prvo slovo kulture

Šest likova traži autora: Mali za vojnike, veliki za retoričke junake

''Predstava može biti ispunjena bijesom na takav način na koji skulptura i slika nikako ne mogu'', Judy Chicago

Pirandellovo inzistiranje da njegovi likovi u potrazi za autorom ne glume uloge, nego se bore na pravo za vlastitu životnost, dok su s druge strane članovi kazališne družine lepršavi i artificijelni, jasno ukazuju na kontekst u kojem je nastala apsurdna metateatralna drama Šest likova traži autora – u nestalnosti kazališta i konstruirane, relativizirane i jednoznačne zbilje.

Taj konstruirani kontrast zbilje prema životnosti drame likova redatelj Oliver Frljić iznimno pogađa falsifikacijom stvarnosti u kazalištu te uprizorenjem Bujančeve svadbe na samome početku predstave. Pijana noć sa svinjskim glavama, redalicama, voajerstvom i neizbježnim ekscesima funkcionira kao piktogram našeg društva. Time je ujedno njegovo čitanje Pirandella snažno lokalizirano te ponešto gubi na univerzalnosti. Riječ je o iskoraku za Kazalište Kerempuh, koje u posljednjoj godini Ljuštinina mandata iz prepoznatljiva kazališta za šire mase postaje mjestom ozbiljnijega kritičkog kazališta.

Dokidaju se tako pirandellovske granice između kazališta i ne-kazališta, stvarnog i nestvarnog, dramskoga teksta i života u uzaludnoj borbi protiv nametnutih društvenih obrazaca uz zvukove Sinana Sakića, Cece, Olivera Dragojevića, umirujućih melodija francuskih i talijanskih šansona. Autorov zahtjev prazne pozornice ispunjava se šivaćim strojem (Igor Pauška), simbolom društvenih i identitetskih prekrajanja, kolektivnih amnezija i stalne potrage za neprijateljima izvan nas samih.

Predstava funkcionira kao sustav jednostavnih simbola s ponešto kiča, slapstickim prizorima i dramaturškim rezovima (Nina Gojić). Ta tehnika pojednostavljivanja prema Badiou (2015) služi kako bismo prepoznali i razotkrili osnovne ideološke koordinate i tenzije, pa stoga tu nema mjesta psihologiziranju. Glumački kod je ponavljajući te se činilo kako je ansambl u stanju sukcesivno odigrati desetine sličnih prizora sa sličnim izborom znakova i u sličnoj pozi, bilo da je riječ o sukobu Oca (Vilim Matula) i Redatelja (Jerko Marčić) ili Pastorke (Linda Begonja) i Prvakinje (Tihana Lazović). Nema suptilnih balansiranja uloga između javnih i privatnih likova.

U velikom je broju Frljićevih predstava izražena tjeskoba prema desničarskim političkim i religijskim ekstremima. Svjestan organske veze između kazališta i politike, tim jače jer je kazalište javna ustanova, iskorištava prostor za kritiku namjernog prokazivanja, potiskivanja i zaboravljanja koristeći prilično doslovan i slikovit kazališni jezik serviranja, a ne dociranja ili sugeriranja. Konkretno, u slučaju Šest likova traži autora, postavlja se pitanje, zašto tako sustavno stvaramo javne ličnosti koje postaju arbitri kojekakvih pozdrava, zabrana i vrijeđanja? Gdje se nalazi javno mjesto u Hrvatskoj gdje možemo ostvariti konstruktivni dijalog bez argumentacijske pogreške ad hominem? I zašto uopće pristajemo biti uvjetnim žrtvama sveprisutnih retoričkih terora? Jesmo li u toj političkoj areni isključivo pasivni promatrači koje nije vrijedno ni naciljati (usp. Trilogija o hrvatskom fašizmu)?

Već dugo ta povijest javnih snebivanja, nerijetko agresivnih, prati redatelja i autora. Iako su o njegovu radu u prošloj godini pisali, primjerice Guardian i Spiegel, u Zagrebu od Jazavca (2014) u Kerempuhu nije režirao. Kazalište je umjetnost kolektiva. Može ujediniti ili podijeliti ljude (Badiou, 2015). Taj dio Frljić prilično dobro razumije i koristi.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...