Sinjsko stanje uma

mortProsinac u Zagrebu pokazao nam je kako hrvatska glazbena scena itekako ima smisla. Svi najdoljmljiviji koncerti kojima se zaključila 2014. imali su hrvatski potpis, iako je u zadnji čas, gotovo nenajavljen, došao i veliki Morrissey.

Ripper je sa svojim Pipsima trijumfalno ispunio Dom sportova (malu dvoranu, da ne bude zabune), dok su The Bambi Molesters i Seven That Spells nakrcali Tvornicu prije nego će se zaputiti prema izozemstvu, gdje prema svojoj kvaliteti svakako i pripadaju. No, u prvom vikendu prosinca – onomu kad su Bambiji i Pipsi bili u fokusu – održan je još jedan značajan koncert: sinjski M.O.R.T., najugodnija priča cijele 2014. godine, nastupio je u Vintage Industrial Baru.

Značajan koncert po tome što je hrvatska scena i „službeno“ postala bogatija za još jedan zanimljiv i smislen bend. Ali, za razliku od većine onih koje nazivamo zanimljivim, M.O.R.T. ne možemo zaključati u neku nišu, jer riječ je o bendu s ogromnim srednjostrujaškim potencijalom.

Potencijalu kojeg je primjetila čak i Croatia Records. Ta situacija podsjetila me na davne 90-e, kada je najveća hrvatska diskografska kuća objavila debitantski album The Beat Fleeta, a ako se dan po jutru poznaje Dalmacija bi nam nakon desetljeća i pol mogla podariti još jedan veliki bend.

Zapravo, i ne radi se o jutru. Jutro im je svanulo još prošle godine, kada su pobjedili na banjalučkom Demofestu, a Zdenko Franjić im na svojoj etiketi objavio „nulti“ album Vrhunsko dno. Prije nego što im je svanulo, radili su cijelu noć, tj. desetljeće. U onim šturim biografskim podacima možemo doznati kako su se M.O.R.T.-ovci okupili još davne 2003., a nakon malih milijun promjena u bendu (ponajviše bubnjara) u iskristaliziranoj formaciji i s autorskom zrelošću tek sada dolaze na svoje.

Kritika je Odjel za žešće unisono prihvatila, s razlogom, jer mu se teško može naći neka veća zamjerka. Album je izvrsno posložen, od hitoidnih rock-poskočica Meni se skače i Nine, preko opakog bluesa Nikotinska kriza kakvog Bare više ne može više napisati ni u snu, pa do introspektivnih, religijom i dimom prožetih pjesama (a Marleyu ni traga!)… Na neki način ovo je „sinjsko stanje uma“, ali za razliku od TBF-ove pjesme nabijene patetikom, kod M.O.R.T.-a patetike nema ni u tragovima. Premda često posežu u infantilnost (pjesme iz perspektive djeteta ili uglazbljivanje dječje molitve), to zvuči tako uvjerljivo da je sve samo ne besmisleno. U teoriji, ovo je moglo biti i Požeško, i Križevačko, i Sisačko, ma bilo koje „stanje uma“ hrvatske provincije. Iako se ne kiti liričkom pretencizonošću, niti pokušava biti angažiran, vokal John – sa beskrajno simpatičnim sinjskim naglaskom – prenosi emocije ovih Sinjana daleko uvjerljivije od kantautorica koje nam se obraćaju na engleskom ili sasvim korektnog, ali sterilnog riječkog Jonathana.

Nakon što su lani isplivale Punčke, sada smo dobili još jedan bend koji bi nam mogao vratiti nadu u domaću rock-glazbu, onu koja neće tavoriti u podzemlju, već će jahati na valu energije svoje generacije. Nema veze (osim za njih same) ako im slava, droga i žene pomute glavu i sabiju talent, pa moje procjene budu potpuno krive. Sve da im karijera i zapne na „Odjelu za žešće“ biti će to enciklopedijski primjer „Live fast, die young“ filozofije. Naravno da im želim da ih ih „anđeo čuvar svojoj snagom zakrili“, kako ga i sam John zaziva… Ali, što se mene tiče, svoje su već ispunili! Album godine, bez sumnje!

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More