Sjećanja s Nevom Rošić: Sva lica drukčijih, prkosnih i nimalo stereotipnih Krležinih žena

I noćas, ja sam te trebala da mi pomogneš nositi svu odgovornost za moju krivnju, a ti, ti si ležao s jednom drugom ženom!

Sjećanja na Miroslava i Belu Krležu ovoga je puta na Gvozdu 23 veoma dojmljivo iznosila naša velika glumica Neva Rošić, koja je izrasla i urasla u njegov dramski opus. Riječ je o glumačkoj osobnosti neporecivih dosega u interpretaciji Krležinih ženskih likova. Svojim je glumačkim radom dostigla sam vrh igrajući na kazališnim daskama diljem bivše Jugoslavije.

Glumica golemoga kazališnog iskustva sjedila je te večeri u domu velikog pisca okružena znatiželjnim pogledima posjetitelja i sjećanjima na Krleže, i na sva ona iskustva interpretacija ženskih likova iz njegova dramskog opusa. U publici su sjedili, za njezinu karijeru osobito važni, glumac Tonko Lonza i redatelj Vladimir Gerić. Neva je na upit voditelja Sjećanja započela priču o sebi sigurnim glasom, mirno i staloženo. Prisjećala se početaka u Rijeci na Akademiji, pričala je o prvim doživljajima kazališta, o svemu što se tada događalo.

Njezin otac Đuro Rošić bio je intendant riječkog kazališta i zahvaljujući njemu razvijala je osobitu naklonost prema životu svih onih koji su stvarali kazalište. Bio je njezina izravna spona s kazališnim svijetom zbivanja. Promatrala je izbliza kako je komunicirao s glumcima i redateljima na službenoj i osobnoj razini. Imala je privilegiju odrastanja s kazalištem, bio je to užitak s kojim je rasla i odgovornost prema predstavama, glumcima, redateljima i prema cijelom ansamblu. Tu zaljubljenost u kazalište Neva je razvijala i njegovala iz dana u dan sve do zrelog razumijevanja odnosa u životu aktera kazališnog svijeta.

Redom je iznosila svoje dojmove uvjerljive u svakoj riječi, s lakoćom je držala ritam pripovijedanja bez ponavljanja i zastajkivanja. A kako i ne bi kad je opet pred publikom u prilici da neposredno iznosi vlastito iskustvo glume interpretirajući susrete s velikanom pisane riječi, i to onih posebnih dramskih riječi kojima je na pozornici udahnula život.

Oživotvorila je Krležino stvaralaštvo. Nije dvojila o događajima i ljudima, niti se distancirala od svojih nastupa. I ovo sjećanje u domu Krležinih teklo je glatko s besprijekornom pozornosti gostiju, njezinih kolega i kolegica iz kazališnog svijeta, i drugih zainteresiranih kulturnih radnika.

Rošić je prije glumačkog angažmana gledala Glembajeve u zagrebačkom HNK-u, i dobro je znala u kojim su se okolnostima izvodile Krležine drame. Naime ni jedna izvedba nije mogla promaknuti njegovu oštru oku i kritičkoj riječi. Stavila je na pravo mjesto mladenačka iskustva Krležinih drama, prva iskustva gledanja svela je na mladenački doživljaj i zato nije htjela tome pridavati kritičku težinu. Izbjegla je tako rizik precjenjivanja vlastitih mladenačkih iskustava, svjesna kako prvi i rani doživljaji njegovih drama ne mogu i ne smiju biti mjerilo tadašnjih izvedbi. Znala je da barunicu Castelli u Glembajevima igra Bela Krleža i da je samo ona igrala Castellicu u Zagrebu.

Prisjeća se Belinih interpretacija barunice Castelli, i to je zasad dovoljno. Po završetku Akademije nastupala je u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca i već je u početku ostvarila zapažene uloge. Kritika je istaknula da svojom glumom udahnjuje novi život ženskim likovima. Svojom je interpretacijom otkrivala potisnutu žensku dimenziju, nije se više morala ustručavati da potvrdi emancipiranu i samosvjesnu ženu u dramskim likovima.

Nakon prvih uloga našla se pred velikim glumačkim izazovima s obzirom na prethodna igranja važnih ženskih likova u interpretacijama drugih velikih glumica. Vladimir Gerić poziva je da U agoniji, u drugom dijelu Krležine trilogije, zaigra Lauru Lenbachovu. Tu veliku ulogu valjalo je dostojno naslijediti od još veće. Zadatak je bio iznimno težak, a odgovornost je rasla jer je te 1969. godine u istoj kući dramu postavljao i Georgij Paro.

U Gerićevu postavu uz Nevu Rošić igrao je Vanja Drach, a u postavu Georgija Para igraše Mira Župan i Tonko Lonza. Zdrava konkurencija i suprotstavljene dvije poetike pojačavale su iščekivanje tko će dublje i snažnije progovoriti o Agoniji, sugestivnije izgovoriti dotada neizrečeno u Krležinoj drami. Lako je pretpostaviti što se tada odigravalo u glumcima, što se rađalo u njihovim senzibilitetima. Zavrtjelo se niz nedoumica zasigurno pred novim iskušenjem.

Naime, kada je Gerić ponudio Nevi da igra Lauru Lenbachovu, prvo ga je pitala kako će igrati ženu koja je prošla mladost, a ona sama takvo iskustvo još nije prošla, barem je tako mislila. Zato je sumnjala da se njezina životna iskustva mogu poklopiti s iskustvima Laure Lenbachove. Gerić je podsjetio Nevu da je Laura u drami tridesetogodišnjakinja, a upravo je ona bila u tridesetima. Brzo i efikasno se riješila preuzetog klišeja da je Laura žena srednjih godina. Čest je slučaj da glumci i redatelji, a na kraju i gledatelji, prihvaćaju određeni klišej ne razmišljajući koliko je u stvari utemeljen. A toga u Krležinim dramama i likovima zaista ima dosta. I taj dvostruki izazov Neva Rošić je uspješno svladala, i puno više od toga.

Privukla je pažnju redatelja Petra Šarčevića baš kad je 1972. godine pripremao Ledu. Nevi je dodijelio ulogu Klare, partner je bio Boris Buzančić. Iste godine Paro je odlučio postaviti Areteja u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara na dubrovačkoj tvrđavi Bokar unatoč prethodnom trostrukom neuspjehu Areteja u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Odgovarali su tada Para da poštedi Krležu od još jednog fijaska. No, nije odustajao od svoje ideje, bio je uporan jer se želio okušati u novom pristupu Areteju. Nevi je ponudio dvoobraznu ulogu Livije-Ancile i Klare-Anite. Svjedoci se sjećaju posebnog ozračja na probama Areteja u Dubrovniku, vladala je opuštenost i neko osobito pouzdanje u inovativnu snagu cijelog ansambla na poticaj i otvorenost Georgija Para.

Vrhunac igranja Krležinih ženskih likova Neva Rošić je doživjela 1974. godine u liku barunice Castelli u Gerićevoj režiji. Ponovo je trebala naslijediti neprikosnovenu Belu Krležu. Barunica Castelli bila je Belina životna uloga, prožimale su jedna drugu, Bela je živjela duboko u liku barunice toliko snažno da su jedna drugu posvojile. Rošić je toga bila svjesna i pod stalnim pritiskom, a kako su tek na Gvozdu iščekivali novu Castellicu i njezin drugi novi život?

I došao je taj dan, Glembajevi su zaigrali u HNK-u pred punim gledalištem i s velikim očekivanjima – u publici, u loži Miroslava i Bele Krleže, u srcu Neve Rošić, da se ne spominju ona u glavi redatelja Gerića, uostalom i cijeloga ansambla. Znakovit je i simptomatičan jedan izdvojeni trenutak kojega se glumica rado sjeća. Kada je izašla na pozornicu u času je zastala, bila je zatečena, ispred sebe je gledala lica u publici, ali sva su bila u profilu. Zaprepaštena tim prizorom, prva joj je pomisao bila da je pogriješila, očito je ušla na pozornicu s krive strane.

Srećom tomu nije bilo tako, lica u publici su nakon prvog šoka koji je uzdrmao glumicu napokon gledala ravno u nju. No, neočekivano bi u djeliću sekunde ponovo bili u bočnom položaju, Neva je gledala u njihove profile. Bila je to u stvari očekivana reakcija publike, u čudu bi se okretali prema loži u kojoj je sjedila Bela. Zanimala ih je reakcija Bele, htjeli su vidjeti kako će se ponašati kao gledateljica. Možda su očekivali da će vidjeti ono što se ne može vidjeti. U svakom slučaju Neva je odigrala barunicu Castelli.

Bela je bila oduševljena novom Castellicom, Krleža iznimno zadovoljan. U više navrata je razgovarao s Nevom, živo se zanimao za njezinu interpretaciju, kako je razumijevala likove, kako je pristupila barunici Castelli, što je novoga u njoj prepoznala… Svakako je pisac zapazio u njezinoj izvedbi novu, drukčiju Castellicu, na trenutke omamljenu alkoholom.

Rošić je izdigla lik iz šablonizirane percepcije, izvukla je jake žene iz Krležinih dramskih tekstova i osuvremenila ih samosvjesnim odnosom prema sudbinskim datostima zadanima u tekstu. Nije se prepustila vlasti teksta. Pokazala je da može pronaći osobnu slobodu ženskih likova u svim uvjetovanostima i da ima snage prkositi sudbini.

Krleža je u Nevi Rošić ponovo zaživio u svom inatnom poricanju, dijalektika u ženskim likovima dobila je izvrsnog tumača, interpretatora i posrednika između teksta i čitatelja, izvedbe i publike, autora i javnosti. Ona je svakako odgovorila na sve postavljene izazove i rizike, nije se ustručavala jer je odlučila drukčije pristupiti tekstu, interpretaciji istoga i uživjeti se u jake Krležine ženske likove. Aktualizirala ih je i osuvremenila, postala je dijelom njihove sudbine. Bila je Laura, Klara, Livija-Ancila, Klara-Anita i barunica Castelli, ali s osjećanjima i razmišljanjima žene koju je živjela iz dana u dan u aktualnom svijetu. Ostvarila je uspješnu integraciju dramskih likova i vlastitog iskustva života.

Naglasila je i osvijetlila nešto od žene čega do tada nije bilo, a kako bi bilo kada se tada slijepo držalo stereotipnih matrica o ženi. Uspjela je osloboditi emociju žene u različitim dramskim situacijama, bilo je to nešto posve novo na dramskim pozornicama. Formirala se njezina sposobnost da udahne novi život svojim likovima. Rezultat je to studiozna pristupa likovima.

U Krležinim je ženama Neva tražila nešto drugo, nešto što se razlikovalo od dotadašnjih stereotipnih predodžbi i nalazila je u tom nastojanju neočekivani prostor slobode za svoje ženske uloge koji je dotad uglavno bio zanemarivan rutinskim igranjem.

Posebno je to umijeće Neve Rošić da u likovima pronađe nove dimenzije postojanja i suodnosa, da samouvjereno provede proces ogoljivanje njihovih sudbina po kojoj su bile posebne i po čemu su se mogle izdići iznad prosječnog i očekivanog ponašanja. Dramski lik viđen njenim očima bio je prožet iskustvom osobnog čitanja. Upravo je njime intervenirala u dramski tekst, u život likova i samu strukturu dramskog zbivanja. Takvim je zahvatima uspijevala ući u stvaralački proces dramskih autora, nazirala je svojim intuitivnim prodiranjem dubinu teksta, otkrivala intencije autora. Samouvjereno je vodila likove proširenim i produbljenim smjerovima vlastitog razumijevanja.

Očito velika glumica uspijeva sa svojim sjećanjima i danas održavati distancu, koja je nužna u svakom pokušaju uspostavljanja dijaloga s likovima. Živo ih je propitivala tragajući za adekvatnom kontekstualizacijom, za povijesnim i vremenskim usuglašavanjem.

Miroslav Artić

Foto: Saša Novković/Teatar poezije

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...