Surovi realizam prošaran Bollywoodom: “Sirotište” zadire u kaotičan proces odrastanja

"Sirotište" nije neka savršeno zaokružena pripovjedna cjelina s jasno definiranim razvojnim putanjama likova i narativa, već je niz nasumičnih epizoda kojima se pokušava uhvatiti kaotičan proces odrastanja koji se, dok prolazimo kroz njega, čini apsolutno fragmentiranim.

Sirotište (The Orphanage 2019., 90min)
Režija i scenarij: Shahrbanoo Sadat
Glume: Qodratollah Qadiri, Anwar Hashimi, Hasibullah Rasooli, Masihullah Feraji, Sediqa Rasuli, Ehasanulla Kharoty

Na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu mogli smo pogledati i dramu “Sirotište” afganistanske redateljice Shahrbanoo Sadat. Riječ je ne samo o njenom drugom po redu dugometražnom filmu, već i o drugom nastavku planirane pentalogije koja se temelji na neobjavljenim dnevnicima njenog najboljeg prijatelja Anwara Hashimija. Sadatin prvijenac “Wolf and Sheep” premijeru je imao u sklopu nezavisne sekcije “15 dana autora” (Director’s Fortnight) na Filmskom festivalu u Cannesu 2016. godine gdje je dobio nagradu Art Cinema, a “Sirotište” je prošle godine prikazano u sklopu istog tog programa.

I dok se u filmu “Wolf and Sheep” redateljica bavila životima djece u ruralnim dijelovima Afganistana, fokusirajući se na jedanaestogodišnjeg dječaka Qodrata i djevojčicu Sediqu, u “Sirotištu” je glavni protagonist sada nešto stariji Qodrat koji živi na ulicama Kabula krajem osamdesetih i snalazi se kako zna i umije. Veliki zaljubljenik u bollywoodske filmove, Qodrat novac zarađuje ilegalnom preprodajom kino ulaznica, prije nego što ga policija uhvati i odvede u sovjetsko sirotište koje vodi Anwar (glumi kao spomenuti Anwar Hashimi). Qodrat, koji nikada do tada nije išao u školu, odjednom mora slušati nastavu na ruskom, a u sirotištu ubrzo shvati da mu se više isplati tiho se držati po strani i ne talasati jer i tu, kao i na ulici, vrijedi zakon jačega. Realistične epizode njegovog odrastanja među drugom nezbrinutom djecom mjestimice su ispresijecane putovanjima u dječakov unutarnji svijet uprizoren kao scene iz bollywoodskih filmova koje toliko voli.

Petnaestogodišnjeg Qodrata, kao i u prvom filmu, tumači Qodratollah Qadiri, koji svojom ekspresijom malo toga odaje, stoga su ti sporadični izleti u bollywoodski kič savršen način da nam se pruži uvid u emocije i doživljaje dječaka koji je puno prerano morao odrasti. I dok su ga životne okolnosti prisilile da mu instinkt za preživljavanjem postane modus operandi, njegov doživljaj ljubavi, prijateljstva, žalovanja i sukoba itekako je dječji, temeljen na scenama koje je upijao u mraku kino dvorane, rado bježeći od surove stvarnosti koja mu sačinjava svakodnevicu.

U nemogućnosti da u sirotištu gleda svoje omiljene žanrovske filmove, logično je da mu način za procesuiranje misli, emocija i senzacija postaju raspjevane fantazije koje mu pružaju priliku za sanjarenje i prepuštanje osjećaju. Tih “pauza” od stvarnosti nema puno – redateljica nas svega tri puta tijekom filma, ako ne brojim sekvencu bollywoodskog filma koji Qodrat gleda u kinu na početku priče, vodi u maštarije obojane pjesmom, romansom, gubitkom i junaštvom. Ta sanjarenja omogućuju njenom glavnom liku da postane junak vlastite priče, dok dane provodi neprimjetno se stapajući sa svojim okruženjem. Omjer prikaza njegove svakodnevice i tih glazbenih odmaka od iste savršeno je pogođen i tempiran jer da ih je bilo više, vrlo bi lako došlo do zasićenja.

Redateljica oslikava adolescentsku stvarnost kao neodvojivo ispreplitanje vanjskih događanja i unutarnjih doživljaja

Ovako oni njemu najbitniji segmenti njegovih emocionalnih procesa dobivaju prostor i vrijeme da se razmašu, odajući nam kako je riječ o jednom duboko osjetljivom, nježnom i ranjivom djetetu. Time je svakom gledatelju odraslom s filmom kao “svojim” medijem koji mu je utjecao na percepciju svijeta i dao podlogu za maštanje o ostvarivanju njegovih najdubljih želja, omogućeno poistovjećivanje s glavnim junakom i njegovim načinom nošenja sa stvarnošću.

S obzirom na to da je koncept doživljaja ono što karakterizira Sadatino “Sirotište”, ne treba čuditi da joj radnja nije u prvom planu. Stoga bi njen film najtočnije bilo okarakterizirati kao uprizorene dnevničke zapise – jer oni to, zapravo, i jesu. Drugim riječima, “Sirotište” nije neka savršeno zaokružena pripovjedna cjelina s jasno definiranim razvojnim putanjama likova i narativa, već je niz nasumičnih epizoda kojima se pokušava uhvatiti kaotičan proces odrastanja koji se, dok prolazimo kroz njega, čini apsolutno fragmentiranim.

Ono što priči daje okvir unutar kojeg se može kretati zapravo je vremenski period njenog odigravanja. Na samom početku naznačeno nam je kako je riječ o 1989. za vrijeme prosovjetskog režima koji se bližio svojem kraju. Taj kulturno-politički kontekst imao je, dakako, značajan utjecaj na odrastanje djece u kabulskom sirotištu, no riječ je o sustavu u koji su ti mladi ljudi prisilno ubačeni, a potom iz njega izbačeni, a ne o ideologijama koje su aktivno shvaćali. Činili su ono što im se govorilo da čine, učili ono što im je dano da uče, a svoje su vrijeme, traumatizirani i odbačeni kakvi jesu, provodili pokušavajući imati kakvo-takvo djetinjstvo, sa svim njegovim popratnim sadržajima. Tim prikazom odrastanja kroz izmjenu surovog realizma i patosom nabijenih, dječje naivnih glazbenih brojeva redateljica nam oslikava adolescentsku stvarnost kao neodvojivo ispreplitanje vanjskih događanja i unutarnjih doživljaja.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More