“Silver Linings Playbook” – moćna subverzija olinjalog obrasca romantične drame

Silver Linings PlaybookMušketiri Arteistovog dvoboja, Marin Raster i Željko Špoljar, ovog su puta isukali mačeve za obračun nad filmom Silver Linings Playbook, kod nas blesavo i ofrlje prevedenim U dobru i zlu. No, oštrice su  se brzo našle u koricama: obojica su se složili oko ključnih stvari. 

Špoljar: Evo, napokon da sam i ja svojim izborom utjecao na odluku o tome koji ćemo film otići pogledat za ovaj dvoboj dvojice giganata, zapravo više dvoboj Davida i Golijata. Ti si u ovom slučaju,već po prirodi stvari, odnosno samom svojom mladošću i energijom koju ona upumpava u mozak i muda, ogromni i pomalo slaboumni Golijat, a ja sam u svojoj neinspirativnoj srednjovječnosti slabi, sasušeni Golijat, koji ti na kraju ipak uvijek uspije iz svoje praćkice načinjene od devine kože, spičiti kamen posred đibonijevski niskog čela iznad kojeg izrasta čupa bujne kose čija gustina i sjaj svjedoči o tome da u životu nikad nisi prolazio kroz neke teže krize, osim one kad su ti u studentskoj menzi zobene pahuljice prelili jogurtom u kojem je čak bilo i inkriminirane životinjske masti. Baš zato sam te odveo na ovaj film U dobru i zlu koji je dobio osam nominacija za Oscara i za koji sam čuo da govori o psihički rastrojenim ljudima u današnjem svijetu.

Raster: Ignorirat ću tvoja podbadanja, jednom će ti morati dosaditi. Film Silver linings playbook koji si odabrao, pogodio si ko ćorava kokoš zrno. Nakon svih onih nabrijanih američkih hitova koje smo gledali u zadnje vrijeme, konačno malo smireniji, intimniji, “europskiji“ film. U nedostatku boljeg prijevoda, film nosi hrvatski naslov U dobru i zlu, što bi dobro pristajalo kakvoj dopadljivoj holivudskoj romantičnoj komediji, ali nikako ne pristaje ovom finom, zbilja dobrom filmu o slojevitim odnosima, o tužnim zabludama i teškim promašajima, o puknućima i iskupljenju. Radi se, ukratko, o tipu koji nakon osam mjeseci prinudnog boravka u psihijatrijskoj ustanovi, izlazi na slobodu i vraća se u roditeljski dom. Misteriozni razlog zbog kojeg je “flipnuo“ otkriva se postepeno, kroz fleševe, s kojima se taj momak (igra ga Bradley Cooper, poznat po ulogama u razbibrižnijim komedijama tipa Mamurluk) bori iz petnih žila, ulažući sav napor da ostane pribran i ponovo osvoji suprugu koja mu je sudskim putem zabranila da joj se približi. Razlog je, dakle, to što ju je zatekao kako se seksa s nekim starim ljigavim tipom, kojega je on onda luđački, gadno pretukao.

Špoljar: Imam te pravo podbadat, na to si pristao kad si u redakciji izjavio da želiš dvobojčit o filmovima baš sa mnom. Nikad mi to neće dosadit, to mi je psihoterapija kojoj se izlažem kao što se psihoterapeutskom plesu izlagao taj psihički sjebanović kojeg je Bradley dosta uvjerljivo odglumio. Zapravo svi su tom filmu glumili prikrivene i neprikrivene psihičke sjebanoviće. I dobro je redatelj uhvatio tu pomalo apokaliptičnu atmosferu nabijenu spoznajom da su danas gotovo svi pojebani u mozak. Ta atmosfera psihijatrije na otvorenom mi je bila više zastrašujuća od svih filmova katastrofe. Poslije se malo ta zlokobno egzistencijalistička atmosfera počela rasplinjavati, redatelj je tu ipak počeo isfuravat na mala vrata onu limunoidnu američku priču da će sve ipak na kraju biti dobro. Da se iz svih ovih svakodnevnih sranja i ludila možemo izvući plesom i kladionicama – da, kladionicama, jer stari glavnog lika kojeg glumi De Niro dobije otkaz pred penziju, pa zabrije na kladionicu i od tog počinje živjeti. De Niro je naravno prokleto dobar u glumljenu tog starog, rekli bi, malograđanina koji čitav život brije na utakmice Eaglesa. Skužio sam da De Niro općenito u zadnje vrijeme odlično glumi te stare malograđane kao što ih je kod nas u Hrvatskoj jedino znao skinuti pokojni Fabijan Šovagović i Franjo Majetić.

Raster: Znao sam da će ti zasmetati, kako kažeš, “limunoidna“ priča o tome kako ljubav pobjeđuje i da će ona aktivirat tvoj čudovišni cinizam. I taj tvoj zazor od svake, i najmanje trunke patetike, ma koliko ona bila opravdana – i to je možda neki psihički poremećaj, znaš? Možda imaš neke nerazriješene emocionalne probleme koje potiskuješ tako što se kloniš svake jasno izražene emocije, da se ne bi morao povezati s njom? Možda bi i tebi dobro došla psihoterapija, kao junaku u filmu. Ja ne mislim da je U dobru i u zlu patetičan film, samo zato jer govori o ljubavi. Dapače, mislim da predstavlja zdrav odmak od holivudske šećerleme, da vraća dostojanstvo toj velikoj temi koja se izlizala od pretjerane uporabe u lošim filmovima. Osim toga, cijenim i taj moderni preokret tipičnih holivudskih obrazaca u kojima je cura udavača, a tip jebe što stigne. Ovdje je obrnuto. Njegova vjera u brak, u to da ljubav sve pobjeđuje – je divna. Mislim da se i u tebi, stari prdonjo, krije isti takav romantičar, samo što si ga zakopao ispod tog mudoklatnog, zločestog cinizma.

Špoljar: Griješiš, i to jako. Vjerujem u ljubav i u brak, ali ti i tebi slični mladi ljevičari želite mi ogaditi instituciju braka i smjerne ljubavi. Za vas je ljubav i romantika kad jedni s drugima uznojeni u Močvari plešete na Hot Chip i goli u krevetu raspravljate o mističnoj ruži ljubavi u pjesmama bez riječi onog malog debilka Skrileksa… Ali vratimo se filmu. Najjebenija mi je scena kad De Niro dođe tom svom rastrojenom sinu u sobu i rasplače se jer ima osjećaj da mu u djetinjstvu nije pružio dovoljno očinske ljubavi. To zavuzlavanje hepiend atmosfere od sredine filma scenarist i redatelj dobro brane pljuvanjem literarnih klasika ala Hemigvej i Golding koji svojim djelima ljude potiču samo na depresiju i rastrojstvo, Hemingvej svojim uvijek tragičnim završecima romana, a Golding tezom da su ljudi u svojoj srži duboko zli, gori od tigrova.

Raster: Misliš na ono kad počne čitati sve knjige koje njegova žena, učiteljica književnosti, predaje u osnovnoj školi, pa čita lektirne naslove koje ima u kurikulumu? Njegova netrpeljivost prema artističkim, začudnim raspletima koji nasilno poništavaju mogućnost hepienda ustvari se može tumačiti kao najava tog hepienda, koji je u filmu – suprotno protagonistovom gotovo fanatičnom ufanju da će spasiti i sebe i svijet ako spasi svoj brak – ostvaren njegovim oslobađajućim odustajanjem od te nerealne fiksacije. I na toj razini film izvrće obrazac “obične” romantične drame, u kojoj od početka znamo da će udavača osvojiti tipa koji jebe sve što stigne.

Špoljar: Da, dobra je bila moja odluka da odgledamo U dobru i zlu, oko kojega smo sada ukrstili pera. Nije mi nakon gledanja ostao onaj gorak okus muke što sam projebo dva sata sjedeći u kinu. Ipak, Ameri su me sa svojom skupom produkcijom navikli na spektakularne efekte, pa mi se ovaj film na kraju ipak učinio previše komornim i jeftino odrađenim, pomislio sam kako ga je možda bolje pogledat na laptopu nego ići zbog njega u kino i plaćati skupu kartu.

Raster: Ne samo da mi nije ostavio gorak okus, nego sam prvi put ovog mjeseca izašao iz kina poletan, s blesavim osmijehom, vidio sam to isto i na tvome licu. Ustvari, nije prvi put: onaj novi Judd Apatow (opet s “niđe veze” prijevodom Zalomilo se u četrdesetima) izbio me iz cipela, toliko je slojevit, duhovit, pametno zabavan i na kraju, čudesno optimističan. Ako bih birao kino film siječnja, Silver linings playbook bi dijelio prvo mjesto s tim Apatowom.

Špoljar: De Niro mi je najbolji ovdje, volim gledati to njegovo glumačko iskustvo usječeno u borama iznad nosa. Volim gledati kako je naučio odglumiti sve što hoće i kako uloge bira sukladno svojim godinama i osjećanjima. Da, nakon svih onih uloga gangstera, psihopata i čega sve ne, sad tako vješto skida te američke malograđane. I ti ćeš, Rastere, za kojih deset godina postat takav malograđanin, ali puno nezanimljiviji od tog, zapravo nemalograđanskog malograđanina kojeg glumi de Niro. U svojoj štreberskoj sustavnosti podsjećaš me na zametak Bandićeve pomoćnice Jelene Pavić koju sam prije neki dan vidio na otvorenju dosta dobre fotografske izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt, a s kojom sam u išao u isti razred u Gornjogradskoj gimnaziji sve dok me, kao Krležu i Matoša, nisu srušili iz šest predmeta jer sam previše zavolio alkohol i književnost, tu uglavnom negativnu književnost koja me tjerala na dokolicu i na ispijanje onih tadašnjih vina u tetrapaku. Dar sonca se zvalo to vino i bilo ga je lako ukrasti u Nami na početku Radićeve kroz koju smo se svaki dan u nekondiciji pentrali do gimnazijske zgrade.

*

Silver Linings Playbook

Režija i scenarij: David O. Russell

Uloge: Jennifer Lawrence, Bradley Cooper, Robert De Niro, Julia Stiles, Chris Tucker

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More