prvo slovo kulture

Sestre Macaluso: Od provoda do sprovoda

Sestre Macaluso talijanske filmske i kazališne redateljice, glumice i spisateljice Emme Dante obiteljska su kronika prisjećanja, krivnje, odgovornosti te neprestalog susretanja živih i mrtvih. Predstava na praznoj sceni počinje u potpunoj tami, na rubu pozornice bliješte improvizirani viteški oklopi koje će netom poslije Gina, Cetty, Maria, Katia, Lia, Pinuccia i Antonella uzeti te započeti makabrični povratak u djetinjstvo, mjesto njihova prvog susreta sa smrću.

U početnim ritualnim scenama s viteškim oklopima i katoličkim sprovodnim običajima, vidljiv je utjecaj poljskog umjetnika Tadeusza Kantora. Rastvara se opsesivna forma djetinjstva, različitih struktura pamćenja, uspomena, ponavljanja i susreta sa smrću i gubitkom. Rituali postaju lajtmotivi kojima autorica otvara i zatvara tu neobičnu izvedbu jednostavnog narativa i emocija izraženih mahom u gestama. Sve podsjeća na osamdesete godine prošlog stoljeća i Kantorovo ”kazalište smrti”. Smrt je tu ponavljajući tragikomični ritual vidljiv u promjenama tonova kostima.

Nedugo nakon prvoga susreta sa smrću počinju se razvijati različiti osjećaji pada i poraza, ali i krivnje. Katia je izbačena iz sestrinskoga kruga i obiteljskoga doma zbog bezbrižne dječje igre koja je završila tragično. Njezino čitavo tijelo u gestama iskazuje nemogućnost nošenja s tim događajima te stoga krivnju prebacuje na ostale sestre i oca. Započinje začarani krug pojedinačnih žaljenja koji se nakratko prekidaju dojmljivim susretom u snu s majkom i ocem. Čitavo se vrijeme govorom tijela isprepliću prošlost i sadašnjost, živi i mrtvi kako bi se otkrili uzroci sestrinskih žaljenja. Svi se narativi miješaju. Pozornica stoga postaje mjestom neobičnoga pripovijedanja nalik poetici Jerzyja Grotowskog. Glumačke geste, čak i kada su nasmijane, pune su boli. U glasu i pokretu rastvaraju se različiti temperamenti, energije i snažan melodramatski naboj. Nijedna uspomena nije neokaljana.

Izvedba u više navrata djeluje potpuno naivno i siromašno, no istodobno ipak otvara ozbiljna etička pitanja poput dječje krivnje i naših međusobnih (ne)odgovornosti. Može li dijete uopće biti krivo? Prouzročuje li naša krhkost osobnu nesreću? U kojoj nas mjeri oblikuje egzistencija? Razmišljanja o dubinama te jednostavnosti najočiglednija su u tišini, pokojem trzaju usnice te u trenutcima potpunoga poraza i shvaćanja jedne od sestara da se nalazi na vlastitom sprovodu.

Dante u radu sa sedam glumica osvješćuje različite slojeve emocionalnosti i iracionalnosti pritom ne podilazeći trendovima, različitim propovjednim modusima i društvenoj angažiranosti. Iako problematizira poput mnogih autora traumatične obiteljske odnose i njihove posljedice različitim prezentacijskim tehnikama, ne trudi se biti suviše ozbiljnom i narativno koherentnom, stoga se najveća snaga te izvedbe nadaje u tišini pokreta.

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...