Školski primjeri

“Vidi se da si mlada. Još se trudiš. Ja sam odavno odustala”, komentirala je jedna nezaposlena pedagoška radnica na Facebooku, odgovarajući na žalopojku Korane Serdarević. 

Predsjednik Ivo Josipović bi joj vjerojatno rekao da ne kuka. Od kukanja nema kruha. Jasno, nema. Ali od čega ima? Gdje mlada, obrazovana, vrijedna, kvalitetna osoba može zaraditi kruh?  Razmišljajte o ovim pitanjima dok čitate ovaj tekst.

 

STUDENI

Ubola sam prvi poziv na razgovor u jednu zagrebački srednju školu. Mjesecima samo tupe odbijenice, ni pro ni contra, sada konačno natječaj koji traži najavu na telefon – dakle, žuri im se, moram se javiti na vrijeme, moram stići. Odlazim prema dogovoru, ravnateljica me zaista prima. Divna žena, slažemo se oko nekih usputnih životnih tema koje načinjemo dok ona lista moje dokumente. Divi se što sam svašta radila. Nije joj jasno zašto sam ono jednom ranije već odustala od škole i dala otkaz, ali jasno joj je da «mladi trče za novcem» pa sam zato pokušala promijeniti profesiju. Prezadovoljna je sa mnom, ipak. Rukujemo se i više se ne javlja.

Preko treće osobe mi šalje ispriku. Kaže, bliska rodbina joj je nekoga preporučila, nije imala izbora. Ali jako sam joj se svidjela. To je glavno. Imam grč u želucu, ali prođe.

 

SIJEČANJ

Vozim se tramvajem na drugi kraj grada. Nije mi teško, nije da hodam. Pada kiša, ali imam kišobran. Idem u tu neku školu, saznala sam da će jedna profesorica uskoro u mirovinu, želim ostaviti svoje dokumente da me imaju u vidu. Neko vrijeme mi je bilo gadljivo to «saznavanje», traženje informacija od ovoga ili onoga da mi javi je li netko negdje bolestan, trudan, ili samo star. Ali tako stvar funkcionira, drukčije ne možeš. Jer kad se natječaj objavi, mjesto je već popunjeno. Već je netko nekome rekao pa je ovaj otišao na vrijeme k ravnateljici i s potporom svojeg informatora postao opunomoćeni. Onaj «drugi» koji će imati priliku podučavati djecu, mlade. A i radno vrijeme je dobro, praznici dugo traju, da, to je jasno.

No dakle, idem se prijaviti na posao gospođe koja još uvijek u razredu tumači zavisne rečenice. Zavisi o tome hoću li doći na vrijeme.

Tajništvo je u neredu, sitna ženica me gleda preko stola i ne poziva me preko praga. Ja ne spominjem da znam da će gospođa uskoro u penziju, moja je veza slaba i izdaleka, ocjenjujem da je bolje da sam «slučajni sretnik». Gospođa tajnica me fino otprema, na zagrebačkom naglasku, trpajuću futur II. na mjesto futura I. Kaže da nema mjesta za moje papire, da ne zna gdje bi bila da uzima sve dokumente od nas s ulice. S ulice. Imam stručni ispit, imam iskustva, radila sam svašta, istina. Ali nemam dobru vezu i dolazim s ulice – također istina – pritom sam došla i tramvajem i mokra sam jer mi je kišobran ipak mali. Kaže da joj je žao, da imaju osobu za zamjene, ionako. Jasno je: nisam došla na vrijeme. Na putu nazad, niti ne otvaram kišobran.

 

JUČER

Jučer su mi telefonski rekli da dođem na razgovor za posao na drugi kraj grada u jednu osnovnu školu. Drugi razgovor u par mjeseci. Kad sam tek završila faks, bila sam na razgovoru svaki tjedan, sad kad imam stručni ispit i godine iskustva, ne sjedim više s druge strane stola. No, prilagodit ću se. Bitno je truditi se, ne biti lignja, ne kriviti stalno društvo, današnjicu, zemlju, držati se svoga svijeta. Ne kukati, ne objesiti usta, ne daviti se u sapunicama. Ja ću djelovati na vrijeme.

Dakle, spremam djecu brzinski u vrtić, vozim do škole s planom grada, obukla sam se lijepo i sa smješkom dolazim prije dogovorenog vremena. Dežurni klinac me vodi do ureda ravnateljice. Hoda tri metra ispred mene, ima slušalice u ušima, jedva ga pratim, pokaže mi prstom na vrata: “Tu”. Kuc kuc. Ništa. Izlazi iz zbornice jedan punašni mladi profesor, molim ga da mi pozove tajnicu. Odgovara da hoće, obraća mi se s «ti», jer mi skupa ovce pasemo. Ustvari, on pase, ja želim. Izlazi tajnica, mlada je, zgodna, žvače krafnu, odmjerava me. “Znate, mi smo jučer već sve sredili, znate, imali smo jednu gospođu, a ravnateljica ionako danas radi popodne.” Musava je oko usta, drži masno tijesto u ruci. Ja sam fino našminkana i držim svoje dokumente kao da su trofej, skužim to pa ih strpam u torbu. Kažem joj da mi je baš ona ugovorila ovaj sastanak s ravnateljicom, da sam došla zbog toga. Joooj, žao joj je. Još uvijek žvače i želim joj nabiti krafnu u facu. Okrenem se i odlazim. Čujem kako govori “nema na čemu”. Poslije, kad sam doma izvadila dokumente iz torbe, vidjela sam da mi se ono “prof” zalijepilo za slinavu maramicu.

Korana Serdarević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...