Školski vremeplov (8): Prva hrvatska učiteljica tjelovježbe bila je prava heroina pedagogije

Njezine su novčane naknade u mirovini bile vrlo male, a razlog tomu je "nesposobnost“, kako je stajalo u izvještaju u Saboru. To je bio težak udarac o kojem ona piše: "Kao psu baciše mi kost.“

Hrvatski školski muzej, jedna od kulturnih institucija koja je svoja vrata morala privremeno zatvoriti zbog razornog zagrebačkog potresa, osim novog Instagram profila ima i blog s brojnim sadržajima o povijesti školstva i pedagogije, a Arteist vam donosi najzanimljivije teme koje su obradili djelatnici muzeja.

Blog Hrvatskoga školskog muzeja u cijelosti istražite ovdje

Knjižničarka Lea Bakić na blogu je obradila nevjerojatnu životnu priču Marije Fabković, prve žene koja je položila ispit za profesoricu francuskog, matematike i prirodoslovlja u građanskoj školi te prve učiteljicu tjelovježbe u Hrvatskoj. U želji da reformira školstvo, posebice ono “žensko”, zaradila je neprijatelje, ali nikad nije odustala od svojih postulata i ciljeva, uz rezultate koji su i danas vrijedni divljenja.

Tekst Lee Bakić uz ilustracije Hrvatskoga školskog muzeja prenosimo u cijelosti

Marija (Katarina) Fabković, djevojački Frechová, rođena je 8. veljače 1833. u Pragu. Njezin je otac bio krojač za žene, a njezina je baka imala svoju trgovinu. Majka Elizabeta, kći praškog čaraparskog obrtnika, u ono je vrijeme bila obrazovana žena. Marija Fabković je pohađala njemačku općinsku osnovnu školu u Pragu koja se nalazila uz crkvu sv. Petra. Iz tih se vremena s poštovanjem prisjeća svog učitelja Martina Sedlaka koji je gradivo ipak objašnjavao na češkom jeziku. Kasnije ga je rado spominjala u češkim pedagoškim časopisima. Više je razrede pohađala u glavnoj školi na Maloj Strani gdje se, s druge strane, češka riječ nije smjela čuti. Bilo je to vrijeme burnih i revolucionarnih događaja u Europi. Ustanak 1848. u Pragu definirao je patriotska, domoljubna, slavenska i demokratska čuvstva Marije Fabković koja je tada imala 15 godina.

Da bi se upisala u učiteljsku školu, nakon šest razreda glavne škole morala je polaziti i vježbaonicu te škole. Konačno, 1853. godine postaje učiteljica i počinje raditi u privatnoj, glavnoj ženskoj školi koju je vodila Svatova Amerlingová. Ta je škola počivala na nacionalnim, rodoljubnim načelima pa je češki bio nastavni jezik. Marija Fabković je polazila i privatnu žensku večernju školu za više obrazovanje žena gdje se s punim žarom njegovao nacionalni identitet i svijest o važnosti češkog jezika. Godine 1849. upoznala je Skendera Fabkovića, Samoborca koji je došao u Prag na studij pedagogije i filozofije. Ubrzo su oboje dobili posao u Virovitici te su ondje ostali sljedećih šest godina.

Marija Fabković. Zagreb, 1872. (Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija)

Iako su njezin rad kontrolirali školski nadzornici i pritom joj nisu bili naklonjeni, puk ju je zavolio te je među njima stekla ugled. Osim rada u školi, voljela je vrijeme provoditi u druženju s mještanima. Oni bi je pozivali na krštenja, večere, a najviše se veselila berbama. U tim je prigodama proučavala narodne običaje, zapisivala pučke pripovijesti i dječje igre te ih objavljivala u listu Štěpnice, prilogu časopisa Škola a život. Nakon Virovitice su se preselili u Karlovac, gdje su njihov dom često posjećivali Ivan Trnski, Franjo Rački, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Josip Vranicani i dr. Vodili su dinamičan društveni i politički život. Marija Fabković u to se vrijeme najviše dopisivala s Dragojlom Jarnević, Boženom Nĕmcov, Karolinom Svĕtlom i Sofijom Podlipskom. Godine 1865. odlaze u Zagreb, grad u kojem nije bila prihvaćena.

Kažnjena radom s “najzapuštenijom djecom”

Nakon nekoliko godina davanja privatnih poduka, 1868. dobiva posao u višoj djevojačkoj školi gdje je predavala ženski ručni rad 18 sati tjedno. Vladajućima se njezin rad nije sviđao, spočitavali su joj što je učenike vodila na izlete te “djevojčice upućivala u preslobodno ponašanje s dječacima”. Stoga je vrlo brzo Marija premještena na znatno lošiju poziciju – u niže razrede glavne škole, točnije u učionicu u podrumu, da radi s “najzapuštenijom djecom”. I ovdje je pokazala snagu i spremnost te ju stalno ponižavanje i podmetanje nije obeshrabrivalo. Neumorno je i dalje radila na pedagoškom, društvenom i književnom planu. Misleći da će raditi u novoosnovanoj Zemaljskoj osnovnoj školi u Zagrebu jer je u to vrijeme bila jedina kvalificirana učiteljica za građanske škole u Hrvatskoj, to joj mjesto ipak nije dodijeljeno te 1875. počinje voditi gimnastiku u vježbaonici ženske učiteljske škole. Od 1886. do umirovljenja deset godina kasnije radila je u donjogradskoj djevojačkoj osnovnoj školi.

Njezine su novčane naknade u mirovini bile vrlo male, a razlog tomu je “nesposobnost“, kako je stajalo u izvještaju u Saboru. To je bio težak udarac o kojem ona piše: “Kao psu baciše mi kost.“ Ne odustaje ni tada već odlazi u Francusku i Švicarsku na sveučilište položiti ispit za profesoricu francuskog jezika. U svemu ju je podržavao njezin prijatelj i najbitniji korespondent Davorin Trstenjak. Vrativši se u Hrvatsku, ne prestaje raditi – piše radove i prevodi na češki u češkim časopisima Ženskě listý i Divčí svĕt, s češkog prevodi na hrvatski u Smilju i Hrvatskoj. Svoje je radove tijekom života objavljivala i u Napretku, Hrvatskoj smotri, Hrvatskom pravu, Prosvjeti, Glasonoši, Gimnastici i Obzoru.

Jedina žena među osnivačima Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, 1871. (Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija)

Marija Fabković je bila prva žena koja je položila ispit za profesoricu francuskog, matematike i prirodoslovlja u građanskoj školi, bila je prva učiteljica tjelovježbe u Hrvatskoj te 1871. jedina žena suosnivačica Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. U radu HPKZ-a isticala se svojim aktivnim sudjelovanjem u rješavanju mnogih pedagoških i drugih pitanja, u pokretanju knjižnice i čitaonice u Kaptolskoj školi, u sastavljanju terminologije za ženski ručni rad i nastavu tjelesnog odgoja. Pobrinula se i za kvalitetnije opremanje udžbenika za tjelesni odgoj, pritom surađujući s češkom organizacijom “Sokol”. Čitav je život posvetila odgoju i obrazovanju djece i mladih naglašavajući važnost tjelesnog odgoja, radišnosti, moralne odgovornosti i ekološke osviještenosti. Žustro se protivila tjelesnim kaznama te se zauzimala za reformu ženskog obrazovanja. Pokretačica je Ženske biblioteke te je sudjelovala u radu Gospojinskog kluba.

“S drvenom nogom ću preplivati Savu”

Na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupini 1871. godine ostao je zapažen njezin “krasan, slobodan i ponosan” govor o jednakim pravima i položaju učitelja i učiteljica. Istupila je i protiv državne vlasti koja je dopuštala svećenicima utjecati na odgoj i obrazovanje djece. Društveni angažman Marije Fabković vidljiv je i ranije, kada 1865. osniva Učiteljsku zadrugu radi zbrinjavana siročadi preminulih učitelja. Iste je godine praškom tisku Národní listy slala izvješća o radu Hrvatskog sabora zbog čega je se naziva prvom hrvatskom novinarkom (iako će se nešto kasnije novinarstvom profesionalno baviti Marija Jurić Zagorka). Aktivirala se i u pripremama za gradnju Hrvatskog učiteljskog doma.

Hrvatski školski muzej – Pedagoška knjižnica

Godine 1903. obolijeva, amputirana joj je noga, nakon čega se često znala šaliti da će “s drvenom nogom preplivati Savu”. Sljedeće je godine sa suprugom Skenderom proslavila 50. godišnjicu braka i 40 godina svog pedagoškog rada. Sreća nije dugo trajala jer već 1905. umire Skender Fabković te ostaje sama. Skenderovu i svoju biblioteku darovala je mlađim naraštajima uz pomoć Vjekoslava Koščevića. Gubitak je ublažavala čitanjem, pisanjem i šećući pored Save. Njezina je životna energija sve više kopnjela te je naposljetku, sjedeći na svom balkonu, 1915. godine umrla.

Ostale nastavke Školskog vremeplova pogledajte ovdje

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More