Sila trenja na “Pozdravu Azri”

Sad kad sam trebao učiti za ispite, uhvatila me želja da čitam knjige koje nemaju veze s fakultetskom literaturom.

U očaju sam dohvatio sa stola Čadežovu zbirku pjesama “Liječenikatolik.hr”; ostavio mi ju je na kauču kad je zadnji put tu kod mene gledao “Glembajeve”. Nasumice sam otvorio na stranicu s pjesmom “Rogata Nakazo”:

    Ovdje nazočna Rogata Nakazo,

                to što nisam lud,

                i što ovdje kažem,

                dokazuje da sam nadvladao većinu

                katoličkog u svome odgoju,

                sve one bolesne discipline i čobansku

                metaforiku.

Pokušao sam dešifrirati te stihove. Lako moguće da je, dosjetio sam se, “rogata nakaza” vlasnik novina u kojima Čadež objavljuje tekstove, Ninoslav Pavić. A Čadež mu se s nekom nevoljkom, buntovnom gorčinom, u raskošnom uredu s Murtićevim ateistčkim apstrakcijama na zidu, zaklinje kako je poništio katolika i klerikalca u sebi i kako je kao takav naopaki obraćenik itekako kvalificiran da piše u antiklerikalnom “Jutarnjem listu”.

A što bi točno trebalo značiti ovo “dokazuje da sam nadvladao većinu katoličkog u svom odgoju”? Možda to ima veze s tim da Katolička crkva masturbaciju smatra grijehom i dok provincijski svećenici sa propovijedaonica osuđuje rukoblud, koristi se, kako kaže pjesnik, čobanskom metaforikom. Sjetio sam se kako mi je prije neki dan u menzi jedan tip iz Slavonske Požege, Davor Rezo, rekao kako ide na studentske seminare o seksualnosti kod don Damira Stojića i da don Stojić, inače povratnik iz SAD-a, masturbaciju slikovito uspoređuje sa skidanjem skalpa; oboje čovjeka ponizuje i trajno obilježuje.

Pa to je prilično uspjela poredba, pomislio sam zaklapajući Čadežovu knjigu, čak i fizički točna – pri mastrubaciji masturbaš ogoljuje glavić koji se u svojoj ružnoći onda upaljeno crveni baš kao skalpirano tjeme.

Mene je od te posramljujuće dječačke i adolescentske onanije spasila fimoza, odnosno to što sam uz teške bolove jedva nekako uspjevao prevući kožicu preko glavića. Zbog te nikad do kraja dobro zalječene fimoze, svaki pokušaj masturbacije pretvarao mi se u inkvizitorsko mučenje samog sebe. Navikao sam se tako polucirati samo u snu, od čega su mi zbog neuklonjivih mrlja stradavale frotirne pidžame koje mi je majka na bonove kupovala u MTČ-trikotaži.

Obuzeo me teški nemir, strepnje, malodušnost… Ja tu meditiram nad Čadežovim pjesmama i onanijom, a šta ako u ovom ispitnom roku ne položim ni jedan ispit? I ako ne položim godinu? Što ću onda? Ne uspijem li svojim gustim kovrčama i mekim obraščićima šarmirati novinarku Jelenu Jindru da me bez fakultetske diplome ubaci u hladovinu Trećeg programa HTV-a, preostat će mi jedino da se zaredim. I to među franjevce. Kod njih se ne treba puno učiti, oni njeguju izravan dodir s Bogom, kroz rad na zemlji, kroz komunikaciju s pticama, a ne kroz crvljive, filozofske kupusare na latinskom kao intelektualni Isusovci. Znači, još bih na kraju mogao završit u nekom samostanu na uzvisini, sličnom onom iz filma “Ime ruže”.

Ali što bih u tom samostanu činio sa svojom seksualnom požudom, razmišljao sam. Pa isto što i sad – živio bih s njom, nezadovoljenom.

Da malo rasteretim misli, nazvao sam sestru Slavicu, dugo se nismo čuli. Kad se javila pohvalio sam joj se da navečer idem u Tvornicu na “Pozdrav Azri”.

– Meni je puna ona stvar Đonija i “Azre” – s dosadom će u glasu Slavica. – Ja sad, da mogu, najradije bih otišla na neki od onih nekadašnjih koncerata “Patarena”, “Satana Panonskog”, “Debelog precjednika” ili “Đubriva”, da se baš skroz izdivljam i poševim s nekim nabrzaka u klonji, onako s nogu.

– Kako u tim svojim godinama imaš još volje brijati na punk? – prezirno ću.

– Bolje to nego oni Đonijevi plačipizdasti stihovi ala “ne gledaj u meni plavog goluba”. – Zijevnula je Slavica u mobitel. – Uostalom, šta i ti nisi teška pankerčina?

– Ja sam najbliže pankerstvu bio onda kad sam onoj pijanoj pankerici Željki Sablić nakon koncerta Psihomodopopa u košarkaškoj dvorani šaptao na uho da je volim i da ću joj u butiku na Korzu kupit lijepe, talijanske cipele s ušivenim perlama nalik onima s torte, pa neće i zimi i ljeti morat nosit te Martensice od kojih joj sigurno jako zaudaraju čarape – odvratio sam.

– A sjećam se toga… – zahihotala se Slavica. – To je ona spaljena Sablićka za koju si mi se jednom mrtav pijan povjeravao da  maštaš kako ćeš joj prije seksanja oprati noge u lavoru punom mirisne, a onda ću joj za predigru erotski zaobljenom grataljkom istrugat tabane otvrdle i požutjele od…

– …Mnogih višesatnih stajanja i poskakivanja na domaćim punk koncertima u Vinkovcima i Nijemcima – dovršio sam umjesto nje.

– Kako god. Jel ideš na taj “Pozdrav Azri” sam ko zadnji papak ili vodiš nekog?

– Vodim jednu kolegicu sa fakulteta.

– Jesem ti gajde… – oduševljeno će Slavica. – Znači večeras ćeš možda umočit.

Pozdravio sam je i prekinuo vezu. Otišao sam u dućan po dvije litre “Simfonije” da se zagrijem za koncert; unutra će mi biti preskupo kupovat pivo na šanku.

Sa Stojkom sam se u sedam našao u parku blizu “Tvornice”. U “Dioninoj” vrećici donijela je sa sobom do pola ispijenu bocu “Badelovog” pelinkovca. Pomogao sam joj da to na klupi strusi do kraja. Dok smo pili, uživljeno smo raspravljali o čemu se točno radi u Štulićevoj pjesmi “Gorki okus”. Ja sam tvrdio da je to pjesma o žgaravici, a Stojka da Štulić u toj pjesmi govori o inforbiroovskim čistkama.

Kad je koncert počeo, bio sam već solidno podmazan alkoholom. Jedva sam čekao da Leiner na laganom zagorskom otpjeva “Ljude samoće”. Tu pjesmu sam si u svojoj sobi u Đakovu jedno vrijeme luđački puštao na ripit i maštao kako po maglenoj noći besciljno, s rukama zabijenim u džepove, tumaram zagrebačkim ulicama dok neka kao i ja usamljena djevojka “sanja o meni, dušu mi nudi, ali ne znam gdje”. Je li Stojka ta djevojka, pitao sam se, obuhvaćajući je rukama oko struka. Možda bolje da nije. Tu svoju stranac-djevojku zamišljao sam s puno ravnijim zubima i s puno lijepše oblikovanom stražnjicom… Stojka bi mogla biti nešto kao uvertira pred taj konačan susret s onom pravom koju već više od desetljeća suhokarno iščekujem.

Nakon uvodnih pet pjesama, Leiner je popravio svoj đibonijevski rajf, ili kako bi blitvarka Franka rekla, rimel. Onda je iz sveg glasa zapjevao: Fa-fa-la si mi ti fala ti.

Osjetio sam kako se, također dobrano pripita Stojka svojim razmekšanim dupetom sve više pripija uz mene. Prateći Leinerovu visoku intonaciju zakreštao sam joj supijano na uho, ne mareći za loš dah:

Moja draga

                  dodirni me jednom

                  popuši mi ponos draga

 

Stojka je na to umiljato svojim tjemenom poduprla moju bradu. Potpuno me raspametio taj miris cikorije i dinstanja koji se širio iz njezine kose. Oprezno sam joj položio dlanove na grudi. Nije ih odmaknula. Još se snažnije stražnjicom privinula uz mene. Ja sam na refren počeo poskakivat kao mladi klokan tako da što bolje osjetim trenje. Za manje od minute, uz jedva čujan uzdah, obilno sam ejakulirao u gaće.

Ubrzo sam, naglo smiren i smežuranog, u sjeme umuljanog spolovila, kao nakon onih noćnih polucija, ganutljivo zaplesao sentiš sa Stojkom na iduću stvar koja je bila – moja omiljena, “Ljudi samoće”. Doduše, u tom trenutku možda bi mi bolje legla ona od Bijelog dugmeta “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”. Naime, moja stara bila je rodom iz Bosanskog Grahova; otamo je sa svojim starim, starom, sestrama na magarcu ili konju, ne sjećam se više, doklaparala prvo u neku pripizdinu u Dalmatinskoj zagori, da bi se potom, 1945., vlakom bez voznog reda dokopali zemljoplodnog Đakova. Veličinu penisa nažalost sam naslijedio od očevih predaka, čistokrvnih, malokarnih Slavonaca. Sviri, Svirče na svojoj tankoj sviralici.

Književna Groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More