Zaborav i sjećanja u amanetu Sinana Gudževića

Uz ''Maksimir i Mirogoj. Knj.1:Zvijezde nad Brazilom.'', ''Knj.2:Demon po imenu Sutra'' Sinana Gudževića

Neobičan Maksimir i Mirogoj objavljen je u dvije knjige 2018. kao zbirka tekstova/kolumni Sinana Gudževića u izdanju Frakture. Prva je posvećena u šezdeset četiri naslova poznatim i slavnim nogometašima, no isto tako i onima koji su zaboravljeni ili čak prezreni. Posvećena je i mnogim drugim akterima oko nogometnih zbivanja i u tom duhu prikladno naslovljena Zvijezde nad Brazilom. Uglavnom su te zvijezde ugasle i više ne jezde ni maksimirskim, a niti brazilskim travnjacima, nego nepreglednim mirogojskim prostranstvima.

Druga knjiga iz stranice u stranicu i tako devedeset šest puta, sve više i sve dublje postaje Demon po imenu Sutra. Autor je okupio svoje tekstove razasute po stranicama tjednika Novosti, a ponešto je povukao iz Feral Tribunea, a jedan je tekst iz Sportskih novosti. Vrijeme objavljivanja za ove naslove ne znače uglavnom ništa jer mirogojska perspektiva ostaje otvorena trajno i ona ne poznaje granica. Svatko je dobrodošao, a nema tog bića zemaljskog koje može izbjeći ili odbiti tu sudbinu.

Svi klasifikacijski postupci zamiru kad se nađu zatečeni kompozicijskom strukturom Maksimira i Mirogoja. Nisu tom začudnom efektu podlegli ni stručnjaci u gradskoj knjižnici kada su pokušali odrediti djelo, jasno ga imenovati, uokviriti i odrediti korpus usput nabačenih tekstova. Odakle su iznikli toliki, kome pripadaju, kako su to ispisani i za koga? Teško je reći kako pripadaju hrvatskoj, prije će biti bošnjačkoj književnosti zbog jezika. Nije ga lako ni žanrovski odrediti, u stvari vrlo jednostavno rješenje se naziralo da ta zbirka nasumičnih tekstova tako kako je napisana pripada ostalim književnim vrstama.

Gudžević je rođen u jugozapadnoj Srbiji u Grabu na planini Goliji. Filolog je po struci, pjesnik i prevoditelj, trenutačno živi i radi u Zagrebu, a nekada je živio i objavljivao u Beogradu. Sadržajni okvir svih naslova redom daleko je širi od bošnjačke tematike, i na kraju, Bošnjaci inače govore i pišu bosanskim jezikom pa sukladno tome i bošnjačka književnost je ispisana i izgovorena tim jezikom. Izgleda baš i nije sve tako logično, a samo djelo nadilazi svojom životnošću administrativne odrednice i druge ideološke matrice.

Prva knjiga nije tek puki zbir sportskih kolumni, više je od toga. Redaju se zapisi o rezultatima, igrama, suđenjima na terenu, ljestvicama, kupoprodajnim ugovorima, transferima, igračima, nogometnim nadama i razočarenjima… Čitatelj uopće ne mora biti upućen u nogometna zbivanja da bi uživao u onome što pripovjedač želi reći. Naime, za pojedine igrače, golmane, nogometne suce vjerojatno je malo čitatelja ikada čulo, samo će fanatični navijači i ljubitelji te strasne sportske igre, i to oni stariji, pratiti pripovjedača od slova do slova. A svi ostali otkrivat će nove i neočekivane slojeve, koji svakim novim iskazom i retkom iznenađuju i začuđuju.

Druga knjiga sadrži dvostruko više priča i tematski nije povezana s nogometom, no isto tako puna je podataka, činjenica o ljudima i događajima, na momente je gotovo dokumentarna. Zato Maksimir i Mirogoj s lakoćom prelazi granice književnih vrsta pa stoga nije čudno što je stručna služba knjižnice odustala od daljnjeg klasifikacijskog postupka i jednostavno odlučila da ovo djelo pripada ostalim književnim vrstama.

U novinama, dnevnicima i tjednicima, određeni autorski tekst može biti svrstan pod kolumnu, no Gudževićevi su tekstovi više od toga. Ima u njima esejističkih elemenata, zapisa s povodom, sjećanja, dokumenta, posveta nekomu ili nečemu, bilješki koje se šire toliko da i samog pripovjedača na kraju iznenade.

Kako ova dvotomna zbirka nadilazi književne vrste, jednako tako nadilazi nacionalne, regionalne, političke, vjerske, jezične i slične kanonske odrednice. I upravo ta otvorenost navodi na zaključak da sve priče strukturno povezuje i objedinjuje mirogojski motiv, neizbježni demon Sutra – demon prolaznosti i protjecanja, zaborava i sjećanja, demon nestajanja. Pripovjedačko ja jednostavno mirno i tečno pripovijeda, promatrajući sve što susreće i prisjećajući se onih koje susreće u redovitim i nepredvidivim okolnostima. Pozivajući se na događaje on redom sve izrečeno zapisuje otimajući zaboravu vlastite doživljaje, viđenja, perspektive koje trenutačno nastaju i ostaju u životu.

To ja svakim slovom ojačava i dominira prostorom pripovijedanja, glasno i jasno odzvanja, ne odustaje od započetog i ne zamara nedorečenostima.

Iako bi figure ponavljanja, prekidanja, nedorečenosti postmodernom pripovjednom subjektu često postajale i ostajale središnje narativne figure, Demon po imenu Sutra to ne dopušta i nije pristalica takvih zaigranosti kada pripovijeda o Zvijezdama nad Brazilom i svima koji su u priče stali.

Maksimir i Mirogoj Sinana Gudževića zbirka je autentičnih priča, to jest pripovjedač ih iznosi kako ih vidi i čuje ponesen žudnjom da iznese pripovijest obilježenu vlastitim duhom. Gradi univerzalne ljudske preokupacije, iz pojedinačnih sudbina i događaja izdvaja vrijednosti u kojima se čitatelj može prepoznati i ogledati u svom najintimnijem ljudskom. Posebnost okupljenih tekstova oko demona Sutra leži u jeziku kojim su izrečene, ispripovijedane i zapisane. Ako je knjižnična struka u pokušaju da točno i razgovijetno katalogizira i klasificira bila na mukama kada je trebalo odrediti jezik djela u potpunosti je jasan karakter te muke.

Jezici novonastalih država na ovim prostorima strogo su normirani, imenovani, standardizirani i afirmirani, i tu dvojbe ne smije biti. No, kada su zaposlenici zavirili u tekstove, letimično ih prolistali i prošli rečenicama ostali su iznenađeni. Nisu te priče ispisane standardnim hrvatskim jezikom, ali ni srpskim, pa ni crnogorskim, a bosanskim ionako ne mogu biti pisani kada se u Bosni i Hercegovini govori i piše u jednom dijelu hrvatskim jezikom, u drugom srpskim, a u preostalim dijelovima valjda može biti bosanski jezik.

Vjerojatno se misli na onaj jezik u preostalim dijelovima u kojima se ne govori i ne piše ni hrvatskim ni srpskim jezikom. Naravno preostaje bošnjački jezik kojim Bošnjaci govore i pišu, a kojim će drugim. I tako ostaje problem i dalje i to samo zbog toga što su Gudževićevi tekstovi, svi njegovi naslovi, zapisi, sjećanja na ljude i događaje ispričani jezikom svakodnevice, jezikom koji u sebi već nosi sjećanje na blisku prošlost ovih prostora, konkretnije na vrijeme zajedničke države u kojoj su pojedinci događaje povezivali s konkretnim sudbinama, prilikama i krajevima i sva su ta iskustva prenosili razumljivim pričama i posebno bliskima zajednicama razasutim svud naokolo.

Taj jezik je svakome poznat jer u sebi ga nosi i muško i žensko, i staro i mlado od rođenja do smrti, a izrasta i raste neprestano u svakodnevnim susretanjima. Kažu da se tako rađa i razvija jezik iskustva koji jednostavno već po svojoj naravi ne može robovati normama. Njime se iskazuju životna iskustva, koja se samo tim živim jezikom mogu izreći, upravo tako kako to kod njih u njihovoj zajednici i kraju kazuju. On ih lišava normativnih praksi i njime očito govori i piše Gudžević. Njegov tekst znači povratak izvornoj priči, pripovjednim oblicima u kojima se sam život ogleda kroz vizuru pripovjedača, a on ostaje situiran u događaju iz kojega cjelokupni svoj doživljaj konstruira ovdje i sada.

Priče su to nasumično razasute od korica do korica, kao da sustavnosti u njima nema, no taj ‘kao’ ne da mira. Čitatelj će susretati razna imena, sudbine ukrivo ispisane, brojne traume, sjećanja na obične ljude iz naroda, neposredne i bez odmaka, ali osluškivat će i one misaone obavijene šutnjom i promatranjem. Zaigrat će mnogi virtuozi nogometa, ali istodobno će duboko potonuti izgubljeni u životnom vrtlogu. Spletke začuđujuće, gotovo nevjerojatne otkrivat će pripovjedač iz riječi u riječ, i nemoguće zabune zasipat će čitatelje.

Ima toplih i dirljivih priča o prirodi, suživotu s okolišem, drugovanju s rijekama, planinama, šumama, proplancima, odjednom će iskočiti nježne priče o prvim iskustvima novog i drukčijeg. Ljubav i smrt svakodnevne su i sve prožimaju. Nebrojena su životna nagnuća otvorena, a opet podložna strastima za upoznavanjem novih stvarnosti, nikad istih, a uvijek jednako nepredvidivih u svojim transformacijama.

Neki su tekstovi naslovljeni po imenima, neki po datumima, a neki opet po toponimima ili naprosto sjećanjima. Baš kao što u životu nema očekivanih i sigurnih pravila jer sve je podložno promjeni i nestalnosti. I kako onda sva ta iskustva uhvatiti i zadržati – nikako osim ako se pojedinac ne preda priči i svom vlastitom viđenju koje će nekome izreći i dalje ga prenositi. Sve što ostaje u pričama ljudsko je i samo ljudsko, nema bića kome to nije blisko i poznato. Ono što ostaje izvan, ono što se nije moglo ili se nije htjelo izgovoriti i reći, ispričati drugome nestaje zauvijek, demon odnosi u bezdane.

Upravo se tom demonu suprotstavio pripovjedač i svojim je neprestanim sjećanjem te pripovijedanjem postavio vlastitog demona priče da razgraniči prolazno od neprolaznog i da se s poštovanjem odnosi prema demonu po imenu Sutra. I taj se nemjerljivi demon smilovao i oduševio malim pripovjednim demonima ljudskim i daje im da i oni žive i u pričama kroz sjećanja. Ostajat će u njima njihova sjena i to onako kako ju pripovjedač vidi. Ionako će beskonačni demon Sutra sve ponijeti sa sobom, ali priče ostavlja u amanet, spomen kao nasljeđe krhkog i prolaznog života, koje se s užitkom čitaju na suncu i u hladu.

Miroslav Artić      

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More