Severinin pleteni kaputić na Jergovićevoj kozi

Jergoviceva koza BijelkaOtvorio sam bolešću iscrpljene oči i pored svog kreveta ugledao kozu, bjelju od Miloševog “Bijelog klauna”. Pomislio sam, posljedica delirija.

Posljednjih dana puno sam pio, žvakao i one amsterdamske gljive, a na kraju sam se jako razbolio; dobio visoku temperaturu. Vjerojatno neka opaka infekcija od onih govana s kojima sam se u narkotičkom bunilu mazao po licu kao da je riječ o nekoj najfinijoj, francuskoj kremi kakvom svoju guza-facu svakodnevno maže Paskal Brikner.

Koza mi se primaknula, pomirisala me. Počeo sam urlat, zapomagat kao moj stari kad je isto jednom na Uskrs imao alkoholni delirij, vidio je bijele jelene kako mu prolaze pored kreveta.

U sobu je uletjela Stojka. Bacakao sam sam se po krevetu kao harpunom probodeni tuljan, dlanom pokrivao oči, podvriskivao da mi se đavo ukazao u obliku koze. Stojka me pokušavala umiriti, krajičkom uha čuo sam je kako mi govori da je to prava koza.

– Ukrali smo je Jergoviću, noćas! U akciji smo sudjelovali Kurt, Srećko Horvat, Postnikov, Elza i ja! Nikad mi u životu nije bilo tako uzbudljivo… E, da si bar mogao ići s nama… Da vidiš tu Jergovićevu kuću u Vukomeričkim goricama… Na obronku, kao iz neke Andersenove bajke. Ima i mali vinograd… Kako li tek mora bit lijepo zimi kad napada snijeg… Voljela bih više od svega tamo s Jergovićem slavit Božić… Obadva zaredom, katolički i pravoslavni.

– Vi ste mu fakat ukrali kozu!?  Vi niste normalni! Jebeni luđaci! Koji je svima vama kurac, jebote!? – Pridigao sam se na laktove i zabuljio u kozu.

– Postnikov je čitavu akciju snimao na infra crvenu kameru. Rekao mi je da će snimku poslat na onaj Tehateov natječaj za najbolji umjetnički rad… Kad bi bar pobijedio… Onda bi ta krađa imala konceptualno opravdanje. I Jergovića bi to oduševilo. To je puno bolja spika od onog kad je Labrović čitao ovcama… Jedino što ove godine taj THT-ov žiri vjerojatno više neće pušit video radove. Pod kritičarskom paskom decentog Feđe Gavrilovića svi su se nabrijali na slikanje kistom i bojama… Stipana Tadića vidjela sam neki dan kod nasipa… Sjedio je sa štafelajem na livadi i slikao valjda Savu. S onim slamnatim šeširom na glavi bio mi je pljunuti Pisaro. Sava će našim umjetnicima postat Seina, svi će dolazit temperama slikat uz nju. Ženske s likovne akademije pozirat će im golih grudi. Likovna kritičarka Patricija Kiš donosit će im u košaricama svježe jagode ubrane u podravskom vrtu svog novog novinskog gazde Hanžekovića… Ukoliko je u međuvremenu Hanžeković ne nogira s posla… – oblaporno je izgovarala Stojka.

Koza je zameketala, nekako ispaćeno.

– Gladna je – primijetio sam.

– Moram joj otić nešto kupit za jest… Srećko mi je za tebe dao kuvertu s lovom. Urednik Le Mond Diplomatika poslo ti je preko njega prvi honorar… Šta si počeo pisat za “Le Mond Diplomatik”? Ti fakat rasturaš…

Zgrabio sam kuvertu iz njezinih ruku. Unutra je bilo petsto kuna, s naznakom da je u njih uračunata i refundacija za one Acidofile što sam ih kupio u menzi preko svoje iksice.

– Daj mi sto kuna da odem kupit hranu kozi – začuo sam Stojku.

– Ne dam, otiđi joj na nasip naberi trave… Na bolje nije ni navikla. Misliš da ju je štedljivi Jergović hranio ičim drugim osim travom koja mu je besplatno rasla oko kuće…

– Vidjela sam na fejsu, Sven Popović i Renata nabavili su prugastog mačića… Zazi su ga nazvali… Stalno objavljuju njegove fotke na fejsu… Sven kao sneni, raskuštrani mačak leži ispružen pored tog pravog mačka… To mi je jako slatko. Voljela bih da se i ti tako slikaš s Bijelkom, pa da stavimo na tvoj fejs… Uopće ne stavljaš moje fotke… Čak je Ilinčić stavio fotke svog dečka, a ti ništa.

– Oćeš da stavim fotke tebe ili koze?

– Koze… Ali da naznačiš da je to naša zajednička koza, da smo je negdje našli, u Čehima, šta ja znam di, izmisli nešto… Sven je napisao da je Zazi njega i Renatu pratila sve od Tvornice do Utrina… Voljela bi da i ti tako nešto sastaviš…

– Ali, Bijelka… To mi zvuči tako narodnjački. Zazi je kul, urbano, hipsterski… A, Bijelka… Ko iz pjesme Hanke Paldum. Na tome se baš vidi i razlika između Jergovićeve proze i proze Svenovog starog, Ede. Edina proza svojom istrzanošću, fragmentarnošću, vuče na Zazi, a Jergovićevo epsko, široko prepričavanje na Bijelku – dohvatio sam s poda zgužvanu kutiju cigareta.

Čudilo me da se Stojka uopće ne žali na smrad govana što su još uvijek trunula u vojnoj kaci. Valjda je tamo u Novom Zagrebu toliko navikla na smrad s jakuševačkog smetlišta da ova govna skoro pa nije ni osjećala.

– Ne znam… Dira me Jergovićev “Rod”. Ponovo čitam onaj dio Mama Ionesco – pohvalila se Stojka. – I ja sam odrastala sa samohranom majkom. Isto kao i Jergović nisam imala ni sestru ni brata. Dobro je skinuo to mučno odrastanje nas osjetljivih jedinaca… Nije kalkulirao, ničeg ga nije bilo sram. Sve je opisao bez ikakve karverovske sustegnutosti, kao što je to radio u “Opservatorija Varšava”. Oslobodio se tog reduciranog i u svojoj biti patetičnog karverizma koji je satrao mnoge naše pisce. Ranjivi, većinom iskompleksirani, ključ za opisivanje svojih neherojskih, papkastih trauma našli su u tom okljaštrenom stilu. Okej je kad tako piše Hemingvej… Za to njegovo opisivanje bitaka, korida, safarija taj “Laso” stil je kao stvoren. A kod hrvatskih pisaca takvo pisanje pak izgleda kao da nekog teškog štreberčinu obučeš u rokersku, kožnu jaknu kakvu je nosio Brando u “Divljaku”.

– Kad si već spomenula divljake…  Lasić mi je rekao da je murja  uhitila one tipove što su u komentarima prijetili Tomiću i što ih je Čadež denuncirao u svom tekstu – ustrašeno ću. – Jergović će preko ministra Ostojića angažirat specijalce da mu pronađu kidnapere koze… Ti nemaš pojma u šta smo se uvalili. Nema šanse da ikakve fotke s tom Bijelkom lijepim na fejsbuk!

– Šta ste svi tako paranoični u zadnje vrijeme. Tako i Sven… Tvrdi da mu Aida Alagić, ona što je na Komparativnoj, a pravi se da je učena Kroatistica, pokušava smjestit sukob s Kuljiševim sinom, Marulom. Zadnje ih je pokušala posvađat oko toga tko je bio na više inozemnih koncerata… A, znaš da se Marul po Filozofskom kurči da je on bio na najviše, to mu je svetinja…

– Oni bar svi nešto uče… Sven je pred diplomom. Ja sam u totalnom kurcu, ništa nisam položio osim Matanovićke… I sad me još s ovom kozom sjebete! – zameketao sam skoro kao koza.

Tko zna koliko bi još tako kenjarili da Stojku nije nazvao njezin stari. Opet se neki kurac razbolio, opet mu je trebalo ići po neke lijekove, kruh, jaja, mlijeko. Stojka je pizdila. Ali ipak, nije ga odjebala. Čak ga je na kraju razgovora dosta ljubazno i pozdravila.

– Jebeni šupak. Kad sam bila klinka, bolio ga je kurac za mene, lokao je u Alkaru, Konjušnici, svirao tu svoju usranu violinu. Sve ga je u vezi mene inkomodiralo. Uvijek je morao spavat nakon ručka u onoj svojoj šugavoj, razlohanoj, frotirnoj piđami, svijetlosmeđoj… Stara mi je neki dan, kad je nešto popizdila, rekla da me skoro nikad nije zvao po imenu… Govorio je “ta mala”. Jebala ti “mala” mater! – uspjenila se Stojka kao kad vece sanitarom zaliješ onu vodu na dnu zahodske školjke. – I sad ga ta mala mora dvorit kad je ostario i sjebo se alkoholom, tabletama…

Nije ni čudo da je tako strasno popušila Jergovićev “Rod”, pomislio sam.

Odjurila je starom, a mene ostavila samog s gladnom kozom. I kacom govana u ostavi u kojoj bi trebala biti hrana.

Oko dva u noći, dok sam se tresao u ognjici, na vrata mi je banuo Čadež. Pobjegao mu je zadnji bus za Karlovac. Bio je na promociji najnovije knjige Mani Gotovac. Nakon koje je tri sata s Viskovićem i novim urednikom u Profilu, Sašom Runjićem, razglabao u Pifu o Krleži i skužio da je Visković popriličan analfabet po pitanju tog pisca, Runjić i on totalno su ga rasturili svojom erudicijom o Krležijani, Čadež je, na primjer, znao da se Krleži trajno ogadio seks dok je kao mladić čitao Šopenhauera, a Visković je na to blenuo, tvrdeći da to nije istina i ispao totalna neznalica kao i onda kad je Denisu Kuljišu tvrdio da Andrić nije bio gej, a kao glavni dokaz podastro je to što je Andrić nekom jednom povjerio da voli žene “punije u prsima”.

– Saši i meni mogla je parirat jedino stručnjakinja za mladog Krležu, Suzana Marjanić, ali nje nije bilo. Čuo sam da je otvorila nekakav azil za pse koje na ulici ostave siromašni pisci koji im više ne mogu kupovat hranu. Totalno se tome posvetila.

– Profesorica Suzana mi je u Đakovu dvije godine u gimnaziji držala izbornu iz hrvatskog. Kod nje sam prvi put u životu dobio peticu… Pokrenuli smo tamo u toj odurnoj gimnaziji i časopis. Nausikaja smo ga nazvali. Izašao je samo jedan broj, ja sam pisao o Svonsima – raznježeno ću.

Čadež me prečuo. Ustrašeno se zabuljio u Jergovićevu kozu. Valjda se, kao i ja jutros, usrao da ima delirijum tremens. Bijelka je sklupčanih nožica spavala uz rub mog kreveta.

U polubunilu, pokušao sam Čadežu objasniti u što sam se sve upleo. I njemu je glava bila u torbi… Ali on se na to bijesno na mene otresao. Da šta ga zajebavam, kakve mu to teorije zavjere pokušavam prodat, ja, ustrašeni đakovački ministrant. Mislim li da ga mogu sprdat?

– Pokušao je Đikić u Novostima, Klatežom me nazvao, išo mi se sprdat s prezimenom. Pa to ni Aralica u Ambri nije radio, nije se baš tolko nisko spuštao… Mislio je Đikić da je to jako opako. Nije, bedasto je, celi Zagreb mu se smije. I ta Đikićeva sintaksa… Pa to je gore od Kazimira Klarića! – Natočio si je Simfonije.

– Kaj su Đikić i Ivančić porekli od onog kaj sam im napisal? – nastavio je. – Niš, jako glupa izvrdavanja, bilo bu ko da se mačujem sa slijepim babama kad im obadvojici u subotu odgovorim u Magazinu. Jako ću ih sjebat. Izvuko sam hrpu podataka, imam čak i fotku Tuđmana kako posjećuje redakciju Ferala i čestita im na radu. Glasilo anarhista… Moj kurac! Kakvo je to glasilo anarhista, a financiraju ga najteži kapitalisti… A Heni i Viktor su tu lovu od kapitalista buksali i ulagali u stanove. Jedan je čak i u Londonu kupljen, da im se nađe…

Nisam mu se usudio ništa proturiječit. Vidio sam da može naglo pobijesnit i postat opasan. A bio je i u ratu. Ima pitijespi valjda, ko i moj stari. Karakaš mi je jednom pred Pifom pričao da je Čadež jednom tipu zamalo prstima, kao Hanibal Lekter, iščupao srce jer mu je ovaj nešto proturiječio… I da je kao urednik u Nacionalu u napadima bijesa gađao novinare otvorenim korektorima. Dodatno me splašilo i to što sam pročitao da je na Kroaporteu Viktor Drago svojim autoritativnim glasićem isprekakao i kao isprepadanu djevojčicu, pred svima korio moju poslodavku Maju Hrgović. Nešto je, valjda, presmjelo napisala o novoj kolekciji njegovih čizmica. Vremena su postala jebeno opasna. Treba se primiriti, nikom proturiječiti. Najvažnije je da mi i Ćurković iz Le Mond Diplomatika postane poslodavac i redovni platiša. Evo, prvi mi je, dosta bogati honorar u gotovini već isplatio. I Acidofile mi je uredno refundirao…

Bijelka je otvorila oči. Podigla se na sve četiri nožice i sneno liznula Čadeža po obrazu. On se na to skoro pa suludo raznježio. Izvukao je iz Profilove papirnate vrećice nekakav crni, pleteni kaputić. Ogrnuo je njime Bijelku.

– To je Severinin kaputić… Njen menađer, moj imenjak Tomica, zaboravio ga je dok smo ćaskali za šankom. Ja sam ga uzeo, želio sam ga vratiti Severini. Tako je smršavila, tako je krhka… I ljepša nego ikada! Mene ona voli, voli razgovarati sa mnom. Jergovića i Ivančića na primjer prezire. I Šnajdera jako prezire, pogotovo njegovu dramu Svjetlucanje kome. Sve ona prati u vezi kazališta. Po tom pitanju ona je za Acu Stankovića ono što je Gavela za Roberta Prosinečkog. – Milovao je Čadež Bijelku po snježno bijeloj dlaci kojoj je poseban sjaj davalo to što ju je, rekla mi je Stojka prije nego je otišla, Jergović hranio posebnim ribljim kostima. U ribarnici na utrinskoj tržnici svako jutro zamatali su mu ih u dvotjednik za kulturu Vijenac.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More