta riječ – najviše podsjećaju na Mikea Skinnera i njegov „uradi sam“ The Streets, kritika će ih zbog sirovosti i opsjednutosti temama „o istini poznatoj samo onima s dna društva“, radije staviti u kontekst izvornog punka.

To što s punkom nemaju nikakve veze – izvorni punk bio je „teror mladosti“ protiv svijeta odraslih, a ovdje je riječ o dva cinika koji su zakoračili u peto desetljeće života – nije smetalo kritičare da ovu tezu ponavljaju u gotovo svakoj recenziji.

A kad netko ima auru borca s dna društva koji govori o problemima onih s dna, onda, predvidljivo, za medijsku pažnju udara po po ostavštini Margaret Thatcher (zanimljivo, dolaze iz istog mjesta kao i ona) i glazbenim vrijednostima onih koji su, po njihovom mišljenju, izdali rock i radničku klasu. S obzirom da kod nas scena baš i ne funkcionira, lakše je komparaciju prebaciti u političke okvire: kao što su netalentirani Hrvatski laburisti napadali na HDZ da se pozicioniraju, pa onda na „etablirane lijeve“, tj. SDP, da uzmu svoje mandate, tako su i Sleaford Mods u borbi za svoj dio kolača udarili prvo po konzervativnoj ikoni, a zatim i na (glazbeno) najveću vrijednost radničke klase, a to su u Britaniji, ma što mislili o njima, u zadnjih 20 godina bili Oasis.

Proljetos su, baš kad se album Divide and Exit trebao najviše promovirati, preko NME-a svima poručili da bi poslije tačerizma protestne pjesme trebale biti posvuda, a direktno Noelu Gallagheru da zbog ostavštine Oasisa ima „krvave ruke“. Pravo je čudo da je svadljivi Noel toliko čekao da odgovori. A onda im je, ovog mjeseca, s istog mjesta, NME-a, uzvratio u svom stilu: „Da, imam krvi na rukama, i šampanjac u kadi“.

„Bilo bi zabavno, u Knebworthu (misli na dva koncerta Oasisa na kojima je bilo po 150.000 ljudi), ne bili? Dobro večer dame i gospodo, i sad kad smo svi ovdje – dok su svi ljudi iza na acidu i E-u – ‘ajmo sad jedan aplauz za rudare! Jeee! Odjebite!”

Iako su formalno meta bili Sleaford Mods, Gallagher je udario po svim „lijevim“ bendovima, antijunacima radničke klase, koji osim izvikivanja parola za zbijanje redova ne nude ništa više. A ujedno i po kritici koja (iako najčešće nema nikakve veze s radiništvom) potpuno točno zna koji ljudi pogađaju osjećaje društvene klase u izumiranju.

Ako se vratimo u 90-e i krvave ruke, onda mi je prva asocijacija Rage Aganist The Machine. Lijeve ikone iza sebe su ostavile manje-više isprazno ljevičarenje i cijeli im se opus, Gallagherovski rečeno, može svesti na onu „ajmo pljesak za rudare“, dok s glazbene strane mogu odgovarati za nastanak nu-metala, ponajvećeg „zla“ koje je zadesilo rock-glazbu.

Dakako, nije to njihov speficifični problem, bendovi s jednom nijansom postoje i izvan angažiranog žanra, no površna angažiranost ponajviše se ističe od svih jednodimenzionalnosti. Osobno smatram da su Scissor Sisters time što su tisuće i tisuće heteroseksualaca na brojnim festivalima diljem svijeta natjerali na plesnu ekstazu daleko angažiraniji od bilo kojih lezbi koje su se primile gitara i otkrivale gay(friendly) publici „istine“ koje ta publika i sama zna, jednako kao što je i Oasis daleko angažiraniji od Sleaford Modsa. Od svih stihova koji su ispisani iz Gallagherovog pera, do današnjih dana najcitiraniji su ostali [Tweet “”Is it worth the aggravation to find yourself a job when there’s nothing worth working for“”], za koju će s opravdanom samodopadnošću Noel reći da vrijede jednako i danas u ovim recesijskim vremenima. A ostali su upamćeni baš zato što nisu bili zatrpani s pedeset drugih na isti kalup. Naprotiv, „prodani“ su masi uz 20-ak izvrsnih pjesama koju su te iste mase prigrlile baš zbog tog što su željele „bjesniti radošću“, a ne „aplaudirati rudarima“.

Uostalom, i Manic Street Preachers su se u refrenu veličanstvene „A Design For Life“ obračunali sa stereotipovima koji se vežu uz radničku klasu („We don’t talk about love, We only want to get drunk“), a i dvadesetak godina poslije situacija se nije nešto promjenila. I na dnu društva ima mjesta za ljubav i druge pozitivne emocije, a ne samo bijes, cinizam i želju za opijanjem. Ma što Sleaford Mods i kritika koja ih gura mislili o tome…

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...