Školski vremeplov (5): Donosimo priču o krasopisu, “pismu neopisive ljepote koja se osjeća”

Krajem 19. stoljeća povela se rasprava o tome kojem pismu, kosom ili uspravnom, dati prednost u školama. Vodila se među učiteljima, ali i među liječnicima.

Hrvatski školski muzej, jedna od kulturnih institucija koja je svoja vrata morala privremeno zatvoriti zbog razornog zagrebačkog potresa, osim novog Instagram profila ima i blog s brojnim sadržajima o povijesti školstva i pedagogije, a Arteist vam donosi najzanimljivije teme koje su obradili djelatnici muzeja.

Blog Hrvatskoga školskog muzeja u cijelosti istražite ovdje

Kustosica i muzejska pedagoginja Kristina Gverić na blogu je u tekstu nazvanom “Krasopis – lijepo pismo” obradila vječno zanimljivu temu ispravnog i lijepog pisanja, koje je, pokazuju dokumenti iz 19. stoljeća, bilo iznimno važno i tek je nakon savladavanja zacrtane tehnike dopuštalo unos vlastite osobnosti.

Tekst prof. Kristine Gverić uz ilustracije Hrvatskoga školskog muzeja prenosimo u cijelosti

Jedna od najpopularnijih muzejskih radionica Hrvatskoga školskog muzeja nosi naziv Pišemo krasopisom. Krasopis se više ne uči u našim školama, a sudjelovanjem na muzejskoj radionici na kojoj uče o krasopisu i vježbaju pisanje krasopisnih slova, učenici dobiju mali uvid u ono što se sve radilo i učilo na satovima krasopisa u pučkim školama 19. stoljeća.

Krasopis kod učenika, ali i svakoga koji se njime koristi, jača smisao za čistoću, red i ljepotu. Ono je prije svega individualno pismo koje na sebe preuzima i karakter onoga koji piše. Ljepota samoga pisma ne može se opisati, ona se osjeća. Iznimno je važno da pismo prije svega bude čitljivo, jednostavno i pravilno. Krasopis je učenike poticao na urednost, mirnoću, strpljivost, čistoću i red. Svako se slovo prije samoga pisanja promatralo, opisivalo, potom se ponavljalo sve dok nije postalo savršeno, a lijepo pisati značilo je i osjećati se lijepo. Pisalo se po taktu uz brojanje, točnije prostorne naznake: gore! – dolje!.

Tijekom pisanja osoba mora zadržati isti položaj, potrebno je paziti na međusobnu udaljenost, jednakost i omjere u visini, debljini i širini slova. S obzirom na visinu slova razlikujemo: srednja, normalna, nadmašna, podmašna i nadpomašna slova. Za uznapredovale u učenju krasopisa u školama koriste se srednje visoka slova, dok početnici koriste veća slova. Kod udaljenosti među slovima primjenjuje se pravilo: piši svako slovo udaljeno od drugoga tako da ga već u prvi mah tko gleda vidi kao zasebno slovo. Po debljini crta činimo podjelu na sutonice (deblje, krupne crte) te vlasice (tanke, sitne crte).

Za svladavanje vještine krasopisa iznimno je važno vježbanje, ponavljanje, dobar metodički rad učitelja te postizanje pravilnoga držanja tijela u učenika. Pravilnim držanjem tijela stvara se ravnoteža u svim dijelovima tijela koji sudjeluju kod pisanja.

HŠM, Zbirka nastavnih sredstava i pomagala

Držanje tijela i pisanke

  • Sjedi se uspravno
  • Prsi od ruba klupe 2-3 prsta udaljeni
  • Oba ramena u istoj visini
  • Crta ramena i crta prsna stoje usporedno s rubom ploče na kojoj se piše
  • Noge su u simetričnom položaju, oba vrha nožna jednako su naprijed pomaknuta
  • Noge treba da se razmaknu u veličini stopala
  • Gornji dio tijela počiva na podlakticama, simetrično
  • Dvije trećine do tri četvrtine obiju podlaktica neka leže na stolu i čine s rubom stola kut od 45 stupnjeva
  • Prst i kažiprst stoje s podlakticom na istoj crti
  • Tri pišuća prsta drže držalo, 3 cm udaljena od šiljka pera
  • Prsti nisu potpuno pruženi, a ni skučeni
  • Prstenjak i mali prst leže jedan na drugom i podupiru pišuće prste
  • Lijeva ruka ravna položaj pisanke
Školska pločica s pisaljkom i spužvicom (HŠM, Zbirka nastavnih sredstava i pomagala)

Na ljepotu i razvitak pisma utječe i materijal kojim se piše, pribor za pravilno i lijepo pisanje. U nižim razredima koristila se školska pločica od kamena škriljevca, kako ju je ravnatelj Realne gimnazije u Petrinji dr. Ivan Zoch nazvao pisanka siromaha. Ipak, utvrđeno je da ona čini loše učenicima jer se prilikom korištenja u obuci krasopisa koči ruka te se kvare oči učenika. Najboljim nastavnim pomagalom smatra se olovka te brojni metodičari zahtijevaju odmah korištenje pisanke i olovke/pera, dok drugi smatraju da se pisati perom treba tek u 2. razredu pučke škole.

Držanje pera kod uspravnog pisma (HŠM, Zbirka nastavnih sredstava i pomagala)

Zaključimo; za nastavu krasopisa koristile su se: školske pločice, guščja pera, čelična pera, držala, olovke, pisanke (s pretiscima, bez pretisaka, s crtama – višecrtne, jednocrtne), školska klupa.

Valjana klupa mora zadovoljiti:

  • da učenik može u njoj udobno sjediti
  • pravilno pisati
  • lagodno ustati i stajati
  • da učitelj može pristupiti učeniku i pregledati rad učenika.

Što se zahtijeva od učitelja:

  • treba cijeniti individualnost, posebnost svakoga djeteta
  • treba biti strpljiv, nepopustljiv
  • posjedovati dobru pedagošku spremu i poznavati metode rada
  • mora imati jednostavan, lijep i pravilan rukopis te dobro poznavati krasopis
  • uvijek treba pokazivati primjere na školskoj ploči, opominjati, ispravljati i najmanje pogreške
  • ljubav prema zvanju
  • znati kako pobuditi interes za krasopis kod učenika

Što se zahtijeva od učenika:

  • potrebno je i malo darovitosti, iako se krasopis može i naučiti
  • zdrava ruka i oko
  • smisao za ljepotu
  • jaka volja
  • marljivost, koncentracija, interes
  • ponavljanje do savršenstva

Rasprava – uspravno ili koso pismo

HŠM, Zbirka nastavnih sredstava i pomagala

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća povela se rasprava o tome kojem pismu, kosom ili uspravnom, dati prednost u školama. Rasprava se vodila među učiteljima, ali i među liječnicima. Godine 1892. zakonskom odredbom određeno je da se u školama mora koristiti i pisati uspravno pismo. Zabrana pisanja kosim pismom trajala je sve do godine 1905.

Ljepota samoga pisma ne može se opisati, ona se osjeća. Iznimno je važno da pismo prije svega bude čitljivo, jednostavno i pravilno.

Mislilo se da koso pismo kod učenika uzrokuje kratkovidnost te iskrivljuje kralježnicu, da zahtijeva kod učenika loš položaj držanja tijela prilikom pisanja. Protivnici kosoga pisma isticali su kako je kut kod slova često nejednak na što utječe dječja samovolja ili loš rad učitelja s učenicima.

Uspravno pismo fizički je zahtjevnije, više umara te prilikom pisanja uspravnih slova treba se pomicati cijela desna ruka, dok kod pisanja kosih slova pomiče se samo podlaktica oko potporne točke u laktu.

Zaključak ove rasprave bio bi da je koso pismo, isto kao i uspravno, dobro ako je slobodno i prirodno. Ipak, od godine 1905. uvodi se u naše škole koso pismo koje se smatralo manje zahtjevnim i primjerenijim za učenike.

Ostale nastavke Školskog vremeplova pogledajte ovdje

Korištene ilustracije Hrvatskoga školskog muzeja

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More