Skrivena ljubav: Zovi me svojim imenom i prepoznaj se u mojim očima

Skrivena ljubav (Call me by your name, 2017., 132 min)
Režija: Luca Guadagnino
Scenarij: James Ivory
Uloge: Timothée Chalamet, Armie Hammer, Michael Stuhlbarg, Amira Casar, Esther Garrel, Victoire Du Bois

Postoje filmovi koji su veliki u svojoj bombastičnosti i posljedičnoj popularnosti. Postoje i oni koji su pak sadržajno veliki, iznimno cijenjeni, katkad i kultni, no ostaju na razini dragulja, često skriveni od očiju šire publike. A tu su i oni uratci veliki u svojoj suptilnosti i prirodnosti, sveobuhvatni u idejama i temama te autentični u njihovoj realizaciji, a koji se svojom univerzalnošću uspiju probiti i izaći iz mraka “anonimnosti”. Ili, u ovom slučaju, iz (mraka) ormara. Call me by your name ilitiga Skrivena ljubav upravo je takav film. Snimljena u sjevernoj Italiji, u američko-talijansko-brazilsko-francuskoj produkciji i s budžetom od 3,5 milijuna dolara, ova ljubavna drama o odrastanju od svoje premijere na festivalu na Sundanceu u siječnju 2017. nije prestala dobivati nagrade i priznanja (za sada ukupno 179 nominacija i 66 nagrada), među kojima su i četiri nominacije za zlatni kipić. Negativno nastrojenih kritika gotovo da nema, osim onih koje film prozivaju zbog nedovoljne seksualne eksplicitnosti, optužujući ga za konformizam. Stavimo li to na stranu, ova poslastica jednaku količinu hvale dobiva od gledateljstva naklonjenog umjetničkim filmovima i mainstream publike. Postoji li tajni sastojak Skrivene ljubavi, koji je čini tako sveopće prihvaćenom i neodoljivom?

Temeljen na priznatom istoimenom romanu Andréa Acimana iz 2007. godine, film Call me by your name vodi nas u ljeto 1983., “negdje” na ranije spomenuti sjever Italije, i upoznaje nas sa sedamnaestogodišnjim Eliom (Timothée Chalamet), talijanskim Amerikancem koji sa svojim roditeljima živi u prekrasnoj, prirodom okruženoj vili, a vrijeme provodi svirajući gitaru i klavir te transkribirajući note. Narednih šest tjedana ubrzo će poprimiti nešto drugačiju, neočekivanu i njemu do tada nepoznatu kvalitetu, kada im u kuću dođe Oliver (Armie Hammer), novak kojeg je njegov otac arheolog odabrao kao pomoćnika u pisanju znanstvenog rada. Ono što prvo počne kao blaga netrpeljivost ubrzo preraste u odnos s kakvim niti jedan od njih nije računao.

Snolik i spor poput vrućeg ljetnog dana, Skrivena ljubav prvenstveno je film atmosfere, time bivajući u potpunoj opreci s poznatim nam, užurbanim i tehnologijom opsjednutim načinom života u sklopu kojeg smo sadržajno i podražajno bombardirani sa svih strana, s rijetkom mogućnošću predaha i osluškivanja tišine – kako one oko nas, tako i one u nama. U Skrivenoj ljubavi, svi podražaji dolaze iz neminovnog stapanja s prirodom, iz uživanja u svježe obranom voću, iz pogleda na nečije polugolo i kapljicama vode prekriveno tijelo, iz osjećanja vlati trave pod prstima, pedala bicikla pod stopalima i zvuka klavira ili gitare u ušima. Time je sam čin življenja, tako bazičan i u srži jednostavan, uprizoren u svoj svojoj nabujaloj senzualnosti, koja mu i jest prirođena – no tek ogoljenim življenjem daleko od vreve, u suncem okupanoj prirodi, tu prirođenost možemo svim čulima spoznati i u njoj se izgubiti.

I baš zato to postepeno i na momente neprimjetno međusobno osluškivanje naših protagonista, a potom i njihovo stapanje, dolazi toliko prirodno. Metaforički raj na Zemlji u kojem provode svoje dane postaje zasebni akter, treći entitet bez kojeg razvoj njihovog delikatnog odnosa ne bi ni bio moguć. Prostor u kojem se ova priča odvija time praktički daje pogonsko gorivo ljubavi kao prirodnoj sili i neosuđivački prati njene mijene. Štoviše, ta priroda podebljava i naglašava samo postojanje ljubavi kao čarobnog i u svojem inicijalnom intenzitetu zapravo krajnje spokojnog osjećaja koji ispunjava, centrira i sjedinjuje.

A to sjedinjenje najopipljivije je upravo u trenutku koji je samom djelu poklonio ime. Dok leže na krevetu gledajući jedno u drugo, Elio i Oliver na dovoljnoj su udaljenosti da bi mogli vidjeti odraz svog lica u očima drugoga. “Zovi me svojim imenom, a ja ću tebe mojim”, kaže Oliver. I premda ne mogu tvrditi da je ta izjava posljedica doslovnog uočavanja vlastitog lika u zjenicama ljubavnika, ona svakako ukazuje na dubinsko razumijevanje našeg međusobnog zrcaljenja – nazivanjem drugog imenom svojim odajemo priznanje činjenici da cjelokupnost drugoga reflektira jedan dio nas samih, možda čak onaj koji bismo mogli nazvati samom našom biti. U toj točki prepoznavanja Elija u Oliveru i Olivera u Eliju otvara se prostor za življenje ljubavi kao inherentnog čuvstva koje uzdiže, oplemenjuje i doprinosi širenju individualnih svemira.

Onoliko koliko ranije spomenuto okruženje potiče rađanje i metamorfozu te veze, toliko vremenski period pada u drugi plan. Njihova priča bezvremenski pluta po prostoru sjeverne Italije, nagnavši nas da zaboravimo kako smo u 1983. i da se razina kolektivne svijesti ne preklapa s onom naših junaka. Utoliko jače zaboli kada nas se suoči s realnošću koja cijelo vrijeme vreba iz prikrajka, nestrpljivo iščekujući kraj ljeta. No i ta bol, što naša, što njihova, dolazi spontano, bez grandioznih gesti i velikih popratnih riječi. Poput godišnjih doba koja se nenametljivo pretapaju iz jednog u drugo u treće, tako se i emocije ovog filma i njegovih likova prirodno transformiraju i nenadano prelaze iz jedne u drugu…u treću. Stoga ne čudi da se pretežita komunikacija ni ne odvija kroz govor – dodir i pogled u Skrivenoj ljubavi imaju jednaku težinu kao i izgovorena riječ. Štoviše, pogleda i dodira daleko je više od verbalnog, no upravo zato svaka rečenica koja se izusti dobiva na značaju, predstavljajući kulminaciju bogatstva koje buja ispod površine kože i obitava u pogledu promatrača.

A način na koji su tretirana ta sredstva komunikacije odražava način na koji se pristupalo i samom snimanju filma. Neovisno o tome bilo riječ o kadru vožnje biciklom, prizoru šetnje ili sceni ljubljenja, ako je suditi prema izjavama njujorškog glumca Timothéea Chalameta, redatelj je svakoj pristupao isto – bez ikakve posebne ceremonijalnosti, doživljavajući ih ravnopravnima u njihovoj važnosti. Mladom je Timothéeu to omogućilo da iz sebe iznjedri izvedbu koja mu je donijela prvu glumačku nominaciju za Oskara, čime je postao treći najmlađi glumac u povijesti nominiran za najbolju glavnu mušku ulogu. Osvajanje kipića bilo bi zasluženo, jer je u Skrivenoj ljubavi danas dvadesetdvogodišnji Timothée odigrao Elija s neopisivom senzibilnošću, suptilnošću i zrelošću daleko starije osobe, nikada ni na sekundu ne pretjerujući u gradiranju i intenzitetu emocija. Isto vrijedi za Armieja Hammera, koji se dokazao kao i više nego dostatan partner – Timothéeu glumački, a Eliju ljubavni.

Za kipića se natječe i pjesma “The Mystery of Love” američkog glazbenika Sufjana Stevensa, koja svojom mističnom lakoćom savršeno prati i obogaćuje atmosferu zadanu settingom i glumačkim izvedbama. Nažalost, nominacija je zaobišla spomenutog talijanskog redatelja Lucu Guadagnina. Skrivena ljubav treći je nastavak njegove tematske trilogije o žudnji koju sačinjavaju filmovi I am Love i A Bigger Splash. Ali nominacija je zato pripala Jamesu Ivoryju, inače cijenjenom američkom redatelju, koji je za Skrivenu ljubav adaptirao scenarij. Tematika zabranjene muške ljubavi nije mu nimalo strana, jer je još 1987. godine bio jedan od scenarista filmske adaptacije djela Maurice (s Hughom Grantom i Jamesom Wilbyjem) koju je i režirao.

Lijepo je biti svjedokom vremena koja se mijenjaju i promatrati kako tematike koje se na dodjelama velikih nagrada prije u širokom luku zaobilazilo, danas napokon sačinjavaju mainstream. Za LGBTIQ filmove oskarovski put svakako je utro Ang Leejev Brokeback Mountain, premda su daleko eksplicitniji i hrabriji filmovi postojali davno prije njega. Iako je bio nepravedno pokraden na Oskarima 2006. (“glavni” kipić pripao je filmu Crash), njegova višestruka nominiranost, kvaliteta, medijska eksponiranost, kao i njegovo rušenje postojećih paradigmi “diranjem” u dotad etabliranu sliku mačističkog američkog kauboja, doveli su do promjene mnijenja, pripremili teren i u konačnici omogućili filmu poput Moonlighta da bude okrunjen najboljim filmom na prošlogodišnjoj dodjeli.

Iako su Planina Brokeback i Skrivena ljubav po većini vanjskih parametara poprilično različiti, dubina kojom progovaraju o univerzalnosti ljubavi svakako je nit koja ih nepobitno povezuje. I premda je Guadagninov film miljama daleko od tragičnosti i težine kojom Leejeva adaptacija odiše, rečenica poput “Call me by your name and I’ll call you by mine” s vremenom će jednako odjekivati kao i Brokebackova “I wish I knew how to quit you”, a Hammerov “I remember everything” već sada pogađa istu žicu kao i Ledgerov “Jack, I swear.” Stoga duboko udahnite i prepustite se jednom od najintimnijih filmova godine koji će vas nagnati da se zaljubite u cijelu paletu ljudskih emocija – ne samo u ljubav.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...