Skandal u Limbu: napadnute HTV-ove novinarke

LimbZauvijek će mi u sjećanju ostati taj pogled velebitske srne zaplašene lovačkim pucnjem što ga je Nevena Rendeli imala dok je Čadež rušio boce i čaše sa stola u predvorju Limba.

Dok je činio to zlodjelo, na licu je imao onaj zastrašujući  poluustaški grč kakav bi se mom starom pojavljivao u kutu usana kad bi pred njim neko nesmotreno počeo dovodit u pitanje Domovinski rat.

Pivo, viskiji. pelinkovci slijevali su se u potocima po bijelim, jahaćim hlačama Nevene Rendeli. Ali i po službenom mobitelu mladog hateveovca i nekadašnjeg pasioniranog čitatelja Ferala, Branimira Zekića. Zekić je i isprovocirao Čadeža pitanjima da li je bio svjestan koliko su glupi tekstovi što ih je u Jutarnjem ispisivao polemizirajući s Viktorom Ivančićem, te tko mu je naručio da to piše.

Kad je pobacao sve boce i čaše, Čadež se nadvio nad stol i urlao Zekiću u facu:

– Porazbijo sam sve ovo da ne bi razbio tebe, jebeni idiote! Jesi ti uopće u toj svojoj tupavoj glavi svjestan kolko si me izvrijeđo! – Tresle su mu se ruke kao u napadu PTSP-a.

– Ala brale, samo sam te lipo pita, ono ka… – protisnuo je Zekić.

– Kurac si me pito, budalo jedna! Da si ovo prosro u Karlovcu u birtiji dobio bi taj čas metak u glavu! Jesi ti toga svjestan!?

– Pa, nisan… – potuljeno će Zekić.

– Daj, Čadež, ne seri. Oćeš nas sad tu sve prebiti? – Barbara Majstorović prva je skupila muda pružiti otpor bezumniku.

Ona je nakon asistiranja Šimleši, preko ljeta unaprijeđena u scenaristicu mozaične emisije „Žuti marker“. To neočekivano unapređenje valjda joj je i dalo tu neku hrabrost, samosvijest, drčnost.

Čadež joj se pak na to unio u lice. Iskezio je zube kao Godzila. Činilo se da mu sa zubnog mesa po oštrim zubima kapa znoj.

– Oćeš da ustaša i tebi sad zalije taj tvoj ajfon što si ga iskamčila od HTV-a? Ja plaćam HTV-u pretplatu da bi vi imale za te ajfone, a vaš lijeni kolega Nuhanović za skupe sladolede!

Uslijed šoka, Barbari je počeo nekontrolirano trzati kapak lijevog oka.

– Nemoj mi, molim te, ajfon… Zadnja sam ga dobila na HTV-u. Sama sam iz svog džepa platila srebrenu masku za njega… Čak ga je i ovaj tuljavi Zekić dobio prije mene… Uvijek sam imala neke šugave mobitele kojim sam se samo mogla priključiti na fejsbuk, ali ne i lajkati, pisati komentare, lijepiti video klipiće… – dok je to izgovarala, Barbara se pokušavala ljubazno smješkat. – I nisi ti nikakav ustaša… Ti si rodoljub koji voli svoju zemlju… Koji je za nju spreman uzeti i pušku kad je napadnu srpski zlotvori… Ja to opravdavam! Ja nemam ništa protiv Domovinskog rata… Možda si to pomislio jer povremeno objavljujem u Novostima… Ali to radim tek tako, da si dodatno skupim koju kunu… Ne pišem nikakve političke tekstove, to su uglavnom samo benigni intervjui s benignim hrvatskim piscima… Naglašavam, hrvatskim!

Čadež je pod tom bujicom riječi zatresao glavom kao isluženi bik kojeg su maljem omamili pred klanje. Zateturao je unazad prema jarko crvenom limbovskom zidu.

– Prolio si nam čitavu rundu, Čadežu, kruva ti… Ponašaš se ko da imaš Butkovićevu plaću. Rundu treba platiti… – Silvana Menđušić kao da se trgnula iz zimskog sna; glas joj je bio smiren, ali i nekako prijeteći.

Čadež se lecnuo. Izgleda da se usro Silvane. Zračila je onom nekom zajebanošću Perdite Durango, vidjelo se da bi ti bez beda naglo mogla zafitiljiti nekakav oštri predmet u čelenku.

Čitavo to vrijeme ja sam ispod oka promatrao Nevenu Rendeli, zanimalo me što osjeća. I shvatio sam da je njezino lice, nakon početne uplašenosti, poprimilo neki napregnut, ali i zadovoljan izraz kakav imaju one žene koje nakon dugogodišnje bračne čamotinje osjete da su nanovo počele voditi zanimljiv, punokrvan život prepun uzbudljivih opasnosti, skandala. Ne moram ni napominjati da je s takvim sjajem na licu bila prekrasna.

Čadež, očito postiđen zbog tog što se uplašio krhke Silvane, demonstrativno se, nadureno pokupio za šank. Tamo se, nakon kraće smućenosti, počeo kočoperit pred Lasićem i Lasićevim sestrićem matematičarom. Njegovu postiđenost sad je pak, vidjelo mu se na licu, zamijenio ponos što je pred Nevenom Rendeli i njezinim pratiljama dobio priliku barem na trenutak ispasti hemingvejski tvrdokuhan, rovito grub, ali samim time i iskonski zavodljiv muškarac; nitko mu to nije mogao oduzeti. Tim više što je kao ipak ispao đentlmen jer pred damama nije htio udariti nevoljnog Zekića koji je također u neku ruku ispao u neku ruku heroj: pokazao je da je, da li iz nesmotrenosti i gluposti ili pak sulude hrabrosti, spreman i umrijeti za svog idola Viktora Ivančića.

Šutke smo sjedili za stolom. Nakon Čadežovog prelaska za šank, zavladala je među nama neka pustoš kao nakon bombardiranja, u ovom slučaju bombardiranja čašama i pivskim bocama. Zekić je uzeo na dlan svoj zaliveni, hateveovski ajfon i milovao ga poput uginulog krletnog ljubimca.

– Puala brale, ne mogu virovat, sjeba mi je ajfon… – vrtio je glavom u nevjerici.

Rendeli je podigla s poda svoju srušenu čašu i aristokratski dugim, fino oblikovanim jezikom liznula s dna neprolivenu kap viskija.

– Uostalom, jebali vas ti ajfoni – izrazila se pomalo grubo, što me osupnulo. – Ja sam svoj bacila u zid kad sam od VIP-a dobila račun od 1 600 kuna… Nitko me nije upozorio da slanje jednog jedinog esemesa s Balija u Hrvatsku košta jebenih šezdeset sedam kuna! A, ja sam ih Štefaniću poslala najmanje dvadeset! Neću to platit VIP-u, trebali su me upozorit! Dat će me na sud, pa će umjesto Ivane Mikuličin o meni u Jutarnjem pisat onaj crnokronikaš Butorac koji se kao šakal povlači po sudovima… Uostalom, oduvijek sam htjela da se o meni piše u Crnoj! To je tako uzbudljivo… Na HTV-u žene obično završe u Crnoj zbog pronevjere svojih muževa, to je tako dosadno i patnički! Daj, napravi sama nešto da završiš u Crnoj! Mrzim ovo neherojsko doba! Zašto se nisam rodila u devetnaestom stoljeću… Bila bih medvedgradska Crna kraljica! A ne žuta markerica… Spaljivala bih svoje podanike, odnosno gledatelje kojima se u ovom trulom 21. stoljeću moram dodvoravat preko tih šugavih malih ekrana… Sve je danas nešto malo… Mali ekrani, mali ljudi, mrzim tu riječ „mali“! Danas samo računi za mobitel mogu biti „veliki“! Kužim Čadeža, sad i meni dođe da sve porazbijam! Šteta što više ničeg nema na stolu…

Opet je nastao neugodan tajac.  Barbara Majstorović Ivezić je na svom spašenom, pošteđenom ajfonu, maratonski slala poruke novinaru Novosti Borisu Rašeti i izvještavala ga što se upravo dogodilo. Oči su joj pritom nekako zmijski sjale. Jebeno zategnutu, neugodnu atmosferu, Nevena je malo razlabavila naručujući nam svima viskije.

A kako smo uopće završili ovako svi zajedno u Limbu?

Čadež i ja bili smo ranije te večeri na Salonu odbijenih u Medici. Čadež je tamo išao pružiti potporu kustosu Feđi Gavriloviću koji je sve te radove odbio sa svog pravog Salona u Džamiji, ali je i skupio hrabrosti doći, pojaviti se na tom Salonu odbijenih u zapišanoj Medici kako bi se dodatno uvjerio da su ti radovi što ih je odbio teška kurčina. Čadež mu je davao savjete kako da nastavi beskompromisno pisati likovnu kritiku, prcat umjetnike u mozak, što je veliki gušt.

Čak je u jednom trenutku Feđi pokazao svoj svježe napisan tekst u kojem, recenzirajući novu knjigu Nives Celzijus, „Gola istina 2“, pri kraju teksta zaključuje da je Nivesina knjiga dosta priglupa i plitka, ali je ipak puno bolja od knjiga Nivesinih parnjaka na polju ispovjedne, erotske proze Roberta Perišića, Gordana Nuhanovića i Davora Mandića. Feđa je s hijenskom požudom u prostorijama uprđene Medike čitao taj tekst isprintan na epehaovskom A4 papiru i pri tom šakom zasukavao svoju podužu, tamno-crvenkastu bradicu.

E, na tom Salonu posudio sam Feđin ajfon kako bih virnuo malo na fejsbuk. I čim sam otvorio fejsbuk, prvi mi se pojavio na ekranu Nevenin svježe objavljen status; ona i njezine pratilje napravile su selfi u Limbu i iznad fotke napisale: „U očekivanju Svirca“. Odmah sam to pokazao Čadežu. Ostavili smo Feđu – upravo ga je napadala, za rusku kragnu vukla neka nabrijana, mlada, odbijena novomedijska umjetnica – i brže bolje pojurili u Limb. Čadež je htio pošto poto sjebati svog kuma Filipa Šovagovića, otkriti Neveni da je Filip već godinama beznadno zaljubljen u nju, ali joj se ne usudi priznati.

Ali u Limbu se umjesto toga, zahvaljujući Zekićevoj nesmotrenosti, dogodilo to što se dogodilo.

Kad su Nevena i njezine pratilje nakon fajrunta otišle doma, Čadež  i ja odvukli smo se još do Spanka. Putem smo ogavno nisko ogovarali hateveovke: kako zapravo ništa ne rade, u jednom danu nasnime pet emisija i onda ih čitav tjedan boli ona stvar, dignu sve četiri u zrak, rondaju okolo, roštiljaju po samoborskim ljetnikovcima.

– Zapravo jedina među njima radi, troši se Rendeli. Kad ostari, izrauba se, nju će šutnut iz emisija, a ove oko nje će vječno ostat gore u onim svojim šaptačkim kabinama i krojit na poleđinama računa u restoranu „Kod Srbina“ skice, scenarije za nove emisije – pripalio si je Čadež cigaretu; opet kao da ga je spopadao bijes.

– Pa da, i Nevenu svi prepoznaju po ulici, prilaze joj te jebene babe po dućanima, smaraju je svi ti takozvani mali, prosječni ljudi koji gledaju te emisije ala Žuti marker na HTV-u. Nema ništa gore nego kad se preko ekrana moraš ulizivati tom prosječnom malom čovjeku kako bi imao zadovoljavajuću gledanost. Odurno, kao u nekoj lavljim govnima isranoj areni u kojoj ti umjesto čarobnjaka iz Oza nad glavom svojim klistirnim čepićima žonglira Doktor Oz. – Pokušavao sam pratiti Čadežov, brzi, ustaški hod.

U Spanku je, nakon svih onih  uzbuđenja u Limbu, bilo prokleto dosadno. Nismo dugo ostali. Na povratku sam, pored Bandićevih fontana, nabrao svježe trave za Jergovićevu kozu Bijelku koja je od neki dan ponovo bila kod mene u stanu.

Idući dan kupio sam subotnji Jutarnji da se malo opustim od sinoćnjih šokova. Zainteresirala me Jergovićeva anti-preporuka knjiga za plažu. Mislio sam, to su neke lude anti- knjige koje ću tražit po antikvarijatima. Kad ono, preporučio je najgore mejnstrim smeće koje posuđuju penzići po knjižnicama i na koje svršavaju neuki novinari kulture: Đoa Nezba, Stijega Larsona, Mareka Krajevskog i nekakvog Javijera Kerkasa, njega je pak posebno preporučio svojoj kolegici Tatjani Gromači koja je s godinama valjda isto zapala u tu nekakvu jergovićansku smoranu, ne bi joj se on tako ljubazno obraćao preko novina da nije.

Izvukao sam iz Jutarnjeg ta dva lista s anti-preporukama i pokupio njima s poda Bijelkine brabonjke koji su se na ljetnoj žegi topili brže od sladolednih kuglica.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...