Slano tijelo u slanoj sobi

Žuži JelinekOtišao sam do studentskog centra u Savskoj. Trebaju mi papiri za vađenje iksice, moram počet jest nešto sa žlicom, salate i povrće u menzi. Osjećam da me hvata neka viroza, moram nešto napraviti za svoj organizam. Ne mogu si priuštiti da me zadesi neka boleština sad pred početak predavanja.

U Đakovu mi je mama svako jutro mikserom izmiksavala celer, raštiku i mrkvu, sve iščupano iz naše bašće, ništa špricano, osim mojom rigotinom kad bi se u ponoć preko bašće mrtav pijan vraćao s koncerta, a mama me ujutro takvog ubljuvanog, iscrpljenog tetošila tim zdravim napitcima. Do podne bih bio svjež kao ružica.

Nakon što sam izvadio potrebnu dokumentaciju pogledao sam malo oglase na panou u holu studentskog centra. Možda neka potentna studentica iz Dalmacije traži poduku iz suvremene hrvatske književnosti, a zauzvrat u svojoj studentskoj sobi nudi simulaciju dalmatinskog čuvenog običaja penjanja po pršut na slaninom premazan jarbol, taj jarbol bi bio moj… ovaj put bih ga nazvao po slavonski, pivac ili buđ.

Nisam nažalost našao nikakav takav oglas. Ali sam vidio neki za Slanu sobu. Udišeš morsku sol i to te štiti od viroza, seboreje, osipa… Jebenica, jer baš mi se pojavio neki sitan osip na guzovima, to je valjda od promjene zahodske školjke. Slana soba, dobro zvuči. Možda će me tamo dočekat neka privlačna pripremljivačica za ulazak u nasoljenu sobu. Cijena tretmana nije skupa, 70 kuna, to su tri i pol piva u Limbu. Zašto ne, treba mi malo druženja s privlačnim ženama, jednim udarcem za male pare ubijam dvije muhe, razgovor i druženje s dobrom ženskom i rješavanje viroze i osipa na guzovima.

Ništa, idem, ta se Slana soba, piše na oglasu, nalazi na Cvjetnom, tamo je blizu Sava, pa nakon tretmana mogu otići gledat kako se studenticama pod uznojenim majicama talasaju dojke dok dahtavo trče po nasipu u bezglavoj želji da skinu salaste naslage nakupljene žderanjem u studentskoj menzi.

U Slanoj me dočekalo razočaranje, kako to uvijek i biva kod nas sanjara – za tretman me pripremila neka punašnija ženska tamo iz mog kraja, iz Valpova. Majka troje djece, a samo je tri godine starija od mene. Kad sam je vidio, uplašio sam se. Otkud joj sva ta djeca koju mora vodit na posao jer joj je sva obitelj ostala u Slavoniji, pa joj osim muža nema tko čuvati djecu, a za vrtić nema para jer joj biznis sa solju još nije krenuo, kako mi se požalila.

Slana sobaZar to i mene čeka nakon studija, zapitao sam se grozničavo na ulasku u hermetički zatvorenu slanu sobu? Zar ću se vratiti, s diplomom ili bez nje, u to usrano Đakovo i tamo s nekom sličnom ovakvom tamaniteljicom svega što se može izrezati i izvući iz svinje, zasnovat obitelj, na vrat si nakopat dječurliju koju će moj stari kao u romanima Dostojevskog šokirati svojim pijanim ispadima?

Moram to izbjeći po svaku cijenu, moram naći neku puricusmlincojedastu Zagrepčanku, toliko krležijanski slabokrvnu da ne može skrbit ni za mačku, a kamoli podnositi trudnoću i podizanje djece. I da ima neki naslijeđeni stan, a novcem od kombajniranja mog starog ćemo ga adaptirat, zatvorit balkon u lođu gdje ću po uzoru na Zolu četvrtkom organizirat literarne kružoke.

Nakon što sam se izinhalirao u slanoj sobi otišao sam do nasipa i pored rijeke se u gustišu skinuo u gaće, peklo me svuda po koži, sol iz slane sobe uvukla mi se u kožu. Gledao sam prema Novom Zagrebu i pitao se iz kojeg će dijela Zagreba dospjeti moja djevojka, hoće li biti tu iz Novog Zagreba, ili iz Centra, ili Sesveta, Dubrave. Ja bih zapravo najradije da je iz Novog Zagreba, nekako imam osjećaj da tu žive najbolje cure i taj mi se dio Zagreba kojeg je tako privlačno opjevao pisac Edo Popović čini najpitomiji. Jedino mi ga je malo zgadio pisac Miljenko Jergović koji je u svom opsežnom romanu Sprda se sam sa sobom u ponoć na duhove opisao kako njegov junak jebe u Sopotu neku ružnu žensku koja peče ćevape u sopotskom Rubelju i sva ko kuga smrdi po zagorenom ulju, struljenom, faširanom mesu.

Kako jebeno umobolno. Bolje ću se držat atmosfere iz Popovićevih romana. Kod njega se i starci od sedamdeset godina jebu na nekako normalan, prirodan način. Popović ima baš neki dobar elan, kad ga čitaš poželiš Žuži Jelinek pozvati u Vincek na kolače, a poslije u kino.

I moram pročitat Popovićev priručnik za hodače, jer bih baš malo brijao okolo po planinama kojih kod nas u Slavoniji baš i nema. Zato smo i svi takvi neki škembasti – osim Stanka Andrića, jer on stalno piči negdje okolo po samostanskim knjižnicama pa mu prašina iz prastarih knjiga uništi tek.

Klonit ću se svojih Slavonaca u Zagrebu, pogotovo pisca Nenada Rizvanovića, svaki Slavonac dobije u Zagrebu na licu taj neki specifični loj od kojeg mu se, posebno kad ga snimaju TV kamere kao Rizvanovića, čelo bliješti kao zadak muhe govnare. Meni je, nadam se, jednosatni boravak u slanoj sobi, osim na pluća, djelotvorno djelovao i na ten. Jedino mi je žao što se za te pare koje sam da za kuru, nisam u sobi skinuo potpuno gol i uvaljao se u sol razasutu u grudama po podu. Jer onda bi mi se ljekovita sol uvukla i spolovilo i dala mu morsku, galebarsku snagu, koja će mi, toplo se nadam, itekako trebati sad kad počnu predavanja.

Slana sobaAko još ijednom odem u Slanu sobu, to ću napraviti, za te pare imam pravo, samo poslije moram iz soli povaditi stidne dlačice da me ne skuže kakvu sam si solnu kupku priuštio jer bi mi drugi put sigurno to dodatno naplatili; onoj Slavonki tamo virila je iz očiju želja za što većom zaradom kako bi tu svoju djecu, uz nužnu prehranu, mogla još i upisati na jazz-dance.

Pun neke nove snage vratio sam se doma na obarenu salamu iz Lidla i Simfonija vino. Kad sam se malo pripio navirio sam se kroz prozor prema Limbu. Nikog unutra, osim onog novinara Novosti Stanka Lasića koji unutra visi postojanije od posmeđenog aparata za kavu. Pomislio sam kako bi se ovako slanast i nabrijan višesatnim stajanjem pored rijeke mogao otići malo uvaljivati konobarici sa svojim književnim spikama. Navodno u Limbu uvijek zapošljavaju bivše studentice sa Filozofskog, tako da sa uglednom klijentelom mogu ravnopravno dijalogizirati o opisima krikova zlogukih sova u romanima Sibile Petlevski.

Jebenica.

Ali bolje ne, neću se nametat konobarici, bolje da se očuvam za predavanja i ženske na njima. Dan prije predavanja otići ću još jednom u Slanu sobu i fakat se čitav uvaljat u morsku sol. Takav slan bi za početak, prije nego se prebacim na Zagrepčanke, mogo poštukat neku od studošica iz Dalmacije. Kad me liznu po ćosavim prsima imat će osjećaj da ližu nekog Juru ili Franu iz svog dalmatinskog kraja, a ne mene, Pavla, kako me već nazvao moj ludi stari iz gotovo morbidne naklonosti prema prošlom papi Ivanu Pavlu Drugom.

Književna groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More