Siluete koje pred kamerom zatvaraju krug sreće

Tea HatadiU petak, 8. veljače, s početkom u 20 sati, u Galeriji Matice hrvatske, otvara se izložba Tee Hatadi pod nazivom ‘Cenzura Sreće: work in progress 2012./2013’.

Tea Hatadi svoj je najnoviji video uradak – svojevrsni work in progress – nazvala Cenzura sreće. Autorica suprotstavlja dva pojma, pri čemu prvi, dakako, ograničava i sputava drugoga. A budući da riječ cenzura gotovo uvijek u sebi nosi negativan prizvuk, dok će riječ sreća u pravilu predstavljati nešto poželjno i pozitivno, ovakav naziv nipošto ne odiše optimizmom.

Ali, što je to uopće sreća? I kako se ona ovdje cenzurira? Nedvojbeno, sreća se može manifestirati u doista raznolikim oblicima; o njoj je moguće govoriti kao o trenutnoj pojavi, ali također i kao o nešto trajnijem stanju. Isto tako, svaki pojedinac doživljavat će je posve individualno i na sebi svojstven način. Suočeni smo, dakle, s neizmjerno kompleksnim i po mnogočemu relativnim pojmom. Tea Hatadi svoja će promišljanja ponajprije usredotočiti na sreću povezanu s umjetničkim činom odnosno stvaralaštvom. Ona to ne čini u prvome licu, već se za pomoć obraća svojim kolegama i kolegicama. O čemu se točno radi?

Različiti umjetnici/umjetnice – do sada se izredalo njih dvadesetak – u kameru govore o osjećaju sreće što bi ih obuzimao tijekom osmišljavanja ili izvođenja nekog djela, ali također i o traumama ili nedoumicama koje su tom istom osjećaju sreće nužno prethodile. Sreću, dakle, katkada valja i ‘zaraditi’, a to znači ustrajati na mukotrpnom i neizvjesnom putu njezina prisvajanja. Tea i ljudi ispred kamere nipošto ne teže definiciji sreće; oni je tek nastoje opisati unutar jednog izrazito humanističkog konteksta, u ovom slučaju umjetničkog stvaralaštva. Pojam sreća ovdje, zapravo, poprima karakteristike svojevrsnog posrednika između umjetnosti kao povoda i umjetnosti kao posljedice. I krug je na taj način zatvoren. Krug sreće, rekli bismo.

Svi likovi ispred kamere svedeni su, međutim, tek na siluete. Postupak je to uobičajen u slučajevima kada se sugovorniku iz različitih razloga želi sakriti identitet. Na taj način Tea u svojem videu svjesno pribjegava ujednačavanju i minimaliziranju njegove vizualne komponente: tamne siluete ispred neutralne pozadine međusobno se neznatno razlikuju, a pokreti su reducirani gotovo isključivo na geste rukama ili diskretne pomake glavom, katkada i dim cigarete. Pri takvoj konstelaciji u prvi plan, dakako, nužno izbijaju glas i tekst, koji sada preuzimaju ulogu nositelja individualnih identiteta za svaku od vizualno cenzuriranih osoba što se nalaze ispred kamere. U ovom konkretnom slučaju, međutim, vizualna cenzura nije negativna; ona naglašava autorsku poetiku, posjeduje snažan simbolički naboj te ističe univerzalnost osnovne poruke.

Negativna cenzura u Teinom se radu, kako je već rečeno, odnosi na sreću. Zapitajmo se još jednom: Kako se cenzurira sreća? Ne, dakle, uskraćuje – valjanih odgovora na ovakvo pitanje bilo bi doista mnogo – već cenzurira! I zbog čega uopće postavljati takvo pitanje? Poticaj da ga ipak postavi Tea pronalazi u svijetu ispraznog spektakla, trivijalne zabave te iskorištavanju ljudskih slabosti u svrhu zarade. I doista, nesreća – dakako ona tuđa – uvijek je mnogo zanimljivija od sreće. Najrazličitije katastrofe i ratovi događaji su koji ponajbolje prodaju novine i TV-programe čine gledanima, razvijajući kod zatupljenih konzumenata tek osjećaj lažne odnosno deklarativne sućuti. Može im konkurirati tek iskonstruirana pseudosreća u vidu tračeva iz života slavnih osoba Istinska sreća, naprotiv, dosadna je i krajnje neprofitabilna, pa je kao takva podložna cenzuri, a katkada i autocenzuri. Najnovija izložba Tee Hatadi poziva nas na razmišljanje i propitivanje pojma sreća. Nenametljivo, ali istodobno snažno i dojmljivo.

MR

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More