Vladimir Šeks, Jacques Houdek, Josipa Lisac, John Lennon i Yoko Ono zasad mirno sjede u izlogu Knjižnice Kustošija te čekaju nove susjede, a uskoro će postati protagonisti znanstveno-fantastične, cinične i humoristične bajke za odrasle nazvane “Crodiseja ili Milina arka”. Zajednički je to projekt spisateljice Silvije Šesto i umjetnice Mile Lončar, a nastaje “obrnutim redoslijedom” – Mila od recikliranih materijala slaže lutkice prepoznatljivih lica domaće i svjetske pop-kulture, a Silvija sve to uobličuje u priču s naglaskom “za odrasle”.
Onu dječju već su odradile – Mila je prošle godine ilustrirala slikovnicu “Majstorica Nola popravlja tatu”, i to nakon što joj je Silvija Šesto prišla na izložbi ilustracija i ponudila joj suradnju. “Nakon prve slikovnice poželjela sam isprobati veće lutke od recikliranog tekstila, pa je Silvija došla na ideju da napravimo slikovnicu za odrasle. Likovi koje radim su moj izbor, a njezin je izazov da po tome napiše tekst. Na neki način, obrnule smo situaciju”, priča nam Mila Lončar i dodaje da je kriterij odabira likova prilično jasan – izrađuje lutkice osoba koje voli ili onih koje, citiramo, “želi sprdati”.
Novoj strasti posvećena je zadnja dva mjeseca, karikaturama se bavi oko dvije godine, a sve to u njoj, priča nam, “čuči” još od srednje škole za primijenjenu umjetnost. “Nisam išla na nikakve tečajeve, jednostavno se volim igrati, a najviše volim kad mi netko dođe s dobrom pričom. U principu, uvijek sam za sve, pogotovo za one stvari u kojima još ‘nisam doma’. Važno mi je samo da je napeto i zanimljivo, svašta zabrijem svake godine”, otkriva kreativna Mila.
Muž na rupe
Proces izrade lutaka služi joj, kaže, kao prava kreativna terapija, a posebno je zabavan dio nabave materijala. Nekad joj, naime, stiže u ruke, ali nekad mora i u potragu – sa škarama u ruci i velikom brzinom u obavljanju operacije.
“Svi već znaju da recikliram, sad sam već hrpu smeća skupila! (smijeh) Ako nešto baš zabrijem, a nemam, krećem u nabavku… Naprimjer, ako radim figuru za koju mi treba crvena haljina, a nemam takve tkanine, ušuljam se mužu u ormar, nađem neku finu crvenu majicu i odrežem joj mali kvadratić, kao neće skužiti… Onda nakon godinu dana skuži i poludi”, priča nam Mila i dodaje kako njezina strast za kidanjem tuđe odjeće “kasnije bude smiješna, ali nije baš normalna”.
“Kažu za mene da sam opća opasnost, nije preporučljivo oko mene ostavljati jakne i kapuljače koje imaju krzno. Priznajem, imam fetiš na te stvari! Žena sjedi ispred mene, a ja u njezinoj jakni vidim kosu Tine Turner. I imam škare sa sobom”, kaže Mila Lončar.
U jednom danu najčešće napravi jednu ili dvije tematski vezane lutke – ideje joj naviru, ona je nestrpljiva pa kreativni proces ne želi prenositi na sljedeći dan, već je za svoju viziju spremna ostati budna i do ranih jutarnjih sati (unatoč dnevnom poslu u jednoj osječkoj trgovini). “Kad radim nešto, fokusirana sam. Ne mogu izdržati da je ne dovršim, da ne vidim konačni rezultat. Neki likovi idu jako lako, a na nekima se napatim i još na kraju nisam zadovoljna”, priznaje.
Jedna lutka dnevno nekima se možda čini kao “masovna proizvodnja”, ali za Milu je idealan način da ocijeni i procijeni svoj rad, učeći pritom o lutkarstvu, šivanju, ali i o samoj sebi i vlastitim granicama: “Super je kad svaki dan napraviš po jednu! Ima li to smisla, rastem li? Važno mi je to pa ih složim jednu kraj druge i gledam svoj napredak”.