Školski vremeplov (6): Pogledajte kako je izgledala prva dječja slikovna enciklopedija

Uz poslovno, Bertuch je stvorio i pravo slikovno carstvo, enciklopediju za djecu u 12 svezaka, na 1185 stranica i sa 6000 ilustracija, izdanu u oko 3000 primjeraka.

Hrvatski školski muzej, jedna od kulturnih institucija koja je svoja vrata morala privremeno zatvoriti zbog razornog zagrebačkog potresa, osim novog Instagram profila ima i blog s brojnim sadržajima o povijesti školstva i pedagogije, a Arteist vam donosi najzanimljivije teme koje su obradili djelatnici muzeja.

Blog Hrvatskoga školskog muzeja u cijelosti istražite ovdje

Kustosica i muzejska pedagoginja Kristina Gverić na blogu je u tekstu nazvanom “Tajne dječje slikovne enciklopedije u Školskom muzeju” obradila ostavštinu europskog intelektualca i mecene Friedricha Justina Bertucha koji je živio u Njemačkoj na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a čija se velika dječja slikovna enciklopedija smatra prvom u svijetu pa ga se naziva i “ocem slikovnice”.

Tekst prof. Kristine Gverić uz ilustracije Hrvatskoga školskog muzeja prenosimo u cijelosti

Bertuchova enciklopedija nastala je od 1790. do 1830. godine u Weimaru, tadašnjem kulturnom središtu Njemačke, ali i Europe. U okruženju u kojem djeluju i stvaraju Goethe, Schiller i Herder, Bertuch, pokrovitelj umjetnosti i “biznismen”, stvara sve preduvjete koji su omogućili i utjecali na izdavanje, kako mnogi danas smatraju, prve dječje slikovne enciklopedije. Taj, kako ga danas nazivaju, otac slikovnice jedan je od osnivača umjetničke škole čiji su profesori i učenici stvarali ilustracije za buduću Slikovnicu. On je i izdavač književno-kritičkih novina te novina i časopisa posvećenih modi, u kojima su ilustracije imale značajnu ulogu i u kojima su se svakoga mjeseca objavljivali i sadržaji iz Slikovnice. Osnivač je i tvornice za proizvodnju umjetnoga cvijeća, u kojoj je zapošljavao samo djevojke iz srednje klase da bi im pomogao u održavanju njihove egzistencije. Jedna od radnica bila je Christiana Vulpius, poslije Goetheova supruga. Bertuch je vodio poslovno carstvo, sa svim spomenutim djelatnostima, pod nazivom Repozitorij regionalne industrije te zapošljavao 10 % ukupnoga stanovništva Weimara.

Ruske zabave – primjer slikovnih prikaza u Bertuchovoj Slikovnici

Uz poslovno, Bertuch je stvorio i pravo slikovno carstvo, enciklopediju za djecu u 12 svezaka, na 1185 stranica i sa 6000 ilustracija, izdanu u oko 3000 primjeraka. Izdanja su izlazila i u drugim važnim europskim središtima, primjerice u Pragu i Beču.

Bertuch, kao i Komenský u svojem djelu Orbis Sensualium Pictus, čitatelju uvijek na lijevoj strani nudi slikovni prikaz, a na desnoj činjenice o prikazanom. Prvenstvo slike u percepciji čitatelja jasan je znak da je zornost (očiglednost) autorov osnovni pedagoški princip. On ističe da ilustracije moraju biti lijepe i uredne te da ne smiju biti komplicirane i tako zbunjivati dječju maštu. Tekstovi moraju biti sažeti, jasno koncipirani i prilagođeni djeci.

Svijet predstavljen slikovnicom djetetu je čudan, nepoznat i dalek, taj svijet dijete ne može vidjeti u svojem bližem okruženju, ono ne sudjeluje u tom svijetu. Slikovnica je ta koja ga vodi, koja djetetu taj svijet otkriva, u kojem ono onda funkcionira kao aktivni sudionik te se tako postiže osnovna svrha, a to je učenje.

Tko je i zašto “uništio” Bertuchovu Slikovnicu iz Školskoga muzeja?

Bertuch nije zazirao ni od izrezivanja ilustracija iz Slikovnice. Smatrao je da se dijete može, smije i mora igrati, izrezivati ilustracije, premještati ih, koristiti se njima. Slikovnica je ta koja ga vodi u već poznati, ali i nepoznati svijet, koja djetetu taj svijet otkriva, u kojem ono onda funkcionira kao aktivni sudionik te se tako postiže osnovna svrha, a to je učenje. Upravo to su činili učenici Niže pučke učione u Rakovcu godine 1846., pod vodstvom svoga učitelja Imbre Antolića (1801. – 1853.). Cijelu školsku godinu vrijedne ruke učenika izrezivale su ilustracije iz sedam svezaka Bertuchove Slikovnice, kasnije darovane Školskom muzeju. Rezultat njihova rada je Školski atlas životinjskoga carstva, koji sadrži čak 161 stranicu.

Godine 1901. tada tek otvorenom Hrvatskome školskom muzeju stižu prekrasni darovi iz cijele Hrvatske, ali i Europe. Jedan od tih darova jest upravo Školski atlas učenika iz Niže učione u Rakovcu, koji je tadašnji upravitelj škole, učitelj Andrija Filković, darovao s Bertuchovih sedam svezaka Slikovnice za djecu. To je razlog tomu što Hrvatski školski muzej danas, jedini u Hrvatskoj, čuva u Zbirci nastavnih sredstava i pomagala, gotovo cjelovitih, prvih sedam svezaka Bilderbuch für Kinder / Slikovnice za djecu autora i izdavača Friedricha Justina Bertucha.

Degenov leteći stroj
“Leteći sam stroj, a osmislio me Jacob Degen, izumitelj i pionir zrakoplovstva, koji je živio na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće na području Švicarske i Austrije. Promatrajući ptice, Jacob je izradio par krila za sebe, i to u obliku srca. Prvi pokušaj leta zbio se 1808. godine u Beču. Jacob i ja dosegnuli smo visinu od oko 16 metara. Drugi pokušaj bio je u Prateru, u Beču, a Jacob je na zadovoljstvo gledatelja sa mnom neozlijeđen letio u različitim smjerovima.”

Baloni na vrući zrak
“Mi smo veliki papirnati baloni, a prvoga od nas osmislila su braća Montgolfier, Étienne i Joseph, krajem 18. stoljeća u Francuskoj. Njihov prvi balon na vrući zrak mogao je, kao i mi, letjeti!”

Herschelov teleskop
“Osmislio me je Wilhelm Friedrich Herschel, njemačko-britanski astronom, koji je živio na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. On je otkrio planet Uran te osmislio više od sto različitih teleskopa. Ja sam bio najzanimljiviji jer sam imao veliki refraktor, leću. Ipak, bio sam nezgrapan pa je Wilhelm više volio svemir promatrati s manjima od mene.”

Umjetnost tetoviranja na otoku Nuku Hiva
Riječ tattoo prvi je put zabilježena 1769. u brodskom dnevniku kapetana Jamesa Cooka. Izvedenica je riječi tatao, što znači „označiti na jeziku Maora, polinezijskoga naroda, koji je, kao i narod s otoka Nuku Hiva, poznat po tetovažama na licu i tijelu. Tā moko, često nazivana i maorska tetovaža, rezultat je tetoviranja, trajnoga obilježavanja tijela i lica kod polinezijskih naroda. Za razliku od današnjih tetovaža koje se stvaraju iglama, tā moko se radi uz pomoć naprave izrađene od albatrosove kosti. Svaka je tetovaža drugačija i vezana je za pojedinca, za osobu na kojoj je izrađena. Tā moko tetovažom prikazuje se status, postignuća, pa i karakter njezina nositelja ili nositeljice.

Ostale nastavke Školskog vremeplova pogledajte ovdje

Korištene ilustracije Hrvatskoga školskog muzeja

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More