Shane MacGowan: Nježno-surova melodioznost keltskoga punka u čaši viskija

Impresivna glazbena postava zapljeskala je i poklonila se legendi britanske i irske glazbene scene, ali i velikome pjesniku i tekstopiscu, šezdesetogodišnjem Shaneu MacGowanu. Veliko rođendansko slavlje u Narodnoj koncertnoj dvorani u Dublinu otvorio je pankerski krug Shaneovih prijatelja pa su prvih nekoliko pjesama odsvirali Glen Matlock, nekadašnji basist Sex Pistolsa, a danas se kao gost pojavljuje na svim većim pankerskim koncertima s Clemom Burkeom iz Blondie, legendarnim Spiderom Stacyjem iz Poguesa te američkim pankerom Jessejem Malinom.

Izveli su manje poznatu stvar That Woman’s Got Me Drinking iz Shaneove pankerske faze 1990-ih kada je, nakon što je izbačen iz Poguesa zbog posvemašnje nestabilnosti uzrokovane uporabom alkohola i droge, nastavio svirati s novim bendom, The Popes. Druga pjesma bila je Hot Dogs with Everything, inače pravi, vulgarni, pankerski doprinos Poguesa soundtracku filma Sid and Nancy u režiji Alexa Coxa. Spider Stacy je pjevao i na snimci i na koncertu.

Takvo otvaranje ne čudi ako znamo da je Shane glazbenu karijeru zapravo započeo kao panker iz južne Engleske, gdje je rođen i kamo se ponovno doselio nakon što je kao dijete s irskim roditeljima živio u Dublinu. Krajem sedamdesetih, slušajući britansku punk scenu predvođenu bendom The Clash i sam je osnovao rockabilly-punk bend The Nipple Erectors, kasnije The Nips, prije nego li je taj stil povezao s roditeljskim nasljeđem irske folk glazbe te stvorio posve novi žanr keltskog punka (Celtic Punk).

Penju se tako na pozornicu stari članovi Poguesa, uz Spidera Staceya na irskoj frulici tu su rasplesana Cait O’Riordan na basu, Jem Finer na bendžu i Terry Woods na mandolini, mandoli i citri, a pridružili su im se i Steve Nieve, klavijaturist Elvisa Costella, harmonikašica Sharon Shannon te još nekoliko glazbenika. Poguesi su najznačajnija grupa Shanea MacGowana s kojom se gotovo poistovjećuje njegov rad, a s njima je od 1982. do 1987. stvorio najveće glazbene i pjesničke hitove. Grupa je nastavila djelovati do 1996., na vokalu se kratko našao i Joe Strummer, da bi ga do raspada trajno nadomjestio Spider Stacy. Godine 2001. Shane se vratio te s Poguesima nastupao do 2014. kada su se doista zasitili turneja. Jedan od spomenutih hitova bio je i If I Should Fall From Grace With God, upravo iz razdoblja prije Shaneova prvog odlaska, a na koncertu ju je otpjevao engleski panker Carl Barat, u shaneovskome stilu.

Irski se folk pjevač Damien Dempsey našalio s pitanjem koji su mnogi postavljali: ”Kako je uopće Shane doživio tridesetu, četrdesetu i pedesetu, a kamoli šezdesetu?” te je u to ime zapjevao Streams of Whiskey o Shaneovu uzoru, irskom pjesniku Brendanu Behanu.

Dva su tužna događaja prethodila ovom koncertu, smrt Shaneove majke u prometnoj nesreći na samu Novu godinu te iznenadna smrt pjevačice Dolores O’Riordan iz Cranberriesa. Njoj je Cerys Matthews posvetila iduću pjesmu The Broad Majestic Shannon. Pjevačica mladog irskog benda whenyoung, koji trenutačno djeluje u Londonu, podigla je atmosferu s Dark Streets of London (inače prvog singla The Poguesa), a Camille O’Sullivan dodala emotivnu notu baladom A Song With No Name, pa je u tom tonu nastavio i irski folk pjevač Finbar Furey svojom akustičnom izvedbom tihe irske tradicionalne ljubavne pjesme Kitty, koju su Poguesi snimili na prvom albumu.

Politički intoniranu pjesmu Streets of Sorrow/The Birmingham Six napisali su Shane MacGowan i Terry Woods, koji je, uz preminuloga gitarista Philipa Chevrona, bio jedini rođeni Irac u bendu. Terry je na prvom, akustičnom dijelu te pjesme uzeo gitaru i preuzeo mikrofon, a drugu, koju je inače u svom dinamičnom stilu pjevao Shane, efektno je izvela Lisa O’Neill pa je na pozornici otpjevati i dionicu za koju je inače bila zadužena Kirsty MacColl u svima dobro poznatoj Fairytale of New York, pjesmi koja je označila vrhunac karijere Poguesa, a Shanea je pritom odlično „odglumio“ Glen Hansard.

Cait O’Riordan s publikom je otpjevala još jednu Shaneovu pjesmu iz filma Sid and Nancy, singl Haunted koji je devedesetih izvodila sa Sinéad O’Connor. Damien Dampsey nakon toga također je publici prepustio vrlo zabavnu a capella verziju vrlo popularne Sally MacLennane. Glen Hansard se na pozornicu vratio s Johnom Sheehanom, violinistom i jedinim preživjelim članom originalne postave The Dublinersa, benda koji je vjerojatno najviše utjecao na Shanea i Poguese. Odsvirali su Bottle of Smoke i Victoriju, pjesmu koju je Shane napisao za svoju dugogodišnju djevojku Victoriju Mary Clarke. Spider je izveo kultnu Boys from the County Hell, a irska pjevačica Imelda May Fiestu je pjevala suzdržano, ali otplesala prilično ludo.

Posve nenajavljeno, na iznenađenje publike, drugi dio koncerta otvara Magda Davitt (donedavno poznata kao Sinéad O’Connor) uz pratnju klavira i puhača s pjesmom You’re the One, koja simbolično ukazuje na pomirenje sa Shaneom nakon njihove svađe od prije 16 godina kada ga je prijavila policiji za posjedovanje heroina. Tvrdila je da je to učinila kako bi mu pomogla riješiti se ovisnosti, a Shane je, iako isprva ljut, kasnije priznao da je u tome i uspjela. U nastavku nastupila je alternativna folk grupa Lankum izvodeći The Old Man Drag u harmoničnoj vokalnoj interpretaciji, zatim Lisa O’Neill s harmonikašem Cormacom Begleyjem na Lullaby of London, Bobby Gillespie iz Primal Screama otpjevao je A Pair of Brown Eyes, a Camille O’Sullivan The Sick Bed of Cuchulainn.

Finale koncerta obilježila su još dva nenajavljena gosta, Shaneov prijatelj, glumac i glazbenik Johnny Depp na svom Telecasteru i Bono Vox u ne pretjerano nadahnutoj izvedbi A Rainy Night in Soho s malom posvetom Dolores O’Riordan u obliku nekoliko stihova iz Linger. S Johnnyjem Deppom Shane je surađivao na nekim spotovima, ali posebna suradnja i prijateljstvo sa Shaneom odvijalo se sa sljedećim gostom, Nickom Caveom, koji je i zatvorio koncert impresivnom zamišljenom intonacijom Summer in Siam na kojoj mu se napokon pridružio i Shane MacGowan, kojega je u invalidskim kolicima dovela njegova dugogodišnja djevojka Victoria.

Shane je, naime, prije nekoliko godina pao i slomio kuk, a oporavak teče sporo. Nick Cave je sjeo do njega, zajedno su otpjevali pjesmu do kraja, čestitao mu je rođendan, publika je otpjevala Happy Birthday, a za kraj joj se Shane, nazdravivši čašom vina, odužio izvedbom škotske narodne pjesme Wild Mountain Thyme (Will Ye Go, Lassie, Go). Čestitkama se naposljetku pridružio i predsjednik Republike Irske i Shaneov prijatelj „otkad postoje pubovi“ Michael Higgins uručivši mu i nagradu za životno djelo Narodne koncertne dvorane u Dublinu.

Hrabren Dobrotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More