Božo Vrećo – Sevdah bez granica

Kako opisati Božu Vreću? Sevdah pjevač, kantautor, arheolog, istodobno muškarac i žena. On je sve od navedenog. Našminkan i s bradom, u crnoj odjeći i štiklama čeka me u zagrebačkom hotelu Palace. Često, nažalost, svi imamo bezbroj predrasuda, ali Božo je taj koji ih ruši sve, do posljednje.

Čovjek je to neizmjerne pozitivne energije koju osjećate uvijek, i tijekom razgovora i tijekom koncerata. Njegovom glasu često pridodaju epitete poput božanski i anđeoski, i iako se to može učiniti pretjeranim, slušati ga uživo demantira svaku pretjeranost. Taj nesvakidašnji glas i emocija koju prenosi, došla je već u mnoge kutove svijeta. I mada mi osjećamo sevdah bliskim i razumljivim zbog podneblja u kojem živimo, emociju sevdaha jednako dobro osjećaju i drugdje, najviše, u Skandinaviji.

”Oni imaju svoje acapella uspavanke koje jako podsjećaju na moje pjevanje. Ima dosta sakralnog, dosta mističnog, dosta bajkovitog. Tekstovi se oslanjaju na epsko pjevanje i tragediju. Oni su to prepoznali kao sponu koja im je olakšala prodiranje u moje pjesme, bez prijevoda, samo zažmire, slušaju i pronalaze svoju priču u svemu tome. I to je dovoljno. Ja mislim da je emocija naš jedini potrebni jezik. Ona vam može sve objasniti. To je slučaj gdje god da odem. Mislim da jezik nikada nije barijera. Zadržati sevdalinku kao autentično ispjevanu na bosansko-hercegovačkom jeziku, vezano za podneblje gdje je nastala i gdje ima korijenje, daje joj jedan posebni štih, jednu magičnost u cijeloj priči. Ja se trudim ne prevoditi tekstove, slušatelji sami naprave svoju priču”, objašnjava Božo Vrećo.

A emocija koju prenosi uvijek je tuga. Sevdah to u svojoj biti i jest, a kada Božo Vrećo piše svoje, autorske sevdalinke ne želi to mijenjati: ”Ja nikada ne pišem vesele pjesme. Ja smatram da je sevdah tužna ljubavna, melankolična priča. Govori o ljubavi, onoj imaginarnoj ili onoj koja postoji, ali nikada nije uzvraćena. Ili se dogodi prekid, ili on umre, ili ona ode za drugog. Uvijek se nešto ispriječi: vrijeme, ljudi, sudbine, što god. Ja volim pričati o takvim sudbinama, a istovremeno ih poistovjećujem i sa svojom. ”

Pitam ga misli li da je ljubav doista uvijek jedna tužna priča? Odgovora potvrdno. ”Mnogo jače osjećamo tugu, suze su univerzalni jezik. Tuga nas mnogo više veže nego sama ljubav. Ako je generaliziramo – ljubav je tužna, uvijek se nešto dogodi. Ne mogu navesti puno primjera gdje je ljubav ostala do poznih dana, gdje imamo taj savršen par koji se voli, uvažava, ne vara jedno drugoga, koji naprosto živi po tom da je ljubav ono što ih veže i ono što je važno u svemu tome. Vrlo rijetko ćete naći takve parove. Ali ljubav kao osjećaj (kao što je i sevdah osjećaj) – je ta koja nas oplemenjuje, ma kako i ma što da nam se događalo u životu. Zaljubljujemo se, rastajemo, ljutimo se, sve je to dio onoga što ljubav nosi. Međutim, svaka nova ljubav, kao i sjećanje na onu staru, daje dovoljno inspiracije i snage da budemo to što jesmo. Ljubav nas čini jačima.”

Jedna od tužnih ljubavnih priča uhvaćena je u njegovoj pjesmi Pašana. Napisao ju je po istinitoj priči, kakve bez prestanka traži, istražuje, sakuplja i objedinjuje u svoju umjetnost. Pašana je bila kći trgovačkog putnika, iz vremena Osmanskog carstva, koja je živjela u Foči, Božinom rodnom gradu.

”Foča je tada bila vrlo važno trgovačko mjesto, sjecište umjetnika i zanatlija na putu prema Dubrovniku i Sarajevu. Pašana se zbog ljubavi otrovala u Hadžifatiminom hamamu. Nažalost, danas ne postoji ni jedan hamam u Foči, nema čak ni oznake, ali mi koji kopamo po prošlosti to znamo. Divna je ta ljubavna priča: zbog ljubavi i toga što ne možete biti s voljenom osobom, ispijete otrov. Divno tužna, hoću reći, divno inspirativna, ali ne daj Bože nikome da se to dogodi. Nismo svi isti, netko bi možda nastavio dalje, neka djevojka bi se udala za nekog drugog, ona to nije mogla, ona si je oduzela život ako ne može biti njegova, ako on nije njen, ona se oprašta od ovog života. To je potpuna tragedija koju sevdah prati i u kojoj ja pronalazim najviše inspiracije.”

Govoreći o Foči, Božo je prepun priča, no ne spominje mnogo one krvave, ratne, kao ni one koje su ga obilježile. Odrastati u malom gradu, za nekoga kao što je on – i muškarac i žena, kako sam kaže, nije bilo lagano. Štoviše bilo je jako teško, ali dodaje: ”Ja se nisam dao nikada promijeniti, ukalupiti, šablonirati, ja nisam osoba koju možete staviti u forme, okvire. Ja izbijam, napravit ću pukotine svuda i zasijati. Tako je bilo cijelog života, a s godinama, ta svjetlost postaje jača, i one koje treba – zaslijepi, a one koje treba – privuče i ohrabri da i oni budu izvor svjetlosti.” Ističe pritom svoju majku kao najvažniju osobu u svojem životu, onu koja ga je otpočetka razumjela, bodrila i tješila: ”Mislim da je najvažniji odgoj. Mene je moja majka odgojila tako da me učinila jakom i ženom i muškarcem. Niti jednog trenutka tu moju dualnost nije mijenjala, moju umjetnost nije mijenjala, moje biće nije mijenjala. Ona je uvijek glorificirala to, govoreći da me upravo takvog rodila i da me nikakvo društvo ne smije uspjeti promijeniti. Mislim da je to dobra pouka i za sve mlade roditelje danas: ne kratiti krila svojoj djeci!”

A Božina krila su i dalje jednako velika, možda još i veća. ”Baš sam počašćen i baš sam sretan. Zahvalan sam najprije Bogu na svakom danu i na svoj toj radosti da se mogu baviti poslom koji volim. Da se odmah ispravim, to nije posao, to je naprosto zadovoljstvo življenja”. Radi na svojem petom albumu, piše drugu knjigu, nastupa po cijelom svijetu i slavi život.

Maruša Stamać

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...