Nikad izloženi Sederovi crteži komični su, puni topline i čežnje, igrivosti i ironije

Sentenca grčkog slikara Apela Nulla dies sine linea izražava životnu mudrost po kojoj je svaki dan nužno napraviti nešto lijepo ili korisno. Ako je riječ o piscu – nešto napisati, a ako je riječ o slikaru – nacrtati ili naslikati, jer jedino se tako čovjek primiče umijeću. Apelov citat iz 4. st. pr. Kr. primjeren je i za izložbu crteža Đure Sedera kao i na njegov rad uopće jer ovaj slikar stalno naglašava važnost održavanja kontinuiranoga i ustrajnog svakodnevnog rada.

Izložba „Nesputana linija“ kustosa Feđe Gavrilovića, voditelja galerije Forum, prikazuje dosad neizlagane crteže te na nov način otvara pogled na širinu, dubinu i slojevitost Sederova izražavanja, ali je i poticaj za nove interpretacije njegova, a time i hrvatskog suvremenog slikarstva. Predstavljenih trideset crteža, realiziranih u crtačkim kombiniranim tehnikama, nastali su u rasponu od 15 godina, između 1975. i 1990. godine. Oni pružaju neposredan uvid u jedan, iako “segmentaran”, ipak cjelovit pa i zaokružen pogled na Sederov osobni stvaralački pristup na tim pripremama za buduće slike. Na njima prepoznajemo njegovu zaigranost i naivnost što su važne odlike iskrenog umjetnika, poetike koja nikad nije jednoznačna.

Urbani par, 1975. – 1990., ugljen na papiru, 41 x 51.8 cm

U suptilnosti crteža slutimo sadržaje s kojima se nerijetko poistovjećujemo

U likovnom (kao i u nekom drugom) izražavanju privlače čovjeka one teme i motivi s kojima se poistovjećuje te mediji kojima najautentičnije može izraziti svoj unutarnji svijet, doživljaj stvarnosti. Primjereno naslovu izložbe, koji ukazuje na nesputan karakter crteža, na jednostavan i neposredan način otkriva nam se kako Seder „misli crtež“ koji je u temelju svake slike. Također, kako linijom ili crtom produbljuje i gradi prostor na papirnatoj plohi; kada mu je linija isprekidana, a kada kontinuirana, doima li se da su linije nastajale polaganim povlačenjem ili bržim kratkotrajnim potezima ruke… Kada je riječ o autentičnu likovnom izrazu poput Sederova, u suptilnosti crteža slutimo sadržaje s kojima se nerijetko poistovjećujemo. Crtež je znanje. Njegovo je svojstvo jasno izrazio Zlatko Keser riječima da je crtež „magija i ima veliku sugestivnu moć“.

Predstavljeni crteži pokazuju neke od trajnih slikarevih tematskih okupacija: čovjek (kao ideja ili arhetip čovjeka) i njegov odnos prema sebi i drugome (primjerice i u liku žene, paru, ili više ljudskih likova), prikazi (mrtve) prirode ili pejzaža te, naravno, biblijske teme. Načini na koje je pristupio tim temama na izloženim crtežima pokazuju ga kao crtača oslobođena opisivanja prepoznatljivosti elemenata jer Seder je i u crtežu i u kistu širokog poteza, on u crtež prenosi unutarnji doživljaj za primordijalno, lapidarno, odnosno elementarno.

„Crtež je magija i ima veliku sugestivnu moć.“ Zlatko Keser

Crteži izražavaju radost igre koju Seder nalazi u umjetničkome stvaralaštvu, zato njegov rad ima nešto trajno dječje, ali koje ima svoj put i slobodu. On ne sanjari, nego je uporan u stvaranju svoga svijeta („Melankolična figura“ u koraku). U njegovim crtežima, ima švrljanja linijama, disproporcija i popravljanja, ali Seder ne crta da se dopadne gledateljima što potvrđuje njegovo blago nezadovoljstvo nacrtanim. Na crtežima likovi mu imaju velike oči kao i na kasnijim slikama. Takve su uvijek oči koje su zatečene tajnom. Međutim, ima i komičnoga, topline i čežnje za blizinom, (dojmljivo je kako je povukao linije koje se na crtežu „Dvoje“ dodiruju), ima karikiranja konvencije („Urbani par“), ima dakle one igrivosti (kad iz glave kao vaze raste cvijeće, šareni Božji svijet i raspjevane misli), ima ironijskoga jer ima svijest o sebi konačnom, tamnom, nespoznatom…

Budući da su crteži Sederu metoda izražavanja vlastitih unutarnjih okupacija, svijeta koji i svatko od nas na svoj način živi i nosi, oni nisu površinski, i mi prepoznajemo u njima unutarnju stvarnost koja je u čovjeku. Svojim je crtežima pokazao da oni imaju moć prenijeti raspoloženja, što je predstavljeno i sugestivnim nazivima: „Melankolična figura“, „Nasmiješena žena“ ili „Rasplesana žena“, „Žena pod kišobranom“, „Žena u parku“, „Zamišljena s vazom“. Potonjim crtežom, izražava anegdotalno gledanje na ženu kao nesputanost misli. Naime, na tim je crtežima Sederu likovna okupacija žena, ta primarna (fenomenološka i biološka) muškarčeva drugost. U kasnijem će slikarstvu to ostaviti i povući se u jednakost pred izazovom transcendencije i Kristova čovještva, njegove tajne koja se jednako nudi i muškarcu i ženi. Na njima nam otkriva unutarnji svijet koji je odraz raspoloženja likova, u oslobođenosti opisa on ekspresionistički prodire u srž likovne misli koji se kod njega ne otkriva u detaljima, nego u linijama koje ga naznačuju bez detaljnog opisivanja konkretne forme.

U Sederovom crtežu ima i komičnoga, topline i čežnje za blizinom, ima karikiranja konvencije, ima dakle one igrivosti, ima ironijskoga jer ima svijest o sebi konačnom, tamnom, nespoznatom…

 

Čovjek u središtu

Kad je riječ o ljudskome liku uočavamo kako njegova jednostavna likovna predodžba ostavlja dojam naivnosti (pa i ludičkog). Ljudski lik je najčešće u prvom planu. Na njemu se naš pogled zaustavlja i zadržava, i što je Sederovu slikarstvu blisko, gotovo da istovremeno nosi težinu svijeta u sebi. To je i ono što je današnjem čovjeku neizvjesnosti imanentno, a egzistencijalistički izraženo. U tome se ogleda ono bitno za Sederov vlastit put stvaralačkog traganja, otkrivanja mogućnosti i nemogućnosti pronicanja u duboke sadržaje duhovnosti, neodvojive od duha vremena, kroz sliku. Seder je išao tim putem i kada je stvarao svoje „tamne“ ili „crne“ slike (razdoblje za koje on ističe kako se tek dijelom poklapa s Gorgonom, od 1959. godine do 1973. godine) i kada je počeo slikati bojama – od 1976. godine.

Vrijeme druženja s Gorgonašima poklapa se s vremenom kada je Seder intenzivno pisao i poeziju koja je objavljena u zbirci pjesama „Otac iz lonca“ 1978. godine u Zagrebu, nazvavši je prema Kožarićevoj amblematskoj gorgonaškoj skulpturi, „Unutarnje oči“.

„Kao forma, nije gotovo ništa – lonac i dva pipka, ali kao ideja – »Unutranje oči« – Zatim sam našao da je otac koji iz dubine govori nešto o našoj podsvijesti, iz jednog lonca, taj lonac je naša dubina, dubina bezdana ljudskog…“

Skupina Gorgona tražila je da se izrazi „iznutra“, zajedno, iako je svaki bio tako zaseban u vremenu fabriciranja istoga, kako je Seder istaknuo: „Svaki je umjetnik u svojem radu bio svoj“. Gotovo je normalno da su se ti ljudi našli zajedno. Gorgona nije bila fokusirana na konkretne ciljeve i nije imala manifestni program. To je istodobno gotovo za svakoga od njih vrijeme vlastite stvaralačke tranzicije. Djela su odražavala i ilustrirala misaone okupacije grupe, a označila su odmak od tradicionalnoga koncepta umjetnosti – poput, primjerice, gorgonaških sastanaka i razgovora koje je grupa smatrala umjetničkom formom. Snažni poticaji za pisanje poezije tih 60-ih i 70-ih godina, kada Seder stvara tamne slike, daju nam naslutiti kako mu te slike možda nisu bile dovoljne za potpun izraz, a ovi crteži, kako ih je nazvao: „priprave za buduće slike“ mogu se promatrati kao način na koji se slikar konačno oslobađao, napose „sputanosti“ ranijih slika, dijela opusa koji je opisao u eseju „Nemogućnost slike“ objavljenom 1971. godine. To je bilo oslobađanje svake sputanosti, i društvene i likovnih kanona, a iz umjetnosti i likovnosti se ne može pobjeći. Novi, otvoreniji pogled na boje izrazio je u novim radovima, ali i u eseju „Mogućnost slike“ objavljenom u katalogu izložbe 1981. godine.

Seder je i u crtežu i u kistu širokog poteza, on u crtež prenosi unutarnji doživljaj za primordijalno, lapidarno, odnosno elementarno.

Studije mrtve prirode

Izložene su različite studije mrtve prirode, jedna od njih je „Sezanovska mrtva priroda“ (1975. – 1980., ugljen na papiru) koja je svojevrsni hommage slikarstvu začetnika kubizma. Ta, po Sederovim riječima, „jedna istovremena naivnost i spontanost, a krajnja sistematičnost“ kod Cézannea ga fascinira, a na izloženim crtežima (kao i njegovim slikama) uočavamo zašto. Predstavljeni su crteži raznovrsnih tema („Umjetnički paviljon“, „Aeroplan u plein airu“, „Violončelist Valter Dešpalj“, „Avion“…), a među mrtvim prirodama ističe se i tema vaze.

Sezanovska mrtva priroda, 1975. – 1990., ugljen na papiru, 48 x 62 cm

I Seder, poput Cézannea koji je isticao kako „umjetnost posjeduje sklad koji je ravan onomu u prirodi” te je neprestano slikao omiljeni mu motiv, planinu Sainte Victoire, umjetnik je koji prije svega mora ostvariti bliskost sa svojim motivima. Crteži vaza, ne čest motiv poput nekih drugih, također su mu bliski i ponovno su likovni izrazi raspoloženja, što je naglasio kako u oblikovnom tako i u kolorističkom smislu (nazivi su tih crteža znakoviti „Rascvjetana vaza“, „Raščupana vaza“, „Podrezana vaza“ pa i „Velika vaza“). Pokazuju koliko različitih pristupa Seder ima kada slika te motive, a i koliko ih je ponavljao. „Rascvjetana vaza“, među njima se izdvaja. Izvedena u crtačkoj, kombiniranoj tehnici pastela i akvarela na papiru, uspostavlja, dakle, odnos crtačke i slikarske tehnike, a datirana je poput većine radova (1975. – 1980. godine). Neki su umjetnici voljeli kuglu, poput Kožarića, zatvoreni svijet, a Seder je ovdje uhvaćen u svijet vaze, kruga koji ima izlaz u svome izlasku prema gore, prema primanju, prema cvijeću. Nježnim nijansama plave i ružičaste te nešto zelene boje, izražava upravo suptilnu prirodu cvijeća u vazi, pri čemu koloristički naglasak u gotovo kružnom središtu slike plavo-ljubičaste boje pridonosi meditativnom karakteru likovnog prikaza.

Krist – ipak tajna

Izložba primjereno određenju Sederova likovnog opusa nije izostavila niti biblijsku tematiku predstavljenu na ovoj izložbi na trima crtežima Krista nastalim 1980. godine. Gotovo da nema za Sedera izazovnije teme od teme Krista, upravo jer se i sam dostojanstveno povlači od „prava“ da govori o njemu, i o tim, kako ih sam naziva, „velikim stvarima“. Ipak, on ima poseban odnos prema transcendentnom.

I onda ta, samo bih to htio spomenuti, ali to nisam ja dostojan da spomenem, ta neizmjerno lijepa, i fenomenalna figura Krista koji je zapravo došao k nama i postao kao mi, koji je Čovjek i Bog, istovremeno. To utjelovljenje jedna je neopisiva tajna koja može čovjeka puniti uvijek iznova. (…) Svi mi možemo pričati o Kristovu životu, mudrim izrekama, poučavanju, i svemu drugome, ali na kraju ostaje ipak jedna tajna. Sve velike stvari su na neki način ipak jedna tajna. Kako u umjetnosti, tako i najvrjednije stvari u duhovnom svijetu uvijek su tajna. To me naročito privlači. Samo, rijetki su kojima je dopušteno tu tajnu dotaknuti, osjetiti i osvijestiti…“, rekao je umjetnik u jednom od razgovora koji se dogodio nakon našeg prvog susreta 2015. godine. Tada je u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu izloženo njegovih 16 slika velikih formata religiozne tematike iz kolekcije Franjevačkoga samostana na Šćitu u Rami, što je jedan vrlo značajan dio njegova velikog i koherentnog likovnog opusa biblijske tematike koji je ostvario u Bosni i Hercegovini.

Bila je iznimna prilika dobiti izravan uvid u snagu slikarstva biblijske tematike suvremenog ekspresionističkog izraza. Sadržaj se naših razgovora formirao ponajviše oko nekoliko Sederu važnih tema: likovnosti i duhovnosti, biblijskih tema i motiva u slikarstvu, duha vremena i čovjeka u njemu te važne uloge koju su imali u njegovu životu franjevci Bosne Srebrene. Isto tako, potvrđuje kako mu je slikarstvo biblijskih tema otvorilo put dubljih intuicija i uspostavljenog odnosa prema slici.

„Moje slikarstvo dijele na religiozno i profano, a slikarstvo je jedno, ista ruka radi, isti duh, isti čovjek to radi, a sama tema varira, od stolca, mrtve prirode, ne znam čega, pejzaža, do biblijskog prizora, ili Krista samoga. Tako da je uvijek isto slikarstvo, a teme su razne. Među tim temama je ovaj susret s transcendencijom, baš s Kristom koji je zapravo nama najbliži iz te sfere, apsolutnoga jedinstva univerzuma u kojemu mi jesmo, a ne možemo ga nikako sami razumjeti bez ovakvih uvida. Inače bi se čovjek „ubio“ na kraju kad bi mislio da je sasvim sam u toj beskonačnosti.“

Apelova misao Nulla dies sine linea potvrđuje važnost svakodnevnog povlačenja „radnih“ linija/poteza kojima se uspostavlja vlastit odnos prema unutarnjem doživljaju, intuiciji, toliko važnom u stvaranju budući da omogućuje individualan, neposredan uvid i izravnu spoznaju, neprovjerljivu racionalnim metodama, kako i Seder primjereno kaže: „svaki je racionalan odgovor suh“ jer je intuicija osnovni materijal umnosti i najčišći motiv u pokretu prema relaciji, prema drugome – predmetnom i ljudskom.

Nevenka Šarčević

Izložba crteža Đure Sedera „Nesputana linija“ može se razgledati u Galeriji Forum do 25. 5.

Đuro Seder, rođen je 29. studenog 1927. u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1951. u klasi Antuna Mezdjića, a 1953. završio je specijalizaciju za slikarstvo kod profesora Marina Tartaglie. Nakon studija radio je kao ilustrator i tehnički urednik u novinama, u Vjesniku je bio grafički dizajner. Od 1981. do 1983. bio je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1983. do 1987. na dužnosti je dekana te nakon toga radi kao redoviti profesor.
Bio je jedan od pripadnika protokonceptualne grupe Gorgona koja se okupljala od 1959. do 1966. Pisao je poeziju koja mu je objavljena 1978. u zbirci pod nazivom „Otac iz lonca“. Od 2000. redoviti je član HAZU-a, Razreda za likovne umjetnosti, a od 2011. voditelj je Gliptoteke HAZU. Izlagao je svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, u Hrvatskoj i inozemstvu, a radovi su mu dio važnih privatnih i javnih kolekcija, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali i šire.

 

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...