Sjeća li se tko plimaša?

Filozofski fakultetOdšetao sam u novim patikama Adidas do Filozofskog vidjet kad sutra točno počinju predavanja. Stara mi nije poslala pošiljku love, šunke, kulena i slanine koju mi je obećala. Malo me to brine, neću imat za počastit ekipu, a želim se na prvi dan napravit baja, a ne da ispadnem ko škrti Dalmoši koji pod krevetima u kutijama od ćaćinih Borovo-cipela drže smokve, fritule i šipke, sve dok im se sve to na kraju ne ucrva, pa požderu i crve jer ih je mater učila da se hrana ne baca.

Pred Filozofskim pun kurac studenata, ko da je opet neka pobuna. Samo čekam da neko zapjeva Poljska u mome srcu. Kurac, jebe se ovima za Poljsku, brodogradilište, kvislinge, to su sve neki klinci s ajfonima na koje su ugrađene kamerice sa posebnim okularima za snimanje hemeroida. S takvim SF mašinama prejebali su i one srebrenkaste robot-mobitele najsuvremenijeg živućeg hrvatskog pisca i novinara Roberta Perišića.

Da, fakat, danas skoro svakome ko neki kurac književno nadrkava, pod slikom u novinama piše: pisac i novinar, ili u najimbecilnijem slučaju, pjesnik i novinar. Ako si samo pisac ili samo novinar to je teška blamaža, nešto kao da si dva put zaredom pao isti razred, kao što sam ja uza sve mamine veze i napore pao tamo u našoj đakovačkoj gimnaziji, pa sam srednju školu morao završit u Dopisnoj školi. Boli me kurac, bar se mogu pohvalit da sam bio u istoj školi sa Ivaniševićem, Mineom i još hrpom ekipe iz sporta i sa estrade.

Dolazio sam jednom mjesečno u Zagreb polagat ispite, ta dopisna bila je u Gundulićevoj. Jednom dok sam rješavao ispit iz fizike, sjedio sam u istoj klupi s Mineom, imala je, sjećam se, pernicu sa slikama Mikija Mausa; tu mi uspomenu nitko ne može oduzet.

www.krogerfeedback.com presents you Krogerfeedback Survey to win online

Sa svojih, po zagrebački rečeno, 27 kuki, ne mogu reći da se ne osjećam lagano prestaro među svim ovim mladim studošima. Malo sam se prekasno sjetio studirat. Nema veze, imam gustu podužu kosu, pa ako još pustim – a hoću – trendsetersku anarho bradu i ofarbam je u kanarinac-žuto, neću se previše isticat prekomjernim godinama. Ako mi od otrovnih plinova sa jakuševačkog smetlišta naglo otpadne kosa, najebo sam, studenti će me zamjenjivat s profesorom Nemecom, pa ću moć nategnut samo neke umobolnice koje se pale na sveučilišne profesore koji im kasnije objavljuju eseje o Petrarci, Đivi Buniću, Šišku ti racku Menčetiću u časopisima Forum i Marulić.

Na stepenicama na ulazu sreo sam novinara Novosti, Lasića. S njim sam se ovih dana već dosta ušemio u Limbu i on me, uz kazališnog kritičara, pjesnika i novinara Čadeža, podosta naučio najsuvremenijem zg-slengu; mi sjebani Slavonci ni nemamo neki svoj posebni sleng osim ono lega i jezične priskočice jebi muve.

Imali smo samo početni nesporazum, stalno sam ga nazivao Stanko, a on je Igor, pobrko sam ga s onim Lasićem što je stalno piso o Krleži i sukobima na ljevici.

– Što ti tu radiš? – upitao sam ga razveseljen što sam u gomili ipak naletio na poznato lice.
– Obnavljam uspomene. To radim svake godine kad započinje studentska godina. Malo se urokam, stojim tu i prisjećam se svojih studentsko buntovnih dana. Pisao sam tada dobru prozu, tek me čekalo pridruživanje kultnoj književnoj skupini Plimaši koji su zapravo bili kolijevka Faka, a fakovci nam to nikad nisu priznali.
– Plimaši… da, čitao sam jednom tamo u Đakovu vaš časopis Plima. Koliko se sjećam, bili ste okupljeni oko pisca Mire Gavrana.
– Da, to nas je graktalo ujedinilo, ali kasnije smo ga se odrekli, lik nas je nabrijavao na Paula Kvelja, pustinjsku meditaciju. Možda smo zato i dosta neslavno propali mi Plimaši, taj nas je zloguki Gavran urekao svojim Kveljo-mađijama.
– Uf, zajebano. Pa taj Gavran mi zbilja i liči na nekog okultnog Dorijana Greja, nešto kao muški parnjak Žuži Jelinek, neiskorjenjiv u svom uvijek mladalačkom pisanju.
– Ma, goni ga u kurac, sjebo mi je život. Da nije bilo njega, mi Plimaši smo mogli obrat vrhnje koje su poslije, kao gladna jagnjad, izlizali fakovci…
– A, ništa. Navečer si u Limbu?
– Nek kaj.
– Hoće ovaj put bit nekih komada? Počinju predavanja…
– Oko devet su rekle doći neke iz Poglavarstva, fejšt ženske.
– Fejšt… što to znači, sleng?
– Fejšt po novom slengu znači onak već malo starija ženska koja aktivno i uporno fejsa po fejsbuku, ali ujedno i prati sve što se događa u suvremenoj književnosti i novine čita na papiru ak ih slobodne nađe u kafiću. A ono š je dodano malo po zagorskom, kao ono blago zagorsko-zagrebački sleng: fejštbuk. Znači ženska koja fejšta po fejštbuku, fejšt ženska – objasnio mi je Igor koji me sve više podsjećao na onog eruditno zakučastog pisca Igora iz Kišove Mansarde.
– Takve mi baš trebaju – rekao sam. – Ako nam se posreći možemo te fejštare poštukat gore kod mene u Plitvičkoj. Imam samo jedan krevet, ali ima i u kupaoni mjesta za, kako vi ekipa iz Limba kažete, ‘stojaka’.
– Poštukat?
– A, da, pa da, imamo ipak i mi Slavonci neki sleng. Poštukat, pojebat. Dve štuke štukaju se u Dravi, žišku? Jebe se ko štuka, znači da muško ili žensko puno i dobro jebe.
– Jesi li ti štuka? – Igor se osmjehnuo nekako dobrodušno, kao leteći medvjedić.
– Pa… – Osjetio sam kako mi se zažaruju obrazi koliko god sam se trudio da se ne zažare.

Ipak sam ja, usprkos godinama, stidljivi brucoš. Darovat ću ti plavog goluba, imaj srca kad zakucam na tvoja vrata, ne gledaj u meni prolaznika bez alibija, ne gledaj u meni sramežljivog goluba.

Književna groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More