Severina opčarana Pandurovim “Michelangelom”

Na redakcijski mejl zaprimio sam mnogo mejlova u kojima me čitatatelji pitaju zašto sam onako naprasno prekinuo izvještaj s after partija u Laubi…

Onog aftera nakon Pandurove predstave “Michelangelo” na kojem je bila i Severina… Da zašto u tekstu nisam dao više prostora Severini? Očito, ljudima je važnije Severinino mišljenje o predstavi, nego na primjer mišljenje jednog Tomislava Čadeža koji se godinama obučavao da postane kazališni kritičar i razmjenjivao kazališnoteorijsku literaturu s Natašom Govedić kako bi se oboje u međusobnoj interakciji svakodnevno dodatno usavršavali. Navodno je Govedićka čak jednom i prespavala kod Čadeža nakon što su do iza ponoći raspravljali o Jan Kotovom dešifriranju kabalističkih simbola u Shakespearevoj “Oluji”. Čadež joj je, kružilo je u kazališnim kuloarima, ujutro u krevet donio kakaovac i rumenkasti toast premazan svježim buterom.

Kako novinar znači biti kurva čije su zavodljive butine sačinjene od rečeničnih nizova, moram udovoljiti čitaocima. Inače, koji kurac uopće imam raditi u ovom poslu? U suprotnom, mogu se odmah prebaciti u časopis “Poezija” i tamo puniti kartice opisima kako sam do kože pokisao na nekoj plaži na Komiži, nakon što sam pojeo ugora u otkačenoj konobi Senka Karuze.

Dakle, prethodni tekst naglo sam odrezao u trenutku kada mi se mladi glumac u kariranoj košulji koja je izgledala kao da je sašivena od škotskog padobrana, Ivan Ožegović, žalio kako u Laubi nisu poslužili nikakvu hranu, a on se izmorio glumeći u Pandurovoj predstavi nekakvog nemoćnog, poltronskog, polugej sotonu, iako ni sam nije bio siguran glumi li fakat sotonu ili je to samo neki tetkasti svodnik u poludugim hlačicama koji Micelangelu podvodi mlade ljubavnike… Morao je pritom nositi i nekakvu vlasulju u kojoj je, kako si je laskao, samog sebe podsjećao na Đonija Štulića iz vremena dok je ovaj snimao “Balegare”.

Severini sam ponovo prišao oko dva iza ponoći u želji da od nje dobijem izjavu… Ali izjavu koju neću dati ovim mojim šupcima s kao kulturnog portala, jer njih ta izjava kao uopće ni ne zanima, nego sam je mislio prodati za sto kuna magazinu “Story”. S tih sto kuna mogao bih si kupiti ukusan burek i jogurt, a za ostatak neki špeceraj ili nove kroksice na Črnomercu.

– Gospođo Severina… – debilno sam joj uletio.

– Nisan ti ja više gospođa – odvratila mi je. – Gospođe sjede u saboru, a ja san ti uvik među narodom, svitom…

– Ali kako to da ste došli na predstavu u Hrvatsko narodno kazalište, to mi je ipak nekako za vas pre elitistički…

– A, ćerce… Pa jesi i sam reka “narodno”… Narodno kazalište. Pa ako je narodno, mora onda bit za narod… Narod sve to plaća iz proračuna… Zato je mene i Mani Gotovac uzimala da glumim po tim narodnim kazalištima u Rijeci i di sve ne… Jer je tila vratit kazalište narodu.

– Ali ova Pandurova predstava mi je tako nekako nenarodna. Kurca nisam kužio što se u njoj događa, a di bi onda to shvatio neki čovjek iz naroda… Ja sam bar pročitao čitavog Krležu, osim onih kretenskih “Panorama” – rekao sam.

– A ne znan… Ja baš volin Pandura – pomalo mistično je izgovorila Severina.

– Jel to možda zato što vas podsjeća na popularnu igru vaše i moje mladosti, “Lopova i pandura”? – postavio sam joj provokativno pitanje ohrabren gej koktelčićem koji sam ispio nadušak.

– Ma nije, ćerce… Volin ja tu njegovu sinboliku… I volin kako lipo uredi pozornicu… Nekako ka da je vidio kako će redatelji postavljati scenografiju u budućnosti… Pa on sad tako postavlja danas… Zato ga tako malo i razumiju… On ti je ka neki režiserski Zigi Star, Bouvi, ćerce, slušaj malo i Bouvija, a ne samo Severinu – lakonski je parirala mojoj provokativnosti.

– Ali koji kurac su mu značili oni tipovi s plivaćim kapama i naočalama koji su visili sa skele dok se Michelangelo gol grčio i rukama prelazio preko prsa i ne baš velikog spolovila? Nemojte mi reći da ste vi to skužili? Te plivače…

– A ća tu imaš “skužit”…

– Pa to, za koji su kurac visili ste skele… zašto plivači… I zašto išta u toj predstavi? Zašto je onaj bijeli ćelavi tijekom čitave predstave gmizao po skeli bez da je izgovorio ijednu riječ? I zaradio honorar lakše nego oni pretili udaraljkaši u “Filharmoniji” koji na koncertu samo jednom udare u bubanj…

– Ti se, ćerce, previše pitaš u životu, zato i jesi novinar… Dok se vi novinari pitate, mi drugi pivamo, plivamo, bubnjamo, režiramo… Tako i Pandur… Pusti čovika, u svom je filmu… Vidiš da ima i izložbu tu u Laubi… Svestran je, baš ka i Michelangelo…

– Fakat.

Mladi glumac Ožegović prekinuo je naš intelektualni razgovor dotrčavši, sav sretan, s viješću da je IDS-ovcu Jakovčiću, dok je đuskao vani pred koktel-barom, iz džepa ispao dopola pojedeni sendvič s pohanim srdelama.

– Evo, sad kad sam ubio glad, napokon sam dokučio što sam zapravo glumio u predstavi.

– Koga – upitao sam ga.

– Rupu na dronjavim gaćama ništavila.

 Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More